Da bi se proces otkupa ubrzao, u decembru je formiran Agrarni ured pri Zemaljskoj vladi koji je počeo raditi od samog početka 1912. godine i koji je imao pune ruke posla, pošto je interes za otkup, mimo očekivanja, bio dobar.

               - Ujutro putujem u Sarajevo. Neću se vratiti za tri dana.

               Prilikom presjedanja u Doboju, u paviljonu željezničke stanice kupio je po primjerak svih dnevnih listova s nakanom ne samo da iskoristi vrijeme, nego da vidi šta štampa piše o događajima u Tesliću. I ovdje se razočarao. Neke novine nisu imale ni riječi o štrajku, a druge su ga samo spominjale, uzgred, s nipodaštavanjem, bez ikakvih komentara, na stranama gdje se daju «ostale vijesti»: «Grupa radnika Destilacije (hm, grupa!) ne radi nekoliko dana» (vidi! nekoliko?!), stoji u jednim; «Štrajkači nisu svjesni da to rade protiv svojih interesa» (vraga, nisu!), piše u drugim; «Fabrika strpljivo čeka da radnici prestanu sa štrajkom» (ma nemoj!), kaže se u trećim, pri čemu se jetko smiješio i na kraju prezrivo prešao preko svega. «Bože, koliko omalovažavanja! Koliko laži!» mislio je. «Pa vjeruj novinama!»

               S prijateljem Safvet-begom Bašagićem, sabornikom, sreo se istog dana uvečer u svojoj hotelskoj sobi u «Centralu».

               - Mirza - požuri da pita - koliko znaš o štrajku radnika teslićke Destilacije?

               - Koliko treba - odgovorio je ovaj mirno. - Zašto to tebe zanima?

               - Dođoh upravo otuda... svašta sam vidio... neki utisci su tako upečatljivi... tako su... sumorni. Djelovali su na mene. Na drugoj strani imam dojam da javnost ne zna dovoljno o tome. Šta, na primjer, ti znaš?

               - Otkad tebe zanimaju radnici? - odgovori mu prijatelj protupitanjem. - Dosad si i ti štrajkače gledao s prezirom.

               - Jesam... dobro... ne mislim samo na sâm štrajk... na nerad – nerad je nemoral, njega ne odobravam! - nego mislim na odnose vlasti prema štrajkačima.

               - To je isto jer jedno iz drugog proizilazi, ali reći ću ti: znam da su tamo svi, apsolutno svi radnici u štrajku, da pokazuju veću borbenost i jaču upornost od svih dosad poznatih štrajkača, ali isto tako znam da će završiti kao i oni prije njih. Također znam da je ovdašnji Upravni dobor Glavnog radničkog saveza pokušao intervenisati kod Kotarskog predstojnika u Tešnju, na čijem je čelu neumoljivi gospodin Eduard Sonnenfeld, ali bez uspjeha. Isto to je učinio kod Zemaljske vlade, opet bez uspjeha. Hoćeš li da pričam još? Na poziv Destilacije već su počeli stizati drugi stručni radnici, zamjena ovima, razumljivo opet strani.

               - O pojedinostima znaš više od mene? - iznenadio se Ademaga.

               - Ako sjediš u Saboru, moraš znati šta se u zemlji događa.

               - Šta će onda biti s dosadašnjim radnicima? To je oko četiri stotine ljudi!

               - Ništa, već sam rekao. Doći će do postepenog osipanja, do štrajkolomstva. Uplašeni odgovornosti, prvi će popustiti upravo oni koji stoje na čelu pobune pa će prvi kleknuti. Ostali će se, izigrani i razočarani, vratiti na posao i – žali Bože izgubljena truda i vremena! Znaš i sam da godišnje takvih štrajkova bude dvadesetak i svi jednako završe. Nego, nisam zbog toga želio da se sretnemo. Zanima me jesi li saglasan sa osnivanjem našeg «hrvatsko-muslimanskog đačkog konvikta», odnosno hoćeš li dati materijalnu potporu?

               - Dakako, drage volje. Čim se sumiraju uplate, javi mi koliki je najveći iznos. Moj prilog će biti triput veći.

               - Aferim! Vidim da ostaješ u «svom duhu», nenadmašan.

               - Kad Bog daje meni, mogu i ja drugima - skromno će Ademaga.

               - Na čemu sada radiš? - upitao je dr. Bašagić.

               - Spremio sam projekat kome ću, akobogda, od ove godine početi s osnivanjem zemljoradničkih zadruga. Bit će ih pedeset, širom Bosne.

               - Mašala! Takvog skrbnika i domoljuba ova zemlja dosad nije imala. A – ironije li! – na drugoj strani imaš sijaset protivnika. Apsurd!

               - Misliš na političke protivnike?

               - Uglavnom, da. Stranka te kani kandidirati za narodnog  zastupnika u Bosanski sabor u narednom mandatu a...

               - Ne vjerujem - prekide ga Ademaga. - Znaju da mi nije stalo...

               - Ali jeste stranci - ne popusti Safvet-beg. - Naši protivnici te još drže za spekulanta i austrofila. Doći će do «prepucavanja» između njihovog «Novog Musavata» i «Zemana», jer te prvi kudi a drugi hvali. Oni će sve učiniti da ne budeš izabran.

               - Ja sam, Mirza, od onih koji danas zaboravljaju na one što su jučer u političkoj borbi stradali, jer se prava narodna politika ne može voditi bez stradanja i patnji. No, pusti... pričajmo o nečemu drugom. Ima li kakovih novosti kod tebe?

               - Ima, postao sam otac. Imam kćer. Dao sam joj ime Almasa.

               - Čestitam, Mirza! Nek je hairli! - i čvrsto prijatelju steže ruku.

               - Doći ćeš da mi vidiš ljepoticu?

               - S velikom radošću! Već sutra! A sad reci šta pišeš?

               - Iz tiska uskoro izlazi moja knjiga «Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti». Doći ćeš na promociju?

               - Akobogda, s osobitim zadovoljstvom. I Edhem nam je dosegao novi uspjeh?

               - Jeste. «Obzor» iz Brna prevodi njegove pripovijetke na češki jezik.

               Ademaga se oduševio:

               - Elhamdulilah! S njim naš duh izlazi u Evropu. To je novost kojom se možemo dičiti.

               A onda pisac upita:

               - Šta je, Ademaga, s tvojim štićenikom, pjesnikom Ćatićem? Nigdje ni njega ni njegovih pjesama.

               - Zar ti Edhem nije pričao o tome?

               - Ne viđam ni Edhema. Kako je postao školski nadzornik, stalno putuje, vazda je na terenu. A tako bih volio da se jednom sva šesterica negdje sastanemo i provedemo dan kao nekad: ti, ja, on, Nuri, Džemaludin i Fehim. Možda bismo se mogli sastati ljetos na dan otvaranja prvog kina u Sarajevu?

               - Potrudit ćemo se. Čujem da će se kino zvati «Apolo» i da će imati najmoderniju salu u Monarhiji.

               - Šta Monarhiji!? U Evropi! - uzvikom dopuni Safvet-beg, pa se vrati na pređašnji razgovor: - Dakle, šta je s Ćatićem? Ademaga uzdahnu pa ušuti, a prijatelj mu na licu opazi sive crte i u očima dirljiv izraz žalosti. Lahko zaključi da on pati.

               - Zbog njega nisam sretan - najzad reče Ademaga. - Šta sve ne činim za nj, a on jednako tone. Što je još gore, mada je svjestan svojih slabosti, nema snage da prekine sa svojim neodgovornim načinom života. Nigdje da se skrasi i počne ozbiljan rad. Bio je na sveučilištu u Zagrebu, pa se vratio; nedugo radio u mojoj tešanjskoj banci, pa otišao; zaposlio se u gruntovnici u Bijeljini, pa napustio; opet pokušao studirati u Zagrebu – bez haira; vratio se u Tešanj, poslije došao ovdje, u Sarajevo, pa onda kod mene u pisarnicu... Sad ga ni tu nema. U Odžaku je, besposlen... A sve ovo u zadnje dvije godine. Nigdje nije sastavio ni nekoliko mjeseci. Bohemština! Prokleta bolest suvremenih mladih talenata!

