Govor hafiza Amir-efendije Mehića na hutbi u Kozarcu historijski je čin. Izgovorio je ono što većina nesrba, čak i neki Srbi, šuti u sebi i šuti u javnosti. Taj muk razdire iznutra. Više ne. Izgovoreno je. Izgovoreno je, javno, jasno i precizno imenovano ono što duge tri decenije gledamo svojim očima, a šutimo političke korektnosti radi, tradicije (koja nam nalaže toleranciju spram drugačijih) svoje radi... Recimo otvoreno – šutimo najviše straha svoga radi, straha da nam prijatelj, komšija, supružnik Srbin ne zamjeri, da ne osjeti nelagodu, da ne pomisli da mu želimo zlo, jer ne želimo da nas „prijatelji sa Zapada“ pogrešno razumiju.
U posljednje tri decenije poslije Agresije i Genocida nad Bošnjacima, kojima je Srpska pravoslavna crkva bila duhovni generator, toliko je dokaza koji nam ne samo daju za pravo nego nam kao moralnu obavezu nameću da se s najviših nivoa Sinodu SPC otvoreno postavi pitanje da li su skrenuli s hrišćanskog puta i etablirali neku novu religiju koja se zove svetosavlje.
Otpor djelovanju SPC-a jeste prisutan u javnosti Zapadnog Balkana. Prstom se upire u svećenike koji blagosiljaju zločince, javnosti se daju na uvid videosnimci njihovih govora koji se mogu atribuirati kako god želite, samo ne hrišćanskim. Kritikuju se, s pravom, njihove bizarne aktivnosti poput „desanta na Cetinjski manastir“, kada je nehrišćanski, odnosno silom za mitropolita SPC u Crnoj Gori ustoličen notorni Joanikije. Da ne spominjemo videosnimke i dokaze o pedofiliji i sodomiji (slučaj Kačavenda) među sveštenstvom te vjerske organizacije.
Nepočinstva SPC-a dobila su, čak, i sudski epilog u Parizu. Podsjetimo, francuski listovi Le Mond, Figaro i Liberation, referirajući na informacije njihovih novinara u Bosni i Hercegovini tokom srpske agresije na našu državu, pisali su da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Srpska pravoslavna crkva podnijela je zbog toga tužbu protiv tih listova. Sudski proces završio je oslobađajućom presudom za listove, čime je SPC de facto osuđena za zločine etničkog čišćenja. Bio je to, možda, jedini slučaj u povijesti da je za neku crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku, praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti.
Međutim, nehrišćanski postupci Srpske pravoslavne crkve, kako institucionalni, tako i oni koji se odnose na visokorangirane pojedince, javnosti su plasirani u fragmentima, dekontekstualizirano, a nerijetko i kao dokaz da je „religija opijum za narod“, odnosno ideologizirano. Ako se, primjera radi, analizira odnos crnogorskih suverenista (mahom ljevičara) prema SPC-u, uvidjet ćemo da se ne samo ona nego religija općenito diskreditira.
Mogli bismo reći da se zbog djelovanja srpske Crkve nepravedno na stubu srama stavlja samo pravoslavlje, hrišćanstvo u cjelini, pa i Abrahamska Priča kao takva, a što sve vodi reafirmaciji komunističko-ateističkog weltanschaunga, koji na Zapadnom Balkanu ide naruku upravo velikosrpskoj agendi. Nipošto se ne smije smetnuti s uma da su ljevičarski i novoljevičarski ideološki obrasci najveća prepreka identitarnoj emancipaciji malobrojnih balkanskih naroda. I ma koliko izgledalo, nije paradoksalno izvesti zaključak da vjerska aktivnost jedne crkvene organizacije (SPC) djeluje ruku pod ruku s ideologijama koje delegitimiziraju vjeru.
Međutim, ideologiju Srpske pravoslavne crkve bilo bi sasvim pogrešno razumjeti na osnovu izjava njenih visokih svećenika, snimaka popova koji pjevaju četničke pjesme, blagosiljaju zločince. Sve su to samo simptomi ideologije koja je u javnosti prepoznata kao svetosavlje. Ići ćemo i korak dalje, nije da u svetosavlju nema i nečega dobroga: a to je transcendencija apsolutne ljubavi otjelovljene u liku Isusa, neka je mir Božiji s njim.
