Topal Osman-paša bio je posljednji veliki turski namjesnik u Bosni, a Ahmed Dževdet-efendija zadnji izaslanik koji se povratio iz Bosne u Istanbul obavivši povjerenu mu dužnost u punoj mjeri. Jednom od najvećih i najagilnijih historičara i posvećenih proučavatelja bošnjačke historije Hamdiji Kreševljakoviću (1888–1959) u ruke je pala turska knjižica Hafiza Omera iz 1885. godine (izdata u Istanbulu) u kojoj su tiskana dva Dževdetova pisma, što ih je pisao nekim ličnostima dok je bio u Sarajevu kao inspektor. Jedno se odnosi na trgovinu, a drugo na ašikovanje.

Oba je Kreševljaković objelodanio u prijevodu u „Narodnoj Starini“.

U isto vrijeme upozorio ga je Hadži Mujaga Merhemić na djelo Mustafe Rešida u kojem je tiskano pet Dževdetovih pisama, što ih je u isto doba pisao iz Bosne, od kojih su tri od osobite vrijednosti jer se u njima opisuje novačenje i organizacija nove vojske u Bosni, u četvrtom se opet govori o ašikovanju, dok je peto privatne naravi. Kreševljaković je ostao zatečen potankostima o novačenju i organizaciji vojske koji do tada nisu bili viđeni i za koje je smatrao da prevedena mogu poslužiti kao izvori novije historije Bosne.

Ahmed Dževdet rođen je 1238. (1822/23) u Lovči u Bugarskoj, a njegova biografija može se konsultirati u 49. broju časopisa „Biser“.

U rodnom mjestu svršio je početne nauke i toliko se osposobio da je kraće vremena vršio službu tajnika kod lovčanskog muftije pred kojim je prije učio. Godine 1839. u Istanbulu je započeo izučavati za ono vrijeme sve propisane vjerske nauke, ali i one zapadne, što je bila rijetkost. U 25. godini života govorio je i pisao turski, arapski, perzijski, francuski i bugarski, a tada započinje i svoj književni rad. Godine 1845. položio je najstrožiji ispit, te je imenovan 1. carigradskim kadijom, a četiri godine kasnije postao je direktor učiteljske škole i prvi put ministar prosvjete. Za njegova su ministrovanja reformirane postojeće škole, mnoge nanovo otvorene, a u sve su zavedeni i zapadni predmeti i preudešen način predavanja po savremenoj metodi. On je prvi počeo otvarati ženske škole

Godine 1853. postao je član učenjačke skupštine, koja je sastavila „Metni metin“ (zbirku šerijatskih ustanova). Iste je godine imenovan članom Visokog vijeća, koje je izradilo kanon zvan „Dobre uredbe“, među koje spada i Zemljišni zakon (Erazi-kanunama), koji je vrijedio i u Bosni i Hercegovini. Uz to ga je Porta slala u razne pokrajine da reformira upravu. I svuda je uspješno obavio povjerenu mu dužnost, ocjenjuje Kreševljaković. Tako je poslat i u naše krajeve 1863. godine. Dževdet je tri puta bio ministar prosvjete, dva puta ministar pravde i po jedanput ministar unutarnjih poslova i trgovine. Preselio je 25. maja 1895. na svom imanju Bebeku na Bosforu. Njegova kćerka Fatime Alije postala je poznata osmanska spisateljica, čiji su romani prevođeni i u Bosni i Hercegovini.

Od književnog rada Ahmeta Dževdeta Kreševljaković izdvaja „Historiju turskog carstva“ u 12 svezaka i „Gramatiku turskog jezika“, koju je preveo Josip Dragomanović i tiskao u Sarajevu 1870. Nakon izdanja gramatike dobio je epitet „preporoditelja turske književnosti i oca turskog jezika“. Preko Dubrovnika u Hercegovinu stiže ljeta 1863, proputovao je uzduž i poprijeko, proučio prilike i podulje se zabavio u Mostaru i odande krenuo 17. decembra 1863, ispraćen od prvaka svih vjera, da bi za četiri dana stigao u Sarajevo. Topal Osman-paša izašao mu je u susret do Blažuja s nekoliko viših časnika i činovnika, a od građanstva, piše Kreševljaković, dočekan je ljepše no što su se valije dočekivale. Još isti dan pročitao je Dževdet-efendija sultanov ferman, a povjerenje naroda svojom pojavom stekao je na licu mjesta; došao je obučen kao hodža, a na nogama je nosio žute mestve i papuče.

U naredna dva mjeseca proputovao je Novopazarski sandžak, pa se preko Višegrada, Rogatice, Glasinca, Vlasenice, Gračanice, Tuzle, Žepča, Zenice i Kiseljaka povratio u Sarajevo. Kako se vidi iz jednog pisma, što ga je pisao neko od njegove pratnje, u Novopazarskom sandžaku vladao je veliki nered po uredima, pa je Dževdet-efendija pri pregledavanju neke činovnike premjestio, neke čak strpao u zatvor, a u nekim je mjestima i vijeća raspustio. U Tuzli se osobito zanimalo za razmještanje iseljenika iz Srbije, a obilazi i Travnik, Banju Luku, Bihać te Bosansku Gradišku, iz koje se lađom vraća u Istanbul, gdje ga je sultan nagradio Osmanlije ordenom II stepena. Donosimo isječke njegovih pisama (govora) koji se tiču ocjene stanja bošnjačkih vojnika:

„Fuad paši: Pošto je nedavno ustrojen prvi bataljon prve pukovnije, kojoj se ima predati zastava kao carski poklon Bosni, zastavu je imao da primi Talia tabor, ali dok je zastava stigla, bosanski je bataljon bio tako uvježban da je mogao defilirati pri predaji zastave, to sam je ja sam predao bosanskom bataljonu. Bošnjaci su se ovoj časti tako veselili da su se i dan i noć vježbali za ovu svečanost, dapače kad bi koji izvježbani vojnik pošao u čaršiju, pridružila bi mu se po dva nova Bošnjaka i stupajući na vojničku išli su s njime, dok se ne bi opet povratili u vojarnu. Nijesu se zadovoljavali samo dnevnom vježbom, no su se dobrovoljno vježbah noću u kasarni. Mi smo odredili Talia taboru da vježbanje ograniči samo na defiliranje, a kasnije da ih uvježba u drugim vojničkim vježbama.

