Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u političkim vrhovima Austro-Ugarske prevladavalo je uvjerenje da se, bez obzira na činjenicu što pitanje državnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u okviru Monarhije nije raščišćeno, može provesti aneksija okupirane zemlje steknu li se povoljne međunarodne okolnosti. Provođenje aneksije ovisilo je prije svega o dvjema okolnostima: o međunarodnom položaju i unutrašnjem stanju Osmanskog Carstva i o mogućem austro-ruskom savezu. I Austrija i Rusija mogle su svoju ekspanziju ostvariti samo na račun Turske. Austrija je željela preuzeti osmanske prostore na jugoistoku Evrope, dok je Rusija tražila izlaz na more, a računala je i sa zauzimanjem Carigrada. Za ostvarenje ovih težnji trebalo je u pogodnom trenutku iskoristiti slabost i unutrašnje poteškoće Turske.

Druga okolnost zbog koje je pitanje aneksije izbilo u prvi plan bila je unutarnja situacija u Bosni i Hercegovini. Naime, mir i red ondje su već odavno bili uspostavljeni i stanoviti je ekonomski napredak bio vidljiv. Ipak, apsolutistička uprava u rukama njemačkih i ugarskih birokrata bila je neomiljena kod domaćeg stanovništva, pogotovo kod seljaštva. Uz to, bila je i nesposobna efikasno se oduprijeti agitaciji i privlačnoj snazi Srbije. Stoga se rješenje pitanja Bosne i Hercegovine nametalo kao prvi nužan korak u sređivanju šireg južnoslavenskog pitanja. Kada je izvršena mladoturska revolucija, proglašenjem ustava 23. jula 1908. godine, austrougarska zajednička vlada procijenila je kako je došao dugo čekani trenutak za aneksiju. Taj je čin bio neophodan da se spriječi utjecaj mladoturske revolucije u Bosni i Hercegovini, koji se manifestirao u snažnom pokretu za uvođenje ustavnosti, ali bez promjena državnopravnog položaja okupirane zemlje. Dekret Austro-Ugarske o aneksiji Bosne i Hercegovine objavljen je 6. oktobra 1908. godine.

Aneksija Bosne i Hercegovine jeste prilika da pogledamo historiji u oči i rezimiramo naučeno. Nažalost, 114 godina poslije aneksije opet smo takoreći na početku. Opći izbori su prošli, implementacija izborne volje sljedeći je korak u političkom životu Bosne i Hercegovine, ali možemo posvjedočiti danas da su odnosi ostali gotovo isti kao i davne 1908. godine.

AKTUELNOST STARIH NOVINA

I tada smo tražili da Bosna i Hercegovina dobije svoj ustav i svoju skupštinu, da dobije autonomiju unutar Austro-Ugarske. Onda je došla aneksija. Čini se da iznova živimo predstavu u kojoj se samo glumci smjenjuju. Evo, već nekoliko godina pregovara se o provođenju presuda Evropskog suda za ljudska prava, o ustavnim promjenama i izmjenama Izbornog zakona. Sanjamo trenutak u kojem će svaki građanin ove zemlje biti ravnopravan, a država funkcionalna. Onda se pojavi neki Istvan Burian 1908. ili neki Christian Schmidt 2022. godine i donese dekret od “kralja” kojim sve naše nade u to da ćemo postati država u kojoj njeni stanovnici sami odlučuju o svojoj sudbini padnu u vodu. Neko drugi ipak odlučuje. Ako se historija ponavlja, a utvrdili smo da se ponavlja, onda je sljedeći korak “aneksija” od Evropske unije i NATO-a.

Poruke koje smo u izbornoj noći dobijali iz Hrvatske i od bosanskohercegovačkih Hrvata iste su one poruke koje su Hrvati slali i nakon aneksije 1908. godine. Oni, uz naklonost zapadnih sila, uvijek dobiju ono što žele – ovoga puta je to zacementirana pozicija HDZ-a u vlasti i, ako ne bude kako oni hoće, neće biti nikako. Ono što slušamo od Srba uvijek je isto, oni će raditi ono što Beograd kaže, a Beograd misli o Bosni i Hercegovini kao dijelu Srbije bilo u nekoj kraljevini, socijalističkoj Jugoslaviji ili “srpskom svetu”. Bošnjaci će se kao i uvijek baviti vlastitim neslaganjima, jedni će se prikloniti Hrvatima, drugi Srbima, a ono malo samosvjesnih, koji znaju svoj put, neće moći mnogo toga promijeniti, a stanovništvo će spakovati kofere i otići – 1908. godine u Tursku, 2022. godine u Njemačku.

Čitajući štampu od prije 114 godina, ali onu izvan Bosne i Hercegovine, mnogo toga što se danas dešava postaje nam jasnije.

“Aneksija Bosne i Hercegovine izazvala je silno uzbuđenje u Srbiji koja je htjela pripojiti Bosnu i Hercegovinu, dok su Hrvati htjeli da se ona ujedini s hrvatskim zemljama. Međutim, aneksija nije bila samo stvar Monarhije i jugoslavenskih zemalja nego i dijela velikih sila koje su željele premoć na Bliskom istoku. Njome su pogođeni interesi Rusije i Velike Britanije. Razdoblje od 6. oktobra 1908. godine, tj. od aneksije pa sve do 25. marta 1909. godine, kada je ratna opasnost prebrođena, naziva se razdobljem aneksijske krize”, piše Marijan Čipčić u naučnom tekstu “Naše jedinstvo i pitanje aneksije Bosne i Hercegovine”.

U članku “Bosna i turski ustav”, koji je objavljen početkom augusta 1908. godine u splitskom Našem jedinstvu, novinama koje su bile naklonjene Monarhiji, prenosi se bojazan vladajućih krugova u Sarajevu da bi obnavljanje turskog ustava moglo izazvati nepovoljne prilike u okupiranim zemljama. Prenosi se još da su glasovi o turskom ustavu opet oživjeli davne težnje Bosanaca i Hercegovaca koji traže parlamentarno uređenje za Bosnu i Hercegovinu. Također se napominje da je u prvom turskom parlamentu 1877. godine bila zastupljena Bosna i Hercegovina. Mladoturska revolucija ponovno je ojačala u srpskih i bošnjačkih predstavnika nadu u uvođenje ustava u Bosni i Hercegovini, dok su hrvatski predstavnici željeli prvo aneksiju, a tek poslije toga ustav.

U Sarajevu je, piše tadašnja štampa, proglašenje aneksije svečano objavljeno pucnjavom i vojničkom muzikom. Organizirana je i vojna parada. Državni činovnici izvjesili su bajrake. Pristalice muslimansko-srpske organizacije bile su rezervirane. Za razliku od svečane atmosfere u Sarajevu, u Beogradu su organizirane velike demonstracije protiv Austro-Ugarske. Razočaranje građana Beograda bilo je tim veće jer su još do dan prije aneksije beogradske novine pisale o tome kako Austro-Ugarska sigurno neće proglasiti aneksiju. Nakon što je ipak proglašena, dio beogradske štampe zahtijevao je mobilizaciju srpskog stanovništva, dok je drugi dio štampe pozivao na razboritost.

U članku pod naslovom “Šta ćemo mi, a što Srbi poslije aneksije?” apelira se na prihvatanje aktualnog stanja. Poziva se na ujedinjenje svih Hrvata u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji u svrhu zajedničkog rada na ekonomskom prosperitetu. Autor članka sumnja da će se velike evropske države pobuniti protiv aneksije, unatoč tome što je ovim činom zapravo poderan Berlinski ugovor. Dalje, savjetuje Srbima da prihvate novonastalu situaciju. Smatra da je opozicijska politika Srba u Bosni i Hercegovini spram Austro-Ugarske u posljednjih trideset godina od okupacije bila pogrešna i beskorisna te da su se zahvaljujući njoj oni osiromašili, a stranci obogatili.

U tekstu “Prvi glasovi iz Mostara” piše se o oduševljenom prihvatanju aneksije od Hrvata te o protestima Bošnjaka i Srba. Kaže se da su vojska i žandarmerija u stanju najveće pripravnosti.

RAT KAO ODGOVOR NA ANEKSIJU

Tadašnja štampa prenijela je vijest iz Kotora, gdje se, kao odgovor na aneksiju, prijeti oružanim sukobom ako Crna Gora i Srbija ne dobiju kompenzacije na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Aneksijom Bosne i Hercegovine dolazi na dnevni red i pitanje uređenja Austro-Ugarske Monarhije. U članku “Ko o čemu, mi o Jugoslaviji” Naše jedinstvo donosi osvrt na članak objavljen u londonskom Timesu o mogućem trijalističkom uređenju Austro-Ugarske. Naime, u tom se članku donosi razmišljanje da bi trijalističko uređenje Monarhije, naročito nakon što je izvršena aneksija Bosne i Hercegovine, bilo najbolje za opstojnost Monarhije. Naravno, uz Austriju i Ugarsku, treću državnu jedinicu trebali bi formirati Južni Slaveni. Smatra se da bi bila velika pogreška Bosnu i Hercegovinu pripojiti Ugarskoj.

