Isprika je jedno od civilizacijskih pravila, staro kao i ona sama. Potječe iz prakulture ljudskih odnosa, ali i odnosa čovjeka prema Bogu. Očekuje se od moralnih ljudi, koji su kadri sagledati svoje propuste, greške, zablude i zla djela. Počesto je preduslov pomirenja i početka izgradnje povjerenja. No, iako je nužan, ne mora uvijek biti i dovoljan jer izgradnja povjerenja počinje od priznanja pogrešaka. Iza isprike mora stajati svijest o grešci ili greškama te iskreno pokajanje te čvrsta odluka da se više ne ponove, barem na svjesnoj razini i koliko je do onoga koji ispriku daje.

ISPRIKA U VREMENU, MJESTU I KONTEKSTU

Primjena tog civilizacijskog pravila dobro je došla uvijek jer može pomoći smanjenju napetosti, relaksaciji loših odnosa i katarzi svake strane uključene u sukob ili nesporazum. Naravno, isprika je logična ako je zlodjelo jedna strana počinila drugoj i za to je zlodjelo odgovorna. Ona ima blagotvorno, iscjeljujuće djelovanje ako nije formalna, ili iznuđena. Iskrenost, kao jedno od temeljnih svojstava moralnih ljudi, u temelju je svake isprike koja liječi duh i ljudske odnose. Kako za individualne, ovi postulati vrijede i za kolektivne isprike, odnosno isprike u ime kolektiva. Stoga je isprika žrtve jednog, žrtvama drugog genocida u kojoj je vrlo malen broj pripadnika jednog naroda sudjelovao u zločinima nad pripadnicima drugog hrabar, principijelan i potreban čin.

Istovremeno, kada predstavnik jevrejskog naroda koji je doživio najveće stradanje u znanoj nam historiji, istom prigodom obilježavanja godišnjice početka Genocida nad Bošnjacima Srebrenice vrlo jasno, nedvosmisleno i čvrsto, baš težinom svoga i autoriteta organizacije kojoj je potpredsjednik ne samo osudi genocid i pokuša poentirati frazom kako se to više nigdje i nikome ne smije dogoditi već plastično, gotovo poetski uzvišeno negatorima i psovačima genocida kaže istinu da nema rehabilitacije ratnih zločinaca i počinitelja genocida, uvodno izrečena isprika ima još veću težinu.

Emir Suljagić, preživjeli iz Genocida, aktualni direktor Memorijalnog centra Potočari, na komemoraciji 10. jula svoje je uvodno izlaganje započeo isprikom Jevrejima čiji su predstavnici, vodstvo Svjetskog jevrejskog kongresa, bili prisutni. Korektno i istinito, s osjećanjem duboke potrebe, u mandatu direktora Memorijalnog Centra Srebrenica, izrekao je ispriku sa širom elaboracijom koja je ipak izazvala kontroverzije. Ali, umjesto slabo argumentiranih napada ili bezrezervne podrške svakoj izgovorenoj riječi, potrebno je ovaj snažan govor analizirati i ukazati na neke propuste koji, sigurni smo, nisu plod slabosti ili loše namjere, već tragične uzvišenosti povoda koja može emociju staviti u prvi plan.

Prije osamdeset godina jedan dio mojih sunarodnika stavio se u službu njemačke nacističke ideologije i naudio vama, vašem narodu, vašim očevima i majkama, djedovima i bakama, započeo je Suljagić. Ja vam se zbog toga izvinjavam i nadam se da ćete u vašim srcima naći mjesta za oprost, nastavio je. Iako je časna namjera nesumnjiva, posebno radi gostiju koji su, zbog vlastitog historijskog iskustva, došli da odaju počast žrtvama srebreničkog i drugih genocida nad Bošnjacima, trebalo je posvetiti malo više pažnje objektivnoj, a ne partizanskoj historiografiji i voditi računa o još dva važna aspekta. Dakle, dva su problema ovdje primjetna – mjesto i vrijeme za ispriku, posebno u kontekstu stalne i primitivne negacije Genocida nad Bošnjacima, njegove novouspostavljene posljednje faze – ruganja i psovanja, na koje nema prave reakcije.

Nikome, pa ni Srbima ne pada na pamet poricati genocid nad Jevrejima, iako su spremni neke Srbe, koji su se stavili na raspolaganje nacističkoj ideologiji zla i izvršili gotovo potpunu eliminaciju Jevreja u Srbiji, od toga ekskulpirati. Isprika je potrebna i dobrodošla, ima jak simbolički, pa i metaforički značaj, ali je trebala biti, s toga naslova, upućena izvan konteksta srpske negacije srebreničkog genocida. Konačno, za razliku od susjeda i komšija, malen broj Bošnjaka stavio se u službu nacističke ideologije, što je trebalo naglasiti. Možda je trebalo razmišljati u dva smjera – ispriku za zločine dijela Bošnjaka koji je sudjelovao u ustaškim jedinicama uputiti na neku drugu godišnjicu zločina nad Jevrejima ili Srbima ili pozvati Svjetski jevrejski kongres da se zajednički u Potočarima obilježe Holokaust i Genocid nad Bošnjacima. Jer, ne zaboravimo, iako je presuđen samo za Srebrenicu, Genocid nad Bošnjacima izvršile su srpske vojne i policijske snage u mnogim drugim gradovima.

