Trinaest vrela grgoljilo je pod Osječenicom i ljudi dolazahu na vodu po zdravlje. Svaka voda spirala je s njih po jednu boljku, a trinaesta odnosila je čarke i čini i uroke i slijevala se u koljena onih što ih razapinjaše svijetom, i tako ih kažnjavaše doživotnom nepokretnošću. Ako bi ti na grudima, pod pazuhom, u međunožju, Bože ti sačuvaj i sakloni, izrastao čir kojeg se ničim, ni zagrijanim lukom, ni kobiljim mlijekom, ni kupusovim listom, nisi mogao kotarisati, dovoljno je bilo da dođeš ovamo, u Biliće, u hižu Perišićku, na njihovo vrelo podno Bilaja, i tri dana da piješ vodu s njega i da njome polijevaš bolno mjesto. Četvrtog dana čir bi se provalio i sva nečist procurila bi iz njega. Nakon toga bilo je dovoljno da se okadi zemlja na koju bi kanula čirna sukrvica, da se očita molitva i pljune na sve četiri strane svijeta, pljuh uz vjetar, pljuh niz vjetar, i još jednom, pljuh niz vjetar, pljuh uz vjetar, i još jednom, i nikada više, do kraja vremena, ni tebi ni rodu tvom, ta pesin po koži, nigdje, ne bi iznicala.

Oršićko vrelo u Driniću pomagalo je onima koje bi bolovi u krstima tako presamitili da bi ostajali danima skvrčeni, pa ih takve dovoziše ovamo. Stizali su na jaucima koji odjekivaše Grmečom i vriskom i kuknjavom njihove rodbine, koja ih je već otpisala i pripremila im biljeg i kam, i dovodiše ih naposljetku ovamo ni sami ne vjerujući da postoji takva voda koja može onoliku bol istjerati iz čovjeka. Kada bi popili prvi krčag oršićke vode, bolovi bi se pojačavali i postajali su tako nesnošljivi da bi nesretnici trčali okolo, urličući, a rodbina ih proganjaše, ponavljajući da su oni odmah znali da je to s vodom oršićkom velika prevara i da u Driniću poštena čovjeka nema. Ali, samo nakon nekoliko sati, kada bi se unesrećeni, uz velike muke i urlikanje, pomokrio, bolovi bi minuli, do noći bi postajali sasvim podnošljivi, a do jutra ih nigdje više ne bi bilo, kao da nikada nisu ni postojali i kao da su izmišljeni. Tada bi se rodbina izvinjavala Oršićima do podne i ljubila im skute i svi bi poprtili na leđa pune ludre oršićke vode i pili bi je narednih mjeseci. Nikada više nikom u njihovom rodu za cijelu generaciju ne bi se stvorio kamenac, ni u bubregu ni u žuči, nigdje, da prostiš.

Voda cvjetnićka, dolje, ka Uncu, bila je dobra, kazivalo se, protiv vatre, protiv groznice, protiv gripe i upala, slijevala se u korita između ovog i onog svijeta i otud vraćala one koje je smrt već prenijela na drugu stranu. I sama bijaše opasna, bila je tako ledena da bi odmah ubijala svakog ko bi je se vruć napio, precizno, bez greške. Vodu iz Smoljane u Bravskom polju pile su jalove žene. Samo nakon godine dana one bi zanijele i rađale najjedriju i najzdraviju djecu u cijeloj psetskoj župi. Poslije, starice pričahu da su, po čehri, po smijehu, po načinu hoda, mogle prepoznati onog kojeg je na svijet donijela smoljanska voda. I ostalih sedam izvora pomagaše kod različitih bolesti, a onaj u Koluniću liječiše najtajnovitije, za koje se uzrok nikako nije mogao otkriti, ni zašto ni otkud dolaze, već napadaju ispotiha i podmuklo, usele se u čovjeka i izgrizaju ga iznutra, jedu ga godinama i on se suši i propada i živ truhne.

