Ideološki spektar u kojem se kreće bošnjačko biračko tijelo mnogo je širi i šareniji negoli je to slučaj kod drugih naroda. Imamo svega, od izrazitih konzervativaca i vjerskih fanatika do najotvorenijih liberala i kozmopolita, kao pravi veliki narod s bogatom demokratskom tradicijom, poput Engleza. Ali za razliku od Engleza, Bošnjaci su pravi evropski fenomen, s daleko najvećim brojem političkih subjekata, koji obično postoje od kantona do kantona, ili od godine do godine. Ljudi hoće promjene, da nam bude kao u Švicarskoj, ili barem onako kako nam je bilo pod Titom.
Iz godine u godinu, od jednog do drugog izbornog ciklusa kod Bošnjaka se javljaju nove političke stranke, revolucionarni idejni projekti, koalicije, platforme, nudeći potpuno nove i drugačije politike, napredak i blagostanje. I tako je decenijama. O svi tim novim i spasonosnim rješenjima, koja nam se nude u ciklusima, periodično, govori se kao da je riječ o zemlji okruženoj alpskim skijaškim centrima ili nenaseljenim polinezijskim otocima.
Otprilike je tako i sarajevska družina koju čine SDP, NiP i NS, javnosti poznata kao “trojka”, najavljivana kao izlaz iz svih bosanskohercegovačkih kriza i blokada. Preuzevši mehanizme odlučivanja u sarajevskoj kotlini, prvo na kantonalnom nivou, a onda i u nekoliko lokalnih zajednica, najavili su sveopći procvat, koji će uslijediti nakon “rušenja režima zbog kojeg narod odlazi”, pritom potpuno zanemarujući političku i društvenu zbilju i stvarne generatore političkih i ustavnih kriza u Bosni i Hercegovini. Zbog međusobnih ideoloških različitosti, na izbore 2022. godine nisu izašli kao koalicija, nego je svako od njih imao posebne izborne liste i obećanja glasačima, znajući da bi ostali bez podrške velikog dijela birača ako svoje političko udruživanje ozvaniče. Svjesni da bi malo koji glasač Naše stranke ili SDP-a, naprimjer, podržao kandidate NiP-a, i obratno, koaliciju su uspostavili tek nakon što su izbori završeni, spojivši potpuno suprotne ideologije u jedan heterogeni, s koca i s konopca politički projekt. A da je takav koncept neodrživ, najbolje pokazuju aktuelna previranja u sarajevskim općinama, gdje, u očiglednom nedostatku rezultata, vlastodršci jedni druge okrivljuju za nerad, netransparentnost, stranačka zapošljavanja i ostvarivanje ličnog i partijskog interesa.
“TROJKA” NA STAKLENIM NOGAMA
Nakon što su se partneri međusobno, što po medijima, što u vijećničkim klupama, izoptuživali da su jedni “neradnici” i “alkoholičari”, a drugi “manipulatori” i “DNK mutanti”, pala je konačna odluka – Općinsko je vijeće izglasalo nepovjerenje načelniku Srđanu Mandiću, pa će se građani koji imaju prebivalište u sarajevskoj općini Centar, oni koje to uopće zanima, odlučiti da li će njihov načelnik, izabran prije nešto manje od tri godine, ostati još godinu ili će odmah u mirovinu. Za one koji žive u Centru to bi trebalo biti pitanje od lokalnog značaja, mada se sve to tiče i onih iz drugih sarajevskih općina jer je Centar i njima centar. Iako će izlaznost birača vjerovatno biti nešto veća nego prilikom opoziva sada već bivšeg načelnika Starog Grada, budući da je predreferendumsko agitiranje na terenu uveliko počelo, mala je vjerovatnoća da će u septembru izlaznost biti iznad 15 procenata. A to znači da bi nekoliko stotina glasova moglo zalediti Mandićevu načelničku karijeru na godinu dana i dobro ga uzdrmati za sve naredne izbore. Podršku “trojke”, one u kojoj se pitaju lokalni nipovci, ali i važan dio rukovodstva ove stranke, neće više dobiti. Na referendumu mu se svakako ne piše dobro jer će oni agitatori koji su protiv lakše animirati narod od onih agitatora koji su za. Tako ćemo, po svemu sudeći, od kandidata koji je “uneredio” generala Ajnadžića, dobiti izgubljenog i nespašenog vojnika Srđana. No, nije posebno važno s kakvim će se ishodom čitava stvar okončati – mnogo je važnije hoćemo li ovu trojkinu referendumsku dramu (a svaka je drama zasnovana na sukobu) znati dobro pročitati i izvući nauk za buduće izbore. Bitka jedne s drugom strujom NiP-a, a onda i sa NS-om i SDP-om oslikava haotično političko stanje u cijeloj zemlji, a koje smo vlastitim nerazumijevanjem društveno-političkog konteksta sami proizveli.
Manje upućeni i oni kojima stvari nisu bile jasne od samoga početka iz ovih aktuelnih zbivanja mogu naučiti mnogo. Prvo – da je “trojka” na staklenim nogama i da međustranačko “razumijevanje” kao i unutarstranačka kompaktnost i ideološka homogenost ne postoje, a drugo – da argumenti s kojima su jurišali na SDA (da u njoj vladaju nepotizam, korupcija i “tenderisanje”, a da oni, kao nova snaga, dolaze da te pojave “iz temelja” iskorijene) padaju u vodu, a na površinu izlaze stvarni motivi, odnosno porivi za vlašću koja je samoj sebi svrha. Udruživanje na tim osnovama prvo na lokalnom nivou pokaže svu svoju besmislenost, kratkotrajnost i, u konačnici, štetnost po zajednicu, koja je veća i pogubnija što je nivo vlasti i odlučivanja viši.
Dalje, iako je to i ranije bilo očigledno, sukob u Centru najbolje ilustrira nelegitimnost “trojkine” vlasti i podsjeća nas na količinu političkog nasilja koja je prethodila istiskivanju iz vlasti Stranke demokratske akcije kao najjače i najozbiljnije patriotske političke snage. Sve tri stranke “trojke” zajedno su, naprimjer, za državni parlament osvojile 15 hiljada glasova manje od SDA, koja je na izborima nastupila kao jedan i samostalan politički subjekt, dobro poznat glasačima, sa svim svojim nasljeđem, postigavši uvjerljivu pobjedu. Istina je da su SDP, NiP i NS, združeno sa HDZ-om i SNSD-om i uz sakupljanje stranaka i pojedinaca za jednokratnu upotrebu, sabrale dovoljno ruku da na federalnom i državnom nivou sastave većinu, iako je svaka od ovih stranaka pojedinačno bila izborni gubitnik, ali nam aktuelna zbivanja u vladajućoj družini govore da bi njihov rezultat bio još slabiji da su na izborima nastupili kao koalicija – znatan bi im broj glasača uskratio podršku. Da je “trojka” postojala prije izbora, ona danas ne bi imala kapacitet da se ponudi sadašnjim partnerima iz hrvatskog i srpskog korpusa i nametne se kao alternativa spremna na sve moguće i nemoguće ustupke. Tada pogotovo ne bi bilo moguće da visoki predstavnik, rješavajući novo “istočno pitanje”, suspendira Ustav Federacije BiH i oduzme Bošnjacima mogućnost odlučivanja prilikom formiranja Vlade.
Stvari se polahko ali sigurno mijenjaju
Takva je nelegitimna ekipa, u silnoj želji da preuzme i zadrži vlast, “u zvijezde ukivala” hrvatske i srpske političke predstavnike, iste one koji Bosnu i Hercegovinu kao državu podnose samo onoliko koliko moraju, koristeći svaku priliku da je oslabe, a njen najbrojniji narod ponize. Tačno je da antidržavne politike nisu od jučer i da je sličnih nastojanja i pokušaja bilo i u vrijeme kada je patriotske snage predvodila SDA, ali su pokušaji razvlašćivanja države i obespravljivanja njenog najbrojnijeg naroda nailazili na snažan otpor i tako imali mnogo manje efekta. Najveći zulum vlastitom narodu i zemlji “trojka” je nanijela kreiranjem narativa da je SDA, kao politička snaga koja je vodila državotvornu politiku i zbog toga dobila najveću podršku naroda, kriva za političke krize i blokade. Takvim su narativom amnestirane i ohrabrene antibosanske i antigrađanske političke strategije, a i međunarodni su faktori na osnovu takvog narativa razumjeli da će, kada se iz vlasti izgura SDA, sve krenuti naprijed. A zapravo, time su destruktivne antibosanske politike dobile vjetar u leđa jer su s druge strane za pregovarače dobili one koji svoju pregovaračku poziciju slabe sami, čak i kad to niko od njih ne traži.
U međuvremenu, stvari se polahko ali sigurno mijenjaju, ali štetu koja je nastala neće biti lahko sanirati. Želi li se ojačati državotvorna i proevropska bosanska politika, trebat će, uz mnogo znanja i mudrosti, osmišljavati zajedničko djelovanje bosanskih političkih faktora, upravo onako kako je godinama, nakon svakih izbora, predlagao Bakir Izetbegović, koji je, sada se to jasno vidi, državni interes stavljao u prvi plan. Da je njegova inicijativa iz 2022. godine da se formira široki patriotski blok prihvaćena, umjesto što je kao s pokvarene ploče ponavljana mantra da “niko neće sa SDA”, danas ne bismo doživljavali poniženja jedno za drugim, niti bi se, recimo, odluke o danu žalosti donosile na entitetskom nego na državnom nivou.
Zato iz svega što nam se dešava valja učiti i izvlačiti pouke. I birači i oni koji sutra dobiju njihovu podršku moraju biti svjesni vremena u kojem žive i prostora na kojem se nalaze. Ne budu li je kroz izazove s kojima se svakodnevno suočava i onima koji je tek očekuju vodile one patriotske snage koje imaju puni izborni legitimitet, odnosno najveću podršku naroda, bosanske će države biti sve manje, a njen će najbrojniji narod izgubiti svoj politički subjektivitet i postati puka masa stanovništva koja će bez vizije i cilja lutati od referenduma do referenduma i iščekivati šta će o njegovoj sudbini odlučiti drugi.