Suljagić je nastavio konstatacijom da ispriku čini na mjestu koje predstavlja gravitacioni centar svih naših, za pretpostaviti je, bošnjačkih stradanja u dvadesetom stoljeću iz dva razloga. Prvo, zato što želi da pokaže da nijedna historija nije elegantna, već grbava i krivudava, ali da nemamo izbora nego je prihvatiti. Drugo, zato što se obraća u ime potomaka, djece i unuka generacije Bošnjaka koja je ubijana s identičnim ili sličnim motivom devedesetih zbog kojih su jevrejski preci ubijani četrdesetih godina prošlog stoljeća: zbog kože s kojom su se rodili. Potpuno ispravno i hrabro, Suljagić je stavio Genocid nad Bošnjacima u ispravnu korelaciju. No, istine radi – nisu Jevreji ubijani zbog boje kože, kao niti Bošnjaci, već zbog vjere i kulturno-civilizacijskog kruga kojem su pripadali. No, to jeste rasizam po nekim teoretičarima jer je nacizam inaugurirao rasnu politiku, a Jevreje smatrao rasom koju treba ukloniti iz kršćanske Evrope. Rasizam tog porijekla ili vrste nije bio novošću u evropskoj praksi – anihilacija muslimana i Jevreja iz Španije, pa kasnije muslimana iz istočne i srednje Evrope bila je glavna karakteristika kasnog srednjeg vijeka kao i tzv. Novog vijeka u Evropi. Svaka je različitost, u početku čak i unutar zapadnih crkava trebala biti eliminirana.

HISTORIJSKA ISTINA MORA BITI UTKANA U ISPRIKU

Možda najviše proturječja izazvao je dio govora u kojem se pozvao na obavezu prema historiji i rekao da oni koji su služili u 13. Waffen SS diviziji ili bili sluge ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske, nisu to činili u ime našeg naroda kao i da njihova djela ne govore u naše ime ni danas. Baš zbog obaveze prema historiji, ova je izjava trebala biti drukčije formulirana. 13. Waffen SS divizija ratovala je s partizanima, a osnovana tek 1943. godine da brani Bošnjake od četnika. Nijemci su je zloupotrijebili. Nije sudjelovala u zločinima nad Jevrejima, a jevrejsko je stanovništvo već bilo skoro uništeno do 1943. Xavier Bougarel (iako sklon poopćavanjima i improvizacijama u tezama o panislamizmu i sukobima oko bošnjaštva) rekao je u intervjuu za Slobodnu Bosnu kako je Handžar divizija ukupno ubila, najviše za vrijeme borbi protiv partizana, maksimalno 2.300 ljudi, najviše u srpskim selima, od čega 1.800 u Bosni. Paradoks je da je u borbama najviše izginulo Bošnjaka jer je divizija najžešće borbe vodila sa 16. muslimanskom brigadom NOV-a. Već nakon prvih borbi s partizanima počelo je osipanje njezinih boraca jer su shvatili da su zloupotrijebljeni i da je izdan cilj borbe protiv četnika. Najveći broj njih prelazi u partizane. Ovime je Suljagić, nenamjerno jer mu ti podaci vjerovatno nisu poznati, napravio gaf redukcionizma, partizanskog iskrivljavanja historije koja se još u dobroj mjeri podučava, a pred ozbiljnim Jevrejima koji su u tančine desetljećima proučavali i naučno obradili sve aspekte i segmente ideologije i provedbe Holokausta, ispao površan. Dakle, potpuno je pogrešno 13. Waffen SS dviziju staviti u ovaj kontekst. Jedina poveznica ove divizije s nacističkim zločinima genocida je bila njezin ustroj u Waffen SS, dakle ideološku nacističku vojsku.

Poentirao je konstatacijom da su bošnjački narod i bosanska zemlja bili porobljeni i pod okupacijom, a njihov glas je bio ugušen te da ako je neko imao pravo da govori u bošnjačko ime, to su bili bosanskohercegovački partizani i antifašisti poput Fadila Jahića, Pašage Mandžića, Avde Hume i brojnih drugih. Naveo je i Derviša Korkuta, koji je riskirao svoj i život svoje porodice da spasi najvažnije što jedan narod može imati – pamćenje o sebi – kada je od nacista sakrio Hagadu. Ovdje je bilo umjesno spomenuti i ostale mnogobrojne Bošnjake koji su spašavali živote Jevreja kao i antifašističke rezolucije Islamske zajednice i bošnjačkih prvaka 1941. godine. Da ne spominjemo antifašiste koji nisu pripadali komunističkom pokretu, sudjelovali u NOB-u, a koji su poslije rata, spomenutom partizanskom redukcionističkom historijom zaboravljeni, prekrila ih je historijska tišina, kako on kaže. Na koncu, nije li Nurija Pozderac, zastupnik JMO u predratnoj jugoslavenskoj skupštini arhetipski predstavnik te većine koji su imali pravo da govore u ime Bošnjaka.