Kraljevo ozdravljenje

Jednom je tako, davno, ta potmula bolest zasijala svoje podlo sjeme u kralja koji bijaše poznat po svojoj dobroti. Neki kazuju da je to bio kralj bosanski, ali mu ne navode ime, a drugi opet vele da nije ni važno čiji je, jer najvažnije je to – da je kralj. Bolovao je dugo, godinama, i bijaše već tako izgrižen tom tajnovitom bolešću da ostade od njega kost i koža. Dovodili su mu liječnike iz Firence i iz Rima i katarske magistre i bosanske strahosalivače ogrezle u herezi, ali ništa mu nije pomoglo. Sve ljekovite trave i vode i istočnike pio je, ali mu se boljka ne pomaknu ni za koliko se kaže: „Tamo se!“ Širila se i postajaše oporija kao da se svim tim ljekarijama hrani. Kralj je naprosto vehnuo i niko nije mogao ustanoviti kakva ga to sila raznosi. Dovodili su pajace iz Provanse, i lude s ugarskog dvora i muzikante iz Dubrovnika i histrione iz Flandrije, sve u nadi da će ga oni razveseliti i otjerati iz njega tugu koja mu se ugnijezdila u duši i moriju koja ga morila sedam godina. Na kraju, ostadoše od njega samo oči, velike, buljooke, strašne, pune nade.

Kada se tajanstvena bolest u kralju raširi na sve strane i prikova ga za postelju te ga tako prikovanog držaše mjesecima, a njegovi knezovi i vojvode zaratovaše sa susjednim kraljevstvom, optuživši tamošnjeg kralja da ga je otrovao, zarobiše tad kraljevi vojnici pod gradom Psetom cijeli neprijateljski tabor i u njemu velikog vojvodu susjednog kraljevstva. Kada ga izvedoše pred kralja, on se pokloni i reče da je spreman za njega učiniti sve pa i služiti mu, kao što je vjerno služio svoga kralja. Stjepan – tako dajemo ime kralju da nam ne bi, bezimen, na rukama izdahnuo – tih dana već bijaše tako slab da je jedva govorio. On samo odmahnu rukom, pusti velikog vojvodu da mu cjeliva šaku i otpusti ga riječima da njemu ništa više ne treba do smrt blažena, da što prije dođe i kotariše ga ove muke i morije, a smrt, koliko je barem njemu poznato, niko još nije naučio dozivati po volji ljudskoj i čovjekovom nahođenju.

Kada veliki vojvoda saznade od kraljevih slugu da njihovog kralja mori nepoznata bolest kojoj u sedam godina lijeka ne nađoše na stotine ljekara, on zamoli stražu da ga odvede kod glavnog kraljevog kneza. Tada veliki vojvoda reče glavnom kraljevom knezu da je njegov otac prije trideset godina bolovao od iste bolesti i da je stotine ljekarija potrošio od stotine ljekara sa stotine strana svijeta, ali ništa mu nije pomoglo. Pa ipak, ima jedan lijek na kojeg ih na kraju, kada su svi mislili da mu spasa nema, uputi jedan sasvim običan psar. Reče da se zove Mišljenović i da potječe od Kolunića ispod Osječenice. Tamo živi jedanaest mišljenićkih porodica u jedanaest hiža i obrađuju zemlju u Velikom i Malom Očijevu, a potiču svi od nekog Mišljena. Za tog Mišljena oduvijek se govorilo da je otkrio ljekovitost njihovog vrela i da je živio stotinudvadeset godina i da su svi oni, Mišljenići, dugog vijeka i mladoliki. Otad vodu njihovu zovu „svetinja“ i, ko god bi je se napio ili se okupao u njoj, odmah bi ozdravio.