               - Ranije sam jednom bio nepažljiv prema njemu, baš ovdje u Sarajevu, u redakciji «Behara». Ponio sam se nekorektno, ne znam zašto. Možda baš zbog toga što ne podnosin njegove manire. Bio sam ga zaposlio u «Sarajevskom listu», ali na određeno vrijeme, jer stalni posao sada je teško dobiti. Evo šta trenutno ima: Muhamed Bakir Kalajdžić, mostarski knjižar, pokreće hrvatsko-muslimanski časopis «Biser» i traži da mu preporučim nekog našeg intelektualca Hrvata za urednika. Gospodin Kalajdžić je tvrd poput kamena, radi od sunca od sunca, a gleda oko sebe koliko i ispred sebe; on umije čovjeka podrediti stezi, intenzivnom radu i nadzoru. Da mu preporučim tvog Musu? Zbog toga sam pitao za njega.

               Ademagi se lice razgali i sa zahvalnošću pruži ruku prijatelju.

Prvih dana oktobra stara njegova slutnja pretvorila se u zbilju - počeo balkanski rat! Sve novine bjehu natrpane vijestima o tome: Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska, članice Balkanskog saveza, napale Tursku. Pošto skine oči s novina, on pogled upravi na lica sugrađana i na njima lahko opaža dvojake utiske: očajne poglede u izrazima lica Muslimana, koji su se držali tako rezignirano kao da se nalaze pred iskopanim mezarom, i oduševljenog uzbuđenja Srba i Hrvata koji su u očima nosili najsvijetlije nade i snove. Članovi srpskog društva Crvenog krsta čak su i njemu došli za prilog kao pomoć «pravednoj borbi jednakokrvne braće». Tada je prvi put pred tuđom molbom prezrivo zašutio.

               Idućeg mjeseca – bješe sredina novembra – vratio se u Sarajevo. Vozeći se Kejom prema hotelu «Central», odjednom se trže jer šofer naglo pritisnu kočnicu i auto mu u mjestu stade. S bočnih strana preda nj izbiše povorke šarolikog svijeta s transparentima i zastavama i u trenu zakrčiše Kej. Stotine razdraganih i sretnih ljudi kretalo se ulicom uzdignutih ruku i mahanjem onima koji su ih gledali. Njihova opća veselost je prosto kipila. Očito, bila je ovo svečana manifestacija, ali joj on nije znao povod. Objašnjenje je dobio u hotelu:

               - Srpska vojska je u svom osvajanju Albanije upravo izbila na Jadransko more pa naši Srbi i Hrvati izašli da iskažu svoje oduševljenje ovim dobitkom i da izraze podršku tim velikim  junacima.

               Sutradan se slika ponovi, ali sa posve drugim ljudima i u sasvim drukčijoj atmosferi. Grad je opet bio zakrčen, sad više nego jučer, jer se na ulice slila masa svijeta, višestruko veća od jučerašnje, čija se glavnina kretala od zgrade društva «El kamer» prema rezidenciji Konak. I iz ovih ljudi je zračila jaka životna snaga, samo što se je ona izražavala gnjevom. Ove građane, za razliku od onih jučerašnjih, bješe preplavio talas turobnosti i jetkih osjećanja koja su prelazila u gromoglasno negodovanje i bučne proteste, čiji odjeci su se daleko čuli.

               - Šta je sad ovo?! - pitao je Ademaga.

               - E, ovo su sad naši! Odgovaraju komšijama na ono jučer: demonstriraju protiv balkanskih saveznika.