Učešćem u programima obilježavanja godišnjica sudbonosne bitke oslobođenja podveleškog platoa od srpsko-crnogorskog agresora 16. juna 1992. godine njen značaj za slobodu Bosne i Hercegovine svih proteklih godina potvrdile su najistaknutije ličnosti iz političkog, društvenog, vjerskog života, kao i većina generala i komandanata Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Prvi put u memoarima monografskog tipa Safeta Nožića pod naslovom „Podveležje 1991–1996“, koji su ljetos promovirani, opisani su detalji ratnih dešavanja i izazovi s kojima se u junu 1992. godine suočilo oko 5.500 (3.500 stalnog stanovništva i 2.000 izbjeglih) Podveležaca. Čitaocima koji u to vrijeme nisu bili u Mostaru ili nemaju predstavu o brojnosti vojnih jedinica, kretanju i namjerama agresora kao i namjerama HVO-a i HV-a za komparaciju značajno će pomoći knjiga „Nevesinjska brigada u ratu 1992–1995“ pukovnika Vojske Rs-a i Vojske Srbije u penziji Zorana Janjića, u kojoj je opisana i bitka na Podveležju od 16. juna 1992. godine.
Prema Janjićevim podacima, prije njene Agresije na Bosnu i Hercegovinu u JNA garnizonu Mostara bile su smještene redovne jedinice 97. avijacijske brigade, 107. helikopterski puk, 350. raketni puk, 10. motorizovana brigada. JNA je u Hercegovini imala još 325. autocentar u Čapljini, u Trebinju 472. motorizovanu brigadu, 590. sanitetski centar, u Bileći školu rezervnih oficira, svaka općina u Hercegovini imala je i svoje štabove teritorijalne odbrane s oko 300 naoružanih ljudi, s tim što su u Mostaru imali jedince ranga brigade. Na više mjesta postojali su magacini s oružjem i municijom. U nekim sredinama, poput Nevesinja, formirani su dobrovoljački odredi (Karađorđe pod vodstvom Arsena Grahovca). Na područje Mostara i Nevesinja već u septembru 1991. godine smještene su jedince Podgoričkog i Užičkog korpusa. Zanimljiva je Janjićeva konstatacija da su vojne jedinice imale među prioritetnim ciljevima zaštitu srpskog stanovništva, što ne opravdava kada je riječ o refleksu da Bošnjaci vojnim jedinicama zaštite svoj narod.
Ratna dešavanja u Čapljini i Mostaru Janjić uglavnom predstavlja kao borbe s Hrvatskom vojskom (HV) i Hrvatskim vijećem obrane (HVO), uz usputna spominjanja Samostalnog mostarskog bataljona Armije RBiH i četiri čete Teritorijalne odbrane u Podveležju, što ne odgovara činjenicama. Približno brojno stanje ljudstva jedinica JNA i Vojske Rs-a u Mostaru bilo je od 7.500 do 8.000 vojnika s kojima je zaposjela sve borbene položaje u širem rejonu grada, a samim time su i podveleška sela bila praktično okupirana.
Stanovništvo Podveležja, prema podacima iz knjige „Podveležje 1991–1996“ Safeta Nožića, ostalo je dosljedno i slijedilo je odluke Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, odnosno odluke komande Teritorijalne odbrane (TO) Mostar. Važnu ulogu odigrali su članovi mjesnog odbora SDA u smislu stvaranja političkih pretpostavki za organizaciju odreda TO Podveležje, nabavci oružja i municije, kao i popunjavanju rezervnog sastava Policijske stanice MUP-a RBiH. Odred TO nakon formiranja praktično je radio u ilegali. Sjednice su održavane u tajnosti, a obuka pripadnika TO-a vršena je na skrovitim mjestima, uvalama, vrtačama i gajevima.