A ljubav je lijek, apostol Sveti Pavle kaže da je između „ljubavi, vjere i nade“ najvažnija ljubav. Ljubav je lijek za sve ovosvjetske boli, koje su neizbježne. Apelirati na ljubav, po sebi, ne može biti zlo. Problem se nameće kada ljubav sprečava kritičku misao, neophodnu da se izbjegnu zamke moralizma i otrovnog stida. A upravo na takvoj ljubavi insistira Srpska pravoslavna crkva. Ljubav koju svetosavlje zahtijeva izvan je dometa ljudskog promatranja i razmatranja, samim time nefunkcionalna za ovosvjetske razmjere, fenomen koji služi nekom višem cilju (dostizanju Carstva Nebeskog) zbog kojeg nije grijeh čak ni ubiti. Ubija se višeg cilja radi, kao komunisti što su ubijali, ubija se čak za dobro ubijenih, bar kako je to protumačio jedan među elitnim srpskim intelektualcima zbog svoje erudicije visoko cijenjen, a u srpskom narodu jedan od najvoljenijih vladika – Amfilohije Radović: “Gora je duhovna smrt od fizičke smrti”, kojom, baštineći jasne stavove Svetog Save o islamu i muslimanima, abolira Genocid nad Bošnjacima.
Izjava sjajnog srpskog psihologa i mislioca, pokojnog Vladete Jerotića, da je „islam prirodna, a hrišćanstvo neprirodna, jer je natprirodna religija“ ključna je za razumijevanje srpskog kolektivnog svjesnog i nesvjesnog. Nauk svetosavlja je da su Srbi hristoliki narod, da moraju biti spremni žrtvovati i same sebe, ako je to potrebno, upravo onako kako je to učinio sam Isus Hrist. Razvijajući to osjećanje predanosti višem cilju, koji je ništa manji od onoga koji je imao sam Isus, implicira i neku vrstu omalovažavanja onih zajednica i naroda koji ljubav i/ili Božansku Ljubav fenomenološki drukčije pozicioniraju u svojim misaonim i emocionalnim obrascima.
U najboljem slučaju, s nesrbima se postupa kao s nedovoljno osviještenim ljudskim bićima koja ne razumiju ultimativnu istinu, koje se može tolerirati, ali samo do granice u kojoj su sluge pokorne samim Srbima. S onima koji imaju dovoljno realne moći da se otmu zagrljaju svetosavske ljubavi igra se diplomatski i apelira na jedinstvo čovječanstva. Kako drugačije objasniti činjenicu da su poslije velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, uprkos neprekinute antihrvatske retorike, srpske vladike poput Jovana Ćulibrka, jednog od najvisprenijih ideologa svetosavlja, bili više nego omiljeni gosti hrvatske ideološki sekularizirane elite, poput Ive Josipovića, Romana Bolkovića, Vesne Pusić?
Ono što se ne može osporiti eliti srpske Crkve jeste izuzetno visoka obrazovanost, fantastične retoričke sposobnosti i odlično poznavanje psihologije balkanskog čovjeka, kojem je socijalistička vrijednosna paradigma u dobrom dijelu otupila misaonu oštricu. Od ratova, političkih prepucavanja i ekonomske nestabilnosti umornom Balkancu priča o ljubavi, pa i kad dolazi iz okrilja svetosavlja, dobro dođe. Ali problem je što sa svetosavskom ljubavlju u paketu dolazi i iracionalan / nemoralan odnos prema prošlosti, sadašnjosti, samoj zbilji. Da nije tako, ljubav koja dolazi iz SPC-a pratilo bi pokajanje zbog Genocida nad Bošnjacima. A ne samo da ne dolazi nego se i negira, a nerijetko, između redova, izjavama poput citirane Amfilohijeve, odobrava. Zato svetosavska ljubav može biti samo anestetik, nipošto lijek za boli ovosvjetskog života, što bi trebala biti ako je nikla na vrijednostima nepatvorenog hrišćanstva.
Ključni svećenici Srpske pravoslavne crkve, kako rekosmo, prave su erudite, vrsnih retoričkih sposobnosti. Otvoreni su za neteološku misao, posebno književnost i rok umjetnost. Uz spomenutog Jovana Ćulibrka, u mlađoj, obrazovanoj i urbanoj generaciji Srba veoma je popularan i monah Arsenije Jovanović, pa i sam aktuelni patrijarh Irinij. Viralna je izjava Jovana Ćulibrka da mu je „Joy Division promijenio život“, Arsenije je napisao knjigu Bog i rokenrol, a patrijarh Irinej omiljen je jer je slušao „Azru“, megapopularni rok bend iz Hrvatske za vrijeme bivše Jugoslavije.