Vijesti da će Bosna i Hercegovina dobiti autonomiju te da će imati svoj suvereni parlament i svoje ministarstvo Naše jedinstvo s oduševljenjem komentira: “Obistinila se da Bog da što prije! Bosna bi osvanula u našoj Monarhiji, da bude centar oko kojeg bi se stvarala Jugoslavija, s ovom federalizam, da pored austrijske carevine, ugarske kraljevine i Jugoslavija bude kao kraljevina u Monarhiji.” U članku se donosi razmišljanje da, ako dođe do autonomije Bosne i Hercegovine, Dalmacija bi joj se trebala odmah pripojiti. To ne znači da bi Dalmacija odustala od ujedinjenja s Hrvatskom, “ali ako Bosna dobije autonomiju u ovoj Monarhiji, brzo će i u Hrvatskoj biti najjača i najpatriotskija struja da se i ona Bosni pridruži. Počelo naše sjedinjenje s jednoga ili sa drugoga kraja sve jedno, samo da počme”.

U Našem jedinstvu smatraju da bi, dobivši autonomiju, Bosna i Hercegovina postala stožer okupljanja Južnih Slavena u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Također navode kako bi se hrvatski političari trebali zalagati svim silama u Austrijskom parlamentu za autonomiju Bosne i Hercegovine, a ne tražiti da se Bosna i Hercegovina pridruži Hrvatskoj. “Dok je Hrvatska u ovom stanju proširenjem njezinih granica širilo bi se njezino danas ropsko stanje nad ostalima. Širila bi se jadna tamnica, čiji su ključevi u Pešti, i ništa drugo.”

Kraj aneksijske krize počeo se nazirati sredinom januara 1909. godine. Naime, prenosi se vijest da je Turska prihvatila finansijsku kompenzaciju od Austro-Ugarske, kao naknadu za aneksiju Bosne i Hercegovine. Autor članka smatra da je to bio pametan potez jer je Turska de facto izgubila Bosnu i Hercegovinu još 1878. godine, a nakon aneksije 1908. godine postalo je jasno da je nikada neće ni vratiti.

Najvećim gubitnikom novonastale situacije autor, sasvim opravdano, proglašava Srbiju i Crnu Goru. Smatra da je, za sada, za Srbiju najbolje da se primiri i da pokuša naći modus vivendi s Austro-Ugarskom. Iako smatra da bi u mogućem ratu sa Srbijom Austro-Ugarska izišla kao pobjednica, opet bi Austro-Ugarska više dobila da ne dođe do toga.

Naše jedinstvo donosi vijesti o zasjedanju konferencije koja je bila sazvana u Sarajevu u februaru 1909. godine kako bi se raspravljalo o ustavu. Razgovaralo se o slobodi vjere, slobodi štampe i sastajanja, o pravu peticije, o slobodi nauke itd. Konferencija je završila u kratkom roku svoje vijećanje. Na konferenciju su pozvani pojedinci, ali što je čudno, ne oni koje je izabrao narod. Srbi uopće nisu sudjelovali u radu konferencije. “Radi se o ustavu, a za raspravljanje ustava ne pozivaju se narodni predstavnici. U ovoj anketi čulo se svašta, pa čak i to da je Esad-efendija Kulenović, načelnik Sarajeva, izrazio da “mi u Bosni i Hercegovini i ne trebamo nikako ustava”.”

U opsežnom članku “Srpska ideja i aneksija Bosne i Hercegovine”, početkom marta 1909. godine, na gotovo cijeloj naslovnici daje se osvrt na tadašnje napetosti između Austro-Ugarske i Srbije. Iznesen je već više puta izrečeni stav da rat nikome nije potreban. Srbiji, naime, nije potreban jer bi ga izgubila, a Austrija ne bi puno dobila. Autor članka smatra da je rješenje koje bi zadovoljilo obje strane zapravo bilo autonomija Bosne i Hercegovine unutar Monarhije. Iako Srbi traže autonomnu Bosnu i Hercegovinu izvan Monarhije, autor misli da bi se Srbija zadovoljila i ovim rješenjem.

Aneksijska kriza završena je krajem marta 1909. godine. Naime, evropske velesile odlučile su priznati aneksiju kao gotov čin. Srbija i Crna Gora u konačnici su ustuknule, te tako sačuvale mir. Ali ne zadugo.

Zaključak je jednostavan, Srbi vuku Srbiji, Hrvati vuku Hrvatskoj, na Bošnjacima je da zemlju drže na okupu. Ali prvo se sami moraju okupiti.