Taman kad sam krenuo, na ulaznim se vratima pojavi Tahir, oficir. Sačekao sam da uđe. Bio je vidno neraspoložen. I Sifet je to primijetio.

“Uranio, zoru prevario. Kako si mi, Tahir-paša, ima li šta novo?”, upita Sifet. Tahir ga pogleda. “Ima...”, reče, pa potom napravi stanku, dugu, predugu.

Razmišljao sam da iskoristim trenutak i da izađem. Kopkalo me je šta ima reći. Potom je nastavio. “Zaustavili smo četnike!”, reče, pa uslijedi nova pauza.

“I šta je u tome loše pa si tako smrknut?”, upita Sifet.

“Sedam je poginulih... dvadesetak ranjenih! Od toga, trojica teško!”, odgovori Tahir. Oči su mu bile puno suza. “Mladići. Najviše ovih iz Živinica, ‘Ose’. Kako hrabri momci... Udarili su u odsudni čas... Sve gore vri…”

NEKE JE VIJESTI BOLJE NE ČUTI

Izašao sam, sad u žalu što to ranije nisam učinio. Neke vijesti možda je bolje ne čuti. Ne biti u lancu prenosilaca. Smrt je svakodnevica. Konstanta. Ne doživljava se kao u mirnodopskom periodu, kada neko mlad pogine u automobilskoj nesreći, utopi se, nastrada od strujnog udara, pa se okupi rodbina, prolazi proces žalovanja, mjesecima se o tome priča. U ratu je smrt nešto što se uračuna svaki put kada vojnik ode na liniju. Majke, supruge, sestre, djevojke, neko blizak ženskog roda prolazi tu agoniju opraštanja, iščekivanja, straha, nade.... Muški članovi porodice to nekako eskiviraju, tako da se ne vidi... Ali ta bol, praznina čekanja, slutnja da će se desiti najgore, ostaju zatomljeni negdje, u podsvijesti, i traju do onog trenutka, povratka vojnika s ratišta ili obistinjenja onog najgoreg... Svaki je povratak pobjeda. Ostati živ, ostati zdrav, ostati “u pameti” – to je imperativ!

Zato valjda čovjek prividno privremeno i “otupi”, nije u stanju apsorbirati toliki broj smrti. Samo se registrira još jedna negativnu vijest, u crnim i sivim nijansama vremena što ratom se zove. Žalovanje, frustracije, svi ti tmurni i negativni trenuci moraju se “zakopati”, odagnati za neko novo vrijeme. Sad se valja braniti i odbraniti.


Živiničke “Ose”

Otišao sam izvan sela, prema Kišićima, onamo odakle su se mogli vidjeti Milankovići, ondje gdje u ovo vrijeme nije bilo nikoga, samo bijela nepregledna ploha, snijegom pokriveni pašnjaci koji su prelazili u četinarsku šumu. Ne znam koliko sam se zadržao uživajući u najsvježijem zamislivom planinskom zraku, daleko od ljudi, rata, nevolja, smrti, svega onoga što je zlo moglo proizvesti. U nekom momentu čuo sam kako neko doziva moje ime. Za tili čas pojavili su se Fahro, Edin, Mirza, Fahir... “Mati te traži posvuda. Gdje si bio?”, upitao me Fahir. Slegnuh ramenima. Fahir me pogleda. “Znaš li ti gdje si uopšte?” Krenuo sam odgovoriti, no pitanje je bilo retoričko, nisam imao nikakvu drugu mogućnost osim slušati pridike najstarijeg među nama. “Ovo ti je planina, braco moj. Januar. Najhladniji mjesec. Ni cuko nije napolju ako ne mora. Dovoljno je nekoliko sati na ovom minusu i ende. Magarac jedan! A sad, ispred mene, trkom...”, nastavljao me je povišenim tonom koriti Fahir.

Dok sam se vraćao u selo, gledao sam s uzvisine prema Krivaji – kućice, raštrkane po padinama, zatim crne vijugave neobičnih oblika, spirale, u zraku, iznad krovova kuća. Ti su dimni signali bili jedini trag da tu ima života. I više od toga. Predstavljali su razdjelnicu. Isto su pod snijegom, iz zraka, ili negdje s uzvišenja izgledala i popaljena sela na padinama Romanije: Šaševci, Petrovići, Miljevići, Gurdići, Berisalići pa sve do Knežine.