Glavni kraljev knez nije imao šta izgubiti. Pored toga, bio je on spremio već cijelu kraljevu svitu, sobarice i kuhare i ostalu kraljevu poslugu, da mu ispuni želju i izvede ga pod šator nad vodopadom podno najzapadnijeg kraljevog grada, tu da se kralj rastane s dušom. Sedam dana putovali su za suncem, zastajkujući pored svakog zdenca i razgovarajući sa svakim čovjekom. Sela se iskupljaše u procesije i idoše za kraljevom povorkom i naricaše i moliše Boga da kralju njihovom vrati snagu. Izdaleka dovedoše riđokosu djecu i mećahu je kralju u krilo ne bi li razbili uroke i rastjerali čini i zagasili otrov u kraljevom tijelu. Put pred njim polijevaše mokraćom najljepših djevica, a onaj za njima prenoćnom vodom za sreću. S gostinskih stećaka strugaše mahovinu i zamakaše je u vodu nakupljenu u rupama u kamenu i sve to pretakaše preko trave jelenka i davaše kraljevim sobarima da pri počinku tom vodom peru kralju noge i masiraju mu tabane. Iskupljaše se po brdima između kojih je kralj s pratnjom prolazio i odozgo, pod krošnjama stoljetnih dudova, dozivaše Boga i svi iskaše zdravlje za njihovog kralja.

Vidjevši koliko ga narod voli, kralju se vrati volja za životom i nada u njegovim očima sasvim se rasvjetli. Kako god je nevoljko krenuo na ovaj put, ne vjerujući ni u kakvu vodu koja će istjerati iz njega onoliki raspad, tako je sada ohrabrivao svoje sokolare, dozivao svoje tepčije i požurivao svog glavnog kneza. Činilo se da mu je bolje i da mu se živi i sa sve jačim zanosom izgovarao je tu magičnu riječ – Kolunić. A kada prispješe pod Osječenicu, kralj je svim svojim vjerovao u vlastito ozdravljenje i u mišljenićku vodu zagnjuriše ga punog vjere. U tom koritu proveo je tri dana. Već prvog počeo je da pruža sasušene ruke i da sam u pregršti zahvata vode i da se umiva i da je polijeva po kosi i niz tijelo. Drugog reče da je gladan i pojede gotovo cijeli srndaćev but sa ražnja. Trećeg se bacakao po vodi, udarao dlanovima po njoj i prskao sve oko sebe, smijući se razdragano kao dijete. Četvrtog izađe sam iz vode i reče da na toj svetinji želi podići crkvu koja će dovijeka svjedočiti tom čudnovatom činu. Bio je Đurđevdan i tog dana udariše temelje za crkvu, a u narednih sedam dana kralj potpuno ozdravi.

Crkvene razvaline

I minuše stoljeća u nepovrat. Dok god je ono vrelo grgoljilo vodom i donosilo među ljude zdravlje, dotle je uspravna, puna vjernika, stajala i kraljeva crkva. Svakog proljeća, sa svih strana, od Ključa, s Ostrovice, od Visućgrada i Kamengrada i s Dulibe, od Krupe i Blagaja, i od Bihaća, slijevaše se ovamo kolone ljudi u potrazi za zdravljem. A kada voda po cijelom kraju razdijeli zdravlje, još koju godinu dolazahu oni zahvalni te se i oni na kraju odbiše. Njihovi potomci zadržaše samo priču o vodi koja s predaka njihovih sapiraše boljke. I na kraju ostade samo to – priča. U nju se sve manje vjerovalo i nevjerom je svojom sve pogubnije odgurivahu od stvarnog života. Korito zidano Mišljenovom rukom potpuno se skruni i zatrpa vodu. Tu žabe zasijaše žabokrečinu i kreketaše u predvečerja, za opomenu, za slutnju, šta li? Kada vrelo potpuno zasuši, u narodu presahnu vjera i ljudi se odbiše od crkve. Otad stoji tako, pusta, i svake godine baca sa sebe po jedan kamen, sama se raziđujući. Drugom ne da, ako bi neko pokušao da ruši kamenje s nje, cijeli kraj strefilo bi strašno nevrijeme.