Ispriku je uputio i zato što se u Bosni i Hercegovini danas drže mise zadužnice za ubice Jevreja iz vremena Holokausta; što se grade groblja za domobrane i ustaše i krvavo cinično nazivaju “grobljima mira”; zato što Jevrej ne može po Ustavu biti predsjednik. Ali, uistinu, naglasio je, nije njegovo da to čini, samo je želio podcrtati koliko su, riječima Hanne Arendt, tokovi “podzemne historije” i dalje snažni. Tokovi podzemne historije iz jednog eseja Hanne Arendt doista jesu snažni i danas su baš ovdje izbili na površinu, prljavi, lažni, s teškim vonjem negiranog zločina. No, grobovi i neprijateljskih vojnika jesu civilizacijsko dostignuće, neki od njih ubijeni su bez pravde i suda. Domobrani nisu bili zločinačka ili ideološka vojska. Naravno, mise zadušnice za ubice Jevreja, ali i drugih koji su zločine činili u ime ustaške ideologije, sporne su s moralnog stanovišta, ali to je pitanje šire od Bosne i Hercegovine i tiče se svjetske organizacije koja se zove Rimokatolička crkva. Pitanje ravnopravnosti Jevreja i ostalih nacionalnih manjina, kao i konstitutivnih Bošnjaka i Hrvata u Rs-u jeste sramota, ali za to se nema potrebe ispričavati jer je pitanje provedbe presuda Evropskog suda za ljudska prava vezano isključio za blokade i zloupotrebe dejtonskih mehanizama.

Da, u pravu je Suljagić kada kaže da je Holokaust jedinstven zločin. Je li i neponovljiv, kako kaže, nije sigurno. U pravu je i kada kaže da smo mi devedesetih godina prošlog vijeka čuli i vidjeli eho Holokausta: u logorima, logorima za silovanje, masovnim grobnicama, prisilnom preseljenju i fizičkom uništenju svakog traga da smo ikad živjeli u ovoj zemlji.

SVJETSKOJ, A NE SAMO NAŠOJ JAVNOSTI

Govor je završio obraćanjem bosanskohercegovačkoj javnosti. No, iz sadržaja i težine izgovorene istine, možda se trebao obratiti i svjetskoj, posebno evropskoj javnosti. Za nastavno rečeno Suljagić bi trebao dobiti punu podršku jer je rekao ono što svi zapravo osjećamo, a katkad nismo kadri do kraja i precizno artikulirati. Doista, trideset godina nakon Genocida nemamo nijednu garanciju, osim vlastite volje i sposobnosti, da nećemo ponovo biti izloženi masovnom i sistematskom nasilju zbog toga ko smo i šta smo jer, rekao je Suljagić, ne postoji nijedna institucija, osim Memorijalnog centra Srebrenica, koja je posvećena čuvanju sjećanja, podizanja svijesti i prevenciji budućeg nasilja. Istovremeno, trideset godina nakon Genocida još pregovaramo o uslovima pod kojima možemo biti prihvaćeni kao Evropljani, a u tih trideset godina nismo riješili nijedan egzistencijalni imperativ. Trideset godina kasnije, kada našu djecu biju u Bratuncu, biju ih u ime Srebrenice, kaže Suljagić. Mi postavljamo pitanje i domaćoj i svjetskoj javnosti – kada će ih početi ubijati? Od prebijanja do ubijanja malen je korak i tu zabrinutost trebamo svi dijeliti.

Suljagić je naglasio izuzetno važan kontinuitet, onaj ponavljanja historije. Ovaj put se historija neće ponoviti, izjavio je. Mogu slobodno reći, potcrtao je, da su četrdesete godine dvadesetog vijeka za Bošnjake bile podjednako smrtonosne ili smrtonosnije od devedesetih godina, a danas su fusnota, dakle, preko stotinu hiljada naših predaka, njihovi životi, njihove nedočekane budućnosti su fusnota. Odbijajući da budemo fusnota, smatra Suljagić, odbijamo da naše iskustvo bude smješteno na margine evropske historije i da živimo u sjeni historijskih tišina jer je naše iskustvo evropsko. Doista, dodali bismo, ontološki je evropsko iskustvo Genocida.

Mi smo danas ovdje da govorimo, završio je i konstatirao kako postoji samo jedan veći zločin od samog čina zločina – kada se o zločinu šuti. Mi nećemo da šutimo, poentirao je na koncu Emir Suljagić.

Stoga, za zaključak je dovoljno reći da je isprika kao civilizacijska vrijednost dobrodošla i potrebna, da ju treba izreći u ispravnom vremenskom i prostornom kontekstu i da se pritom mora konsekventno poštivati historijska istina, u slučaju genocida nad Jevrejima i Bošnjacima, sudski pravomoćno utvrđene i presuđene činjenice. Bilo kakvo negiranje genocida zapravo je, kako je rekao potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa,  poistovjećivanje sa zločinom i zločin su jednake težine, per se. Ova je poruka upućena svima, i u Bosni i izvan nje.