Došao sam kući nešto prije četiri. Mati je bila ljuta. Vidio sam po izrazu lica, iako mi ništa nije htjela reći u momentu dok sam ispraćao drugove.

PRVA RATNA “TEMPERATURA”

Ušao sam u prostoriju, legao i zaspao, malo od muke, od smrzotine, od želje da izbjegnem bilo kakav razgovor i roditeljsku “vaspitnu”. U nekom momentu uhvatila me groznica, postojalo je odjednom hladno. Vidjevši da cvokoćem, mati je prišla i opipala mi čelo. “Drago dijete, pa ti goriš...”, rekla je dohvativši iz ladice termometar: “Stavi pod pazuh.”

Nekoliko minuta kasnije mama je već uspaničenim glasom konstatirala: “Trideset devet. Moramo ti skinuti temperaturu. Šta uradi sa sebe?! Idem do Nerme. Odmah se vraćam.”

Prije nego je izašla stavila mi je oblogu, krpu namočenu sirćetom na čelo. Prostorija se punila kiselkastim vonjem. Osjetio sam nagon da povratim. Nisam mogao ili nisam imao šta. Mati se brzo vratila, dala mi je da popijem nekakvu tabletu, potom sam zaspao.

“Temperatura mu je spala. Nemam više ovdje tableta. Raskriži krompir na dvije pole i stavi mu na taban. I to izvlači temperaturu. Večeras ću u Pasku, eto me, prekosutra ujutro... Donijet ću mu nešto za temperaturu. Bit će on OK. Samo se dobro nahladio. Ne sikiraj se, Dino.”

Kao u nekom tunelu, jedva da sam raspoznavao Nermin glas, prije nego ću ponovo, u nekoj mučnini, buncanju, preći u onu drugu dimenziju, sanjati...

Trajalo je to satima, dan, dva, nisam mogao procijeniti... Miješali su se san, stvarnost, temperatura je išla čas gore, čas dolje, osjećao sam slabost i bol pri izlaganju svjetlosti, zvukovima... Jedva da sam mogao jesti.

“I šta si to kaharli?! Zar ti danas nije slobodan dan?”, čuo sam mamin glas. “Kao da nije?”, odgovori Nerma. “Nešto se desilo?”, upita opet mama. “Bolo... Nisu ga uspjeli spasiti. Jutros je podlegao”, reče Nerma.

Htio sam se pridići, uključiti u razgovor, pitati za komandanta Bolu, no nisam imao snage, opet sam bio usisan u crnu rupu, u san, valjda toliko potreban tijelu u borbi s bolešću.

Sljedeći put me probudio radio pojačan do daske, mati nije bila tu. Stigla je struja. S mukom sam nekako došao do radija u pokušaju da ga ugasim, kada sam čuo dobro poznati glas Velida Dž. “Branici su u kontraudaru potisnuli četnike na početne linije. Zarobljena su dva tenka...”

Prije nego ću dodirnuti kotač za reguliranje jačine zvuka, ponovo je nestalo struje. Ipak, bio sam radostan. S mukom se dovukao u krevet i zaspao, po ko zna koji put.

“Hajde, budi se. Nećeš valjda rođendan u krevetu prespavati”, reče mi mati. Već sam bio bolje, nisam imao temperaturu. Mogao sam jesti, vratio mi se apetit. Trideset prvi januar devedeset četvrte. Punio sam trinaest godina. I sve je, čini mi se, bilo u znaku tog, nazovibaksuznog broja. Ponovo nije bilo struje. Nisam mogao napolje. Nije nikoga bilo na rođendanu. Nije bilo torte. Ili mi se bar tako činilo.

Mati je iz improvizirane kuhinje iznijela nekakav kolač. Malo brašna, malo šećera i mnogo ljubavi. Bila je to savršena tortica i trenuci sreće, pažnje, mira, onoga što je toliko falilo u ovom vrtlogu neizvjesnosti, strahota, nepredvidivosti, ratnih nedaća i teškoća koje teško da se mogu opisati.