Potkraj prošlog vijeka dohodio je ovamo učitelj Petar Mirković, dijete Kolunića, poznat kao sekretar prosvjetiteljke Adeline Irbi i još poznatiji po svome „Bukvaru za nepismene“. On u „Glasniku Zemaljskog muzeja“ 1889. ostavi zapis o crkvi, prvi. Mirković tvrdi da je vrelo još bilo ondje i da je voda kuljala, a da li je ljekovita, o tome ne piše. Priča on ovako: „Od Petrovca na južnu stranu, kada se pogje niz polje petrovačko, tako pola sata, dogje se u selo Kolunić. Ono se prostire ispod planine Osječenice, koja polje zatvara sa južne strane. Upravo, na domak obronku te planine, na sred sela, najednom lijepom ravnom mjestu, kraj vrela vrlo zdrava, Klisinje svetinje, dubi mnogo godina jedna stara razvalina, koju narod zove 'zidina'. Pripovijedaju, da je to bio manastir za naših bosanskih kraljeva a zvao se Panagjur – hram Sv. Gjurgja. Prednja strana manastira (crkve) već je srušena, pa samo gomila kamena u liku vijenca stoji onuda, kuda se je nekada zid dizao...“

„Oko manastira,“ piše Mirković dalje, „ima i sad oko 50 ploča (grobnica), okrenute istoku, a neke malo navile na sjever. Sve su velike, te bi rekli, tu su ih divi donijeti mogli. Ima ih od 2 met. duljine a toliko širine. Sve su od ljuca kamena i lijepo otesane. Bilo ih je više, te su neke zarasle u zemlju, a neke metnute oko vrela. O natpisima kakovijem nema nigdje ni spomena, ni na zidnom kamenu, ni na pločama. Slušao sam od starih ljudi, da je bilo natpisa i fresko-slika...“

I još piše: „Tuda se prostiru starinski biljezi ili mramori kojim se cislo otpočinje ispod planine Grmeča, pa se proteže do pod Visuć grad kod Unca, u daljini nekih 8 sati. Mramori su udaljeni jedan od drugog otprilike jedan sat. Mramori su lijepo otesano kamenje, koje je metar i po dugačko, a u promjeru po metra. Udareni su u zemlju. Dio, što je nad zemljom, valjkast je, a ozgor je zaobljen. U zemlji što stoji, četvrtasto je. Svi su jednaki. A osim toga u ovoj okolini, skoro svako brdo ima neki gradac ili neku drugu razvalinu...“ Ali ti kamenovi izgleda nemaju nikakve veze s crkvom (historičar Đuro Basler datira crkvu u Koluniću u 14. stoljeće, a Nada Miletić u 13, a najkasnije u 1300. godinu). Uredništvo „Glasnika Zemaljskog muzeja“ navodi kako nema sumnje da su to rimski biljezi kojima se označavala rimska milja. Tuda je, dodaje uredništvo, išla rimska cesta iz Sisciae (Siska) u Salonu (Solun kod Splita).

Psetska župa

Crkva je i danas okružena stećcima. To su najzapadniji stećci, a sve više historičara kazuje da stećaka ima dokle je dobacilo bosansko kraljevstvo. Riječ je o jednostavnim pločama s tek tragovima obrade. Stećci su bili i unutar crkve, što navodi na zaključak da je crkva bila porušena još u srednjem vijeku. Na jednoj od dvije ploče blizu oltara, Mirković je zatekao uklesan ljiljan, ali tog stećka odavno nema. Na drugom stećku, jednom od onih uz vanjski crkveni zid, na uglu između dvije strane našao je uklesan krst, a s obje strane krsta ustavnom glagoljicom iz 13/14. vijeka pisalo je OSTOE + OSTOE, ali tako da se „natpis sa lijeve strane krsta pojavio u zrcalnoj slici“.

Kažu da je ovaj kraj pripadao srednjovjekovnoj župi Pset. Ta je župa, podvlače historičari, obuhvