Ljeto na sjevernoj polutki kalendarski počinje na dan kada se sunce nađe u projiciranoj nebeskoj tački iznad ekvatora, što odgovora dvadeset i prvom junu devedeset i četvrte. U svijetu, ondje gdje je mir, željno se iščekivalo fudbalsko prvenstvo. Njemačka će braniti titulu. Ovdje, kod nas u Bosni, u selu Kalesija u blizini Olova, svakako nema struje ili nema signala. U najvećem broju slučajeva nema niti jednog niti drugog.

ZA KOGA NAVIJATI, KAKO GLEDATI…

Možda ću otići do Mirela u Solun. Uzet ću antenu i trkati lijevo-desno na čuki iznad kuće, Mirelovog izbjegličkog doma, dok ne uhvatimo TV signal. Onaj od HRT-a. Sad je taj najprisutniji na teritoriji općine Olovo. U potpunosti je potisnuo signal paljanske televizije. Kako god, fudbal je i dalje “najvažnija sporedna stvar na svijetu”, i u miru i na ratom zahvaćenim prostorima. Prije četiri godine kupio sam “Paninijev” album samoljepljivih sličica. Navijao sam za “plave” – za Pančeva, Piksija, Prosinečkog, Sušića, Baždarevića... Sada nije bilo ni sličica, niti neke moje reprezentacije, niti nekog pretjeranog velikog zanimanja...

Kao da je pročitao moje misli, Sabahudin me upita. ”Za kog ćeš navijati?” Odgovorih više u šali nego u zbilji “Za Njemačku!” “Čuj za Njemačku... Karl-Heinz Rummenigge, Matthaeus, Rudi Völler... Ja, ja, to ti po boji kose biraš reprezentaciju?!? Žuti k'o i ti!”, zezao me Sabahudin.

Odmahnuh rukom. “Najviše su uradili za Bosnu. Najviše su primili izbjeglica. Ako hoćeš baš da znaš”, navedoh svoje razloge. “Ma daj. To ti je fudbal, ne politika”, reče Sabahudin. “A ti”, upitah. “Za Hrvatsku”, kaza glasno se smijući. “Ma ja, sad smo u konfederaciji, a i najveći broj naših igra tamo. Potpuno te razumijem!”, dodadoh. “Kako naših”, upita Sabahudin. “Onih koji su rođeni u Bosni i Hercegovini ili čiji su roditelji rođeni...”, objasnih. Ne znam za fudbal, al' u košarci... i Bodiraga i Dražen Petrović porijeklom su Hercegovci. Selo do sela. Najbolji srpski i hrvatski košarkaši”, ubaci se Dino. “Tako vam je to. Danak u krvi. Sve što valja, nastojat će uzeti drugi”, sada se uključuje u razgovor i Jasmin, “i, za vašu informaciju, Hrvatska ne igra na prvenstvu.”

“Što se mene tiče mene, samo nek’ nema Srboslavije”, reče Fahir. “Misliš Jugoslavije”, uglas upitasmo. “Znate na koga mislim pod tim imenom. Gadi mi se. Sve su uzurpirali, još i ime. Da nastupaju kao Jugoslavija. Neka još jedno sto godina sankcija”, dodade Fahir.

“Nego ko će biti prvak?”, upita Edin. Padale su opklade, jedni su tipovali na Argentinu, drugi na Brazil, treći na Nijemce...

HODŽA NA KRIVAJI

Nismo mogli gledati utakmice tog dana, ni dan poslije... Otišli smo svi, onako đuture, na Krivaju. Bilo je na desetine kupača, sunčali su se na livadi ispod Vasvinog restorana, došli su iz Soluna, Glavišne, Hadri, Žunove, Kovačića, Kišića... Iz svih onih sela u kojima nije bilo struje, svi oni koji nisu bili na linijama, koji su bili slobodni, svi oni koji su se mogli iskrasti od roditelja... Kalesija je tih dana bila centar zbivanja. Sunčalo se. Kartalo. Prskalo. Plivalo. Šegačilo. Čini mi se da je plaža bila punija nego Neum usred sezone.

“Vidje l’ hodžu”, upita nas Edin. “Daj ne zezaj? Gdje”, upitah sad ja. “Onaj tamo u biciklističkim”, pokaza Edin. Pažljivo smo provirivali pazeći da nas ne skonta, a onda kada dođemo na mektepsku nastavu...

Zijo, u redu s peškirima iznad naših, vojnik u ranim tridesetim, stacioniran u Solunu, u neposrednoj blizini džamije, skinu sunčane naočale, poprijeko nas pogleda i glasno nas naruži: “Dripci jedni! Vidi ti njih! Zabavili se hodžom. Više taj čovjek učini dobra za dan nego neki za godinu. Je l’ dženaza – hodži, je l’ hatma – hodži, je l’ neki belaj – hodži... A” – pogledom je preletio svakog od nas dječaka – “svakog vikenda biti s vama, pih... Treba mu orden dati! Haj’ u vodu da vas ne gledam. I još jednu ružnu čujem... Sutra mu odoh na kahvu, pa ću vas poimence nabrojati.”

Izgubili smo se u tren pobjegavši ​​u Krivaju od Zije, od sramote, od neprijatnosti pri pomisli šta bi mogao reći vjeroučitelju. Trčkarali smo s druge strane obale, ulazili u rijeku, potom se sušili sve do mraka, dok nismo bili sigurni da je otišao i hodža.

Jutro je. Vikend. Probudio sam se oko osam. Mati je već odavno bila budna. Upravo je stavljala pitu u rernu. “Je l’ to burek”, upitah. Klimnula je glavom. “Uzmi onaj iz tepsije. Ovaj u rerni je za djeda. Da bude vruć. Za sat krećemo u Olovo. Nusret će naići.”

U Olovu smo došli nešto poslije jedanaest. Izašli smo kod plavog mosta. Rođak Nusret nastavio je dalje kroz grad, pa na izlaz prema Dolovima. Dobio je zadatak da prevuče MTS (materijalno-tehnička sredstva) prema liniji na Bakićima.

Došao sam do pola mosta i stao. Uživao sam u prizoru. Olovo je sve bilo izelenilo. Gledao sam izgranatirani krov kuće u kojoj je rođen i gdje je odrastao Danijel Ozmo, sjećajući se časova održanih upravo na ovom mjestu, gdje nas je dovodila učiteljica u trećem razredu, govoreći nam o životu i radu našeg znamenitog umjetnika.

Gledao sam prema trokutu, ondje gdje se sastaju Bioštica i Stupčanica, prema olovskoj banji i Gornjem Olovu. Stajale su na istom mjestu džamija i katolička crkva. Ispod su bile izgorjele kuće. Ruševine. Bez prozora. Gledao sam iste te prizore idući ulicom, šećući ulicama u kojima sam odrastao. Izgledalo je, u isto vrijeme, i lijepo, i ranjeno, i prkosno – taj red kuća i zgrada, bez stakla na prozorima, bez krova, s rupama u zidovima, naredanim daskama iznad vrata, iznad ulaza, ondje gdje je bilo života, gdje su još  stanovali ljudi.

POVRATAK OTPISANIH

Nije pucalo. Nije bilo ni pretjerano vruće. Nije puhao vjetar. Prolazio sam pored Kabašijeve pekare. Odjednom se ispred pekare pojavila teta Angelina, vlasnikova supruga, neko ko me je uvijek dočekivao i ispraćao s osmijehom. Najviše sam volio kifle iz te pekare. Namazao bih ih puterom i džemom. “Dobar dan. Je l’ to proradila pekara?”, upitah. Angelina me u prvi mah nije poznala, ništa nije odgovorila, samo je prišla blizu. Potom je pogledala u mene, pa u mamu... “Dino, je l’ ti to sin? Kako si samo narastao? Samo ovaj rat da stane, bit će svega, dete...”, reče pomilovavši me po kosi.

Stajali smo ispred pekare, u zaklonu, pet ili deset minuta, prisjećajući se dogodovština iz mirnodopskog perioda. Angelinina kćerka Edita udarila me biciklom kada sam imao pet ili šest godina. Završio sam u bolnici. Nije ništa bilo slomljeno. I pored silnog roditeljskog nagovaranja, Edita više nikada nije vozila bicikl.

Pretrčali smo dio od kafane “Koreje” do naše kuće. Taj je dio bio vidljiv s agresorskih položaja na Beka ravni. Djed se silno obradovao iako burek nije više bio vruć.

Olovo je izgledalo drugačije u odnosu na prve dane Agresije Kao da se život vraćao. Bilo je više ljudi. Nakon dvije godine rata, bjesomučnih napada i ofanziva, toliko bitaka, toliko ranjenih i poginulih, sada, kada su otvoreni putevi, Armija RBiH bila je svakim danom sve jača i jača. Kao da je sazrijevalo, raslo u narodu samopouzdanje. Moglo se to osjetiti od najmanjeg djeteta do vojnika na liniji fronta. Olovo je odbranjeno.

Drugoj kući, našem izbjegličkog domu, krenuli smo oko šest sati. Trebalo su nam dva sata pješice da dođemo natrag u selo. Na ulazu me mati hrabrila: “Izdrži još koju sedmicu. Kad završiš sedmi, vraćamo se našoj kući. U Olovu se formira odjeljenje.” Pogledao sam je ne vjerujući onome što je govorila. “U Olovu će se odvijati nastava?”, upitah. “Da. Vidjela sam Fahru Tufkinu neki dan. Već Civilna priprema prostorije u zgradama nasuprot doma kulture”, objasni mati.

Tu noć od uzbuđenja nisam zadugo zaspao. Kad završim sedmi razred, vraćam se kući. U Olovo. Je li to moguće? Je li to moguće? Je li to moguće... Kao da je neko ispisao tu rečenicu na zidu iznad mjesta gdje sam ležao, potom su slova postajala deblja, šireći se izvan sobe, napolje, čas lijevo, čas desno, prema rijeci, prema planini, dobijajući nove oblike i konture – u svijetu snova.