Za mjesec dana izvježbali su novaci one vježbe što su se od njih iziskivale. U to vrijeme sastavljen je i jedan bosanski marš, koji u bosanskom jeziku glasi: 'Hajde, hajde pod bajrak'. Zamolio sam kapetana muzike Fuadagu da ovaj marš uglazbi i da se na dan predaje pjeva i svira. Budući je Fuadaga vrlo sposoban čovjek i vješt bosanskim melodijama, to ga je odmah uglazbio u duhu bosanske melodije i uvježbao muzikante, da su ga uz glazbu tako jednoglasno i složno pjevali kao iz jednog grla. Zastava je prispjela u Sarajevo u srijedu 20. rebi-ul-ahara (21. septembra). Od konaka od carske vojarne na Atmejdanu nosio je Salih paša zamotanu zastavu u jednoj bošči, privinuvši je na prsa. Bio je u svečanoj uniformi, a pratili su ga časnici, vojni i civilni doglavnici. Atmejdan je bio pun svjetine. S jedne strane Atmejdana stajalo je nekoliko carskih vojnika u paradi i na pozdravu. Obližnje kuće bile su pune ženskinja, čak su i krovovi bili načičkani djevojkama kao perivoji cvijećem.

Salih paša je ušao u vojarnu i pričvrstio zastavu na stijeg, a onda se povratio među nas. Sada je carska muzika zasvirala pomenuti marš, a muzikanti su gromkim glasom zapjevali: 'Hajde, hajde pod bajrak', tako kao da će se prolomiti mejdan, što nas je sviju čudom začudilo. Tada su Bošnjaci pod oružjem novoga sistema ponosno defilirali s jednog kraja mejdana na drugi. Ovi su vojnici bili tako uvježbani da bi onaj ko ih nije poznavao i izdaleka gledajući ih mislio, da je to Talia tabor.

Potpisani se okrenuo prisutnim bosanskim prvacima i rekao: 'Bošnjaci, eto vidjeste prvi bosanski bataljon, rezultat jednomjesečne vježbe!' Ova moja primjedba tako je djelovala na prisutne bosanske prvake da su neki tako plakali, da su im suze tekle niz bradu. Tada je komandant pukovnije sa svojim časnicima pristupio k nama da primi zastavu. Potpisani, držeći zastavu, izrekao je ovaj govor:

'Gazije Bošnjaci, ovo je zastava prve bosanske pukovnije, ovo vam je prvi carski poklon Bosni i velika počast za prvu pukovniju! Dužnost je svih Bošnjaka da čuvaju čast ove zastave. Naša pukovnija još nije potpuna, zato ću predati ovu zastavu prvom bataljonu. Časnici i vojnici prvog bataljona! Vas ide hvala, jer su istom trideset i nekolika dana kako je čitanjem carskog fermana ustrojena prva bosanska pukovnija, a vi ste za ovo kratko vrijeme podučili toliko koliko je potrebno za ovaj svečani momenat. Istina, dosta ste truda uložili, ali ste i obraz osvjetlali. Ne sumnjam da ćete zajedno sa vašim drugovima znati čuvati čast ove carske zastave, jer njena čast, čast je vjere, čast sultana i čast države i Vi se danas obavezujete da ćete to činiti.

A kako ćete čuvati njenu čast? Mislite li ju pohraniti na sigurno mjesto, da po njoj ne pada prah? Ne, prah, blato i rupe od puščanih zrna njenoj časti neće nauditi, dapače ona će biti časnija, što ju više izrešetaju puščana zrna. Njena, bi čast onda bila pogažena, kada bi pala u šake neprijatelja ili kad bi se pred njima morala pognuti. Znam da ćete vi prije svoje živote žrtvovati no ćete dopustiti da se to dogodi. I uzmite ovaj carski amanet' – rekavši im, predadoh zastavu. Na to je vojni imam učinio vrlo lijepu dovu, a sa grada ispaljen je dvadeset i jedan hitac.“ (...) Bihać, 5. džumadel-ula 1281.

„Govor: Ovdje sakupljeni prvaci jezgra su cijele Bosne i Hercegovine, pa moj govor, što sam ga izrekao, tiče se cijelog bosanskohercegovačkog naroda. Govor glasi: 'Oni koji poznaju povijest znaju da je Bosna dala državi i narodu veliki broj ljudi, koji su vrlo zaslužni po narod i državu. Sve do u zadnje doba bilo je znamenitih Bošnjaka na svakom polju. Među velikim vezirima zauzima jedno od prvih mjesta, dapače prvo mjesto, Mehmed-paša Sokolović. Jedno od velikih njegovih djela svakako je višegradski most, koji se sada u zdravlju Njegova Veličanstva popravlja. U skoroj prošlosti velike je usluge učinio Osmanlijskoj Državi Džezar Ahmed paša, koji je također bio Bošnjak. Ukratko rečeno, Bošnjaci su davali kroz 3-4 vijeka zaslugom svoga poštenja glasovite i vrijedne državnike.“ (...) Sarajevo, 20. rebiul-evela 1281.