Ta veza Srpske pravoslavne crkve s rok kulturom ključna je za budućnost srpske kulture u cijelosti. Rok kultura, po sebi, podrazumijeva veće ili blaže oblike anarhičnosti, odnosno otpora svakom sistemu, posebno političkom. Ona zagovara apsolutnu slobodu pojedinca, rusoovskog tipa, i po sebi je bliska ljevičarskim ideologijama. Ne pristaje na kompromis sa stvarnošću, a upravo to odgovara ideologiji svetosavlja koja ili odbija suočavanje sa zbiljom ili samu zbilju diskurzivnom praksom prilagođava vlastitim bazičnim vrijednostima. Ta veza SPC-a i rokenrola krunisana je muzičkim projektom, čiji je epilog svojevrsna zbirka pjesama na stihove vladike Nikolaja Velimirovića (utemeljiteljem svetosavske ideologije) u rok aranžmanu – „Pesme iznad Istoka i Zapada“. Na tom albumu, pjesme čiji stihovi promoviraju univerzalne i nepatvorene hrišćanske vrijednosti (sjajne pjesme u kojima bez ikakvih problema može uživati svako Abrahamsko Dijete koje voli rok muziku), izvode poznati rok bendovi poput Darkwood Duba, 357, DST (Društvo skrivenih talenata), Qrve... Sve sami rokeri, pankeri, potpuno nepripadni ahlaku tradicionalne abrahamske religije (u ovom slučaju pravoslavlja) pjevaju – pravoslavne hrišćanske pjesme.
Zato ne treba čuditi što srpski umjetnici i rokeri, koji bi po svojoj vokaciji trebali biti tražitelji istine, glumci poput Nikole Pejakovića, Miloša Bikovića, lidera Partibrejkersa Zorana Kostića Caneta postaju vojnici svetosavlja. Prije početka Agresije beogradska rok scena dala nam je pjesmu „Slušaj vamo“, kojom je apelirala na mir. Riječ je o grupi rokera koji su pružili istinski otpor nacionalsocijalističkom režimu Slobodana Miloševića, ali taj duh istinoljubivosti i pravde nije otjelovljen u narative koji su u službi istine i ozdravljenja srpske kulture. Naprotiv, usisan je u lampu koju je napravilo svetosavlje iz koje je revidiran pušten – zato danas skoro i da ne postoje relevantni, organizirani umjetnički pokreti, nevladine organizacije, rok grupe, koje će zarad vlastitog i susjednih naroda kritičku oštricu usmjeriti na suštinu (veliko)srpske naracije, kojoj duhovni pokretač jeste svetosavlje.
Ali treba biti oprezan... Problem svetosavlja nipošto ne treba tretirati referirajući na dnevnopolitičke događaje. Učinimo li to, možemo pasti u zamku mržnje, a svako radikalno osjećanje, posebno ako je negativno, kao što jeste mržnja, vodi ka iracionalnosti. A nije jednostavno na izjave i događaje, poput Hrizostomove „da neonacisti u Sarajevu napadaju Srbe“ i njegovog napuštanja Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, ostati emocionalno distanciran. Jednostavno nije, ali je nužno. Zbog nas samih, a i, zašto to ne reći, manjine u srpskom narodu koja zasigurno dijeli naše mišljenje, prepoznaje identične probleme. Takvim Srbima naša vrata za dijalog i saradnju uvijek trebaju biti otvorena.
Ali institucionalni i javni otpor, organiziran na način koji je u akordu s bošnjačkom tradicijom pravljenja balansa i racionalnih odluka, više je nego potreban. Na diskurzivnu praksu svetosavlja mora se odgovoriti diskurzivnim otporom – svetosavlje shvatiti krajnje ozbiljno i pružiti mu otpor na najvišem institucionalnom nivou, počev od vjerskog, preko akademskog, političkog, pa sve do masmedijskog (ovo posljednje će ići malo teže s bendom Dubioza kolektiv i našim medijima kakvi jesu).
Zato je hutba iz Kozarca historijski čin. Izgovoreno je, slobodno, s adekvatnog mjesta. Izgovorena je istina, slobodno i bez zadrške. Komšijama treba dati do znanja da smo svjesni – suštine. A nama je s njima, i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, živjeti. Možemo biti u vječnom sukobu ako jedni druge ne razumijemo i ako jedni druge ne poštujemo. A možemo živjeti i mirno, jedni pored drugih ili jedni s drugima, najmanje je važno, ako jedni druge poštujemo i jedni drugima govorimo ono što stvarno mislimo. Hafiz Amir-efendija Mehić pokazao je hutbom poštovanje prema Srbima. Njegove riječi se ni pod kakvim okolnostima ne mogu razumjeti kao širenje mržnje, naprotiv – svaki govor susjedu, prijatelju, komšiji o onome što kod njega nije uredu treba se razumjeti kao izraz iskrenosti i, u krajnjoj liniji, iako to oni možda tako ne percipiraju, i dobronamjernosti.