Formirane su četiri čete od po 120 vojnika (ukupno oko 500 ljudi) , po principu zaselak-mahala, a bile su vezane za lokalne prostore, zbog logistike i svih ostalih potreba. Borbeni potencijali TO-a Podveležje bili su izuzetno skromni. Stanica policije brojala je 36 ljudi s ličnim naoružanjem. Imali su na raspolaganju 83 puške M 48 (tandžara), deset mm M-69 (papovki), s ukupno 1.800 metaka, i određen broj pušaka koje su pojedinci samostalno kupovali i nabavljali. I po broju vojnika i po materijalno-tehničkim sredstvima JNA i Vojska RS-a bile su višestruko nadmoćnije. Pred samu bitku većina vojnika VRS-a već je imala borbeno iskustvo, za razliku od pripadnika TO-a Podveležje.
Od početka Agresije pa sve do sudbonosne bitke 16. juna 1992. godine predstavnici TO Podveležje s manje ili više uspjeha, u manje ili više nepovoljnim okolnostima i nakon brojnih incidenata, zarobljavanja, maltretiranja nedužnog stanovništva mudro i stoički su pregovarali s predstavnicima Hercegovačkog korpusa JNA i Vojske RS-a. Safet Nožić opisuje i dramatične podatke s tih pregovora. Ilegalni kontakti koje su imali s rukovodstvom političkih i vojnih struktura u gradu Mostaru koje su već tada bili pod utjecajem HDZ-ove politike bili su im više obeshrabrujući, no ipak su iz njih shvatili važnu poruku da se mogu osloniti samo na vlastite snage i podršku TO Mostar pod komandom Sude Hasića, Arifa Pašalića i Samostalnog bataljona Mostar, u kojem je već tada važnu ulogu imao Midhad Hujdur Hujka.
Za razliku od Safeta Nožića, koji detaljno s datumima donosi pojedinosti o tom periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, pukovnik VRs-a Zoran Janjić u svojoj knjizi rijetko skreće pažnju na pripadnike ARBiH i u više navrata konstatira kako je i muslimanski narod u dolini Neretve doživio egzodus iseljavanja, izostavljajući opise represije koje je nad njim vršila vojska JNA, pa će tek tako usputno zločin počinjen nad 114 bošnjačkih i hrvatskih civila na Uborku i Sutini i kasnije u selu Žilja pripisati nekontroliranim pojedincima i odmetnutim grupama.
I Safet Nožić u svojoj knjizi konstatira da su se Bošnjaci u Mostaru u tom trenutku nisu snašli i da su se bili prepustili stihiji, jer od ukupnog njihovog broja mogle su se formirati tri brigade ARBiH, a tokom cijelog rata bila je aktivna samo jedna. I Nožićeva i Janjićeva knjiga donose opise stanja i raspored snaga u Podveležju pred konačni obračun. Nakon oslobođenja lijeve obale Neretve komanda TO Podveležje kurirskom vezom (Nožić to opisuje kao herojski podvig), stigla je naredba da i na platou Podveležja počnu borbe za oslobođenje cijelog platoa. Jak, silovit, sinhroniziran napad na jedinice agresora počeo je u 4 sata ujutro 16. juna 1992.
Odred TO Podveležje s masovnim pokretom golorukih ljudi i onih s vrlo oskudnim pješadijskim naoružanjem na više lokaliteta započeo je deblokadu Podveležja. Nisu imali nikakvih snaga kao pojačanje, artiljerijske ili druge podrške, niti rezervnih jedinica, logističke podrške i sanitetskog obezbjeđenja. Borbena djelovanja odvijala su se diverzantskim napadom na jedinice VRS, postavljanjem barikada i zasjedama maksimalno koristeći prednost odličnog poznavanja terena. Pukovnik VRs-a Zoran Janjić, pak, piše da ih je po udžbeničkom šablonu napala dobro opremljena i uvježbana vojska s višegodišnjim iskustvom ratovanja. Mjesta borbenih djelovanja kao i imena zarobljenih oficira JNA i Vojske Rs-a u objema knjigama uglavnom su identična. Vrijedno je izdvojiti i to da je zarobljeni major Miroslav Petrović i dalje bio pripadnik JNA i da se 17. juna 1992. trebao javiti pretpostavljenoj komandi u Beogradu.
Obje knjige donose precizne podatke i imena poginulih vojnika, kao i brojno stanje zarobljenog MTS-a. Posebno poglavlje u objema knjigama odnosi se na pogibiju pukovnika Tomislava Pušare. Epilog bitke, prema objema knjigama, bilo je oslobođenje Podveležja i povlačenje neprijateljskih jedinica prema Nevesinju. Vojnici VRs-a su se razbježali, glavom bez obzira. U njihovim redovima nastala je panika i haotično bježanje. Tom prilikom zarobljeno je 5 haubica 155 mm, bez udarnih igli, 5 haubica 122 mm, 4 minobacača 120 mm, 2 minobacača, 82 mm, 4 topa ZIS 76 mm, 2 PAT 37 mm, M-38, 7 PAT 20/3 mm M-55, A-3, 1 PAT 20/1 mm M-55, kao i veliki broj ličnog naoružanja, municije i vozila.
Iz daljeg usporednog opisivanja događaja očigledna je nimalo dobronamjerna uloga HVO-a, kao i potpuno borbeno-taktičko neiskustvo (a možda i lahkovjernost prema višim komandnim instancama) pripadnika TO-a da zadrže i učvrste postignute borbene položaje. S jedne strane instrukcije zapovjedništva HVO-a kod boraca su stvorile utisak da će biti organizirana čvrsta linija, a s druge strane rastrganost njihovih osjećanja prema porodicama i prema vojnim obavezama doprinijet će stvaranju nepovoljnih okolnosti i konsolidaciji jedinca VRs-a da u narednih dvadesetak dana ponovo zauzmu plato Podveležja. Nožićeva memoarsko-monografska publikacija gotovo nepogrešivo ilustrira do najsitnijih detalja, kako se i uz kakve muke iz bošnjačkog naroda rađala Armija Republike Bosne i Hercegovine.
Pažljivijem čitaocu obiju spomenutih knjiga neće promaknuti podaci koji impliciraju provedbu sporazuma Mate Boban – Radovan Karadžić, potpisanog u Grazu, o razgraničenju između hrvatskog i srpskog naroda rijekom Neretvom, ili u manjim odstupanjima banovinskim granicama iz 1939. godine. Neosporna je činjenica da su na Podveležju zarobljena artiljerijska sredstva, bez ikakvog obrazloženja i pod sumnjivim okolnostima, sva završila u rukama Hrvatske vojske ili HVO-a. Tek jedna haubica poslana je jedinicama ARBiH u okolicu Sarajeva. Vrhunac nimalo dobronamjernih ciljeva HVO-a očituje se u činjenici da je izvjesni Andrija Kolobarić, oficir HVO-a, 19. juna 1992. predstavnicima Mjesne zajednice u Podveležju donio pečat sa šahovnicom unutar kojeg je ispisano „Župa Podveležje“ i rekao im da on ima ovlaštenja da potpisuje sve dozvole i odluke o svim bitnim kretanjima u Podveležju.
Na zgradu Mjesne zajednice dao je izvjesiti zastavu sa šahovnicom, što je uznemirilo Podvelešce. Oni su energično odbili da se potčine njegovim stavovima, a šahovnicu su strgali i vratili zastavu a ljiljanima. Kolobarić se nakon toga vratio u Mostar. Ostalo je nepoznato da li je ovaj događaj i na koji način povezan s daljim borbenim djelovanjem pripadnika HVO-a na linijama u Podveležju, koje su, kako smo to već naglasili, ponovo došle pod kontrolu VRS-a, sve do završetka rata u Bosni i Hercegovini.
U tih dvadesetak dana, koliko su trajali napori da se zaustavi ofanzivno djelovanje daleko nadmoćnijih i opremljenijih jedinica VRS-a, uz česte pojave da su linije najčešće pucale gdje su bili pripadnici HVO-a, pripadnici odreda TO Podveležje stekli su sva potrebna borbena iskustva da su za tako kratko vrijeme, praktično preko noći, od naroda postali respektabilna vojna formacija ARBiH koja će uz Samostalni mostarski bataljon, u daljem toku odbrambeno-oslobodilačkog rata, činiti okosnicu Prve viteške mostarske brigade, uz čiju su osnovu i snage gravitirale i ostale armijske jedinice 4. korpusa. Tokom rata većina njih djelovala je u sastavu trećeg bataljona Mostarske brigade.
Važne uloge imali su u brojnim bitkama vođenim na području Mostara i Hercegovine, među kojima su akcije na Rošcima, Ošljaku, Kozjaku, Vranjevićima, u više navrata u Podveležju, ali i akcijama izvan zone odgovornosti 4. korpusa, kao što su bile borbe za Jajce, deblokadu Sarajeva na Igmanu 1992. g. Tokom 1993. godine herojsko držanje pokazali su prilikom napada HVO-a i HV-a na Mostar 9. maja, oslobođenja mostarskog naselja Zalik, u borbama koje su vodili u Šantićevoj ulici, u oslobođenju Raštana, deblokadi Mostara i oslobađanju bjelopoljske kotline itd. U posljednje dvije godine bili su akteri operacija ARBiH pod nazivom „Jesen 94“ za ponovno oslobađanje Podveležja i drugim ratištima u zoni 4. i 1. korpusa ARBiH. U knjizi Safeta Nožića navedeni su osnovni podaci o 14 dobitnika najvećih ratnih priznanja značke „Zlatni ljiljan“, spisak logoraša iz Podveležja u logoru „Heliodrom“, spisak civilnih žrtava rata, fotografije poginulih pripadnika ARBiH, kao i drugi podaci karakteristični za ovaj kraj u periodu rata.
U podtekstu glavnog dijela knjige Safeta Nožića uočljivi su i ishodišni motivi hrabrog i odvažnog držanja podveleškog stanovništva tokom Agresije. Prije svega privrženost vjerskim načelima koji su u ovom dijelu naše zemlje bili osnovni kodeks ponašanja i životnih normi, spremnost na suočenja s izazovima kao višestoljetno nasljeđe njihovih predaka, odmjerenost u načinu donošenja odluka, ali i istrajnost u preuzetim obavezama. Knjiga, bez ikakve glorifikacije, gotovo precizno secira i sve propuste koji su se desili prilikom oslobođenja Podveležja 1992. godine i vjerno preslikava stvarne događaje. U njoj se da prepoznati i stvarna i državotvorna uloga SDA u to vrijeme. Knjiga „ Podveležje 1991–1996“ jeste najdosljedniji prikaz ratnog puta jedne jedinice Armije RBiH i uz knjigu „Mostar i 4. korpus Armije RBiH u odbrambeno-oslobodilačkom ratu u periodu 1992–1994. – sjećanja“ generala ARBiH Sulejmana Budakovića Tetka predstavlja nezaobilaznog svjedoka borbe za opstojnost države Bosne i Hercegovine u njenim južnim krajevima.
Safet (Murat) Nožić rođen je 1950. godine. Završio je Vojnu akademiju ARJ i PVO na Banjici – Beograd i Zadar. Rat ga je zatekao u Mostaru. Bivšu JNA napustio je krajem marta 1992. godine i stavio se na raspolaganje Opštinskom štabu TO Mostar. Ratni put proveo je u ARBiH, počevši od običnog borca, zatim komandira voda-baterije PVO u 1. mtbr, zatim načelnika PVO u 4. korpusu. Dobitnik je priznanja „Mimar mira“ za predan i prepoznatljiv doprinos u građenju i afirmaciji mira u teškom postratnom periodu.
