Iranci se vraćaju na birališta prvog marta. Kao svake četiri godine, vlasti organiziraju nove zakonodavne izbore suočene s rastućom apatijom među građanima. Malo ko vjeruje u izbore koji ne nude pravu alternativu a ne pomaže ni koincidencija s obnavljanjem Skupštine eksperata, konklave koja će tokom svog osmogodišnjeg mandata vjerojatno morati izabrati novog vrhovnog poglavara (sadašnji ajatolah Ali Hamnei ima 84 godine). Iranci su suzdržani nakon slamanja reformskog pokreta od 2009. godine.

Taj je datum obilježio prije i poslije u Islamskoj Republici. Mnogi Iranci su ponovni izbor predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada protiv kandidata Hosseina Mousavija, puno popularnijeg među mladima, smatrali prevarom. Ali kočenje reformskih težnji generacija koje nisu doživjele revoluciju iz 1979. počelo je nekoliko godina prije. Bilo je to za vrijeme vlade Mohameda Hatamija, čije su stidljive geste otvaranja neutralizirale pravu moć Irana: savez između vrhovnog vođe i vojske Revolucionarne garde.

Tokom gotovo tri desetljeća različitih iranskih izbora (predsjednički, zakonodavni, općinsk) svjedočimo postupnom razočarenju građana procesom koji ne samo da ignorira njihove želje za promjenom, nego im više niti ne nudi opcije. Sistem je odgovoran za ograničavanje svake mogućnosti koja se ne uklapa u parametre vlasti kroz niz paralelnih institucija kao što je Vijeće skrbnika, koje ima pravo veta na kandidate, ali i na zakone koje parlament eventualno usvaja (Majles). Tako njihova “islamska demokratija” ostaje samo ljuštura bez sadržaja, stoji u današnjem komentaru El Paisa.

Ne radi se samo o tome da zahtjevi koji se traže od kandidata za zastupnike uključuju da budu muslimani (osim pet mjesta rezerviranih za vjerske manjine) ili da podržavaju Islamsku Republiku. Sud sastavljen od 12 pravnika Vijeća čuvara  po vlastitom nahođenju odlučuje o njihovoj ideološkoj i moralnoj podobnosti.

Uzmimo Teheran kao primjer. Pokrajina u kojoj se nalazi glavni grad Irana, konurbacija od 15 miliona stanovnika, bira 30 zastupnika. Službenim glasnogovornicima puna su usta najavljivanja da se predstavlja gotovo 3900 kandidata, tri puta više nego 2020. godine. No ovo preobilje imena daleko je od prave alternative. Većini reformističkih i umjerenih kandidata stavljen je veto. Zapravo, bivši predsjednik Hasan Rohani, iako je manje dogmatičan od trenutnih vladara, nije uspio formirati potpuni popis odobrenih članova svoje političke grupacije (u Iranu nema pravih stranaka). U međuvremenu, Reformska fronta, koja okuplja dvadesetak reformističkih organizacija, neće ni izaći na izbore i kazala je da poziv nije “ni konkurentan, ni slobodan, ni pošten”.

Ultraši, koji su kontrolirali Parlament posljednja dva desetljeća i držali 232 mjesta (od ukupno 290) u Domu na odlasku, ne žele riskirati gubitak ni djelića vlasti. No, protesti koji su se odvijali posljednjih godina jasno su pokazali nezadovoljstvo znatnog dijela stanovništva, bilo žena, mladih, radnika ili nezaposlenih. Niti u Zboru stručnjaka, prirodno konzervativnijem feudu zbog vjerske prirode, nisu jedinstveni. Vijeće čuvara stavilo je veto na Rohanija, koji je tražio reizbor. I sadašnji iranski predsjednik, ultrakonzervativac Ebrahim Raisí, izbjegao je kandidaturu za Teheran i odlučio se za malu ruralnu četvrt u kojoj je ostao jedini kandidat nakon povlačenja mogućeg protukandidata i diskvalifikacije ostalih.

Zašto onda raspisuju izbore? Zašto održavati fikciju? Vladari Islamske Republike nastavljaju tražiti legitimitet u glasanju kao rezultat dvojne prirode, republikanske i teokratske, njihovog režima. Ali politički projekat, koji je 1979. bio novi prijedlog protiv tiranije šaha, postao je još jedan oblik despotizma 45 godina kasnije. Tako to shvataju Iranci. Samo 30 posto potencijalnih birača namjerava glasati, pokazuju zvanični podaci. Ako se potvrdi, bit će to najlošiji rezultat u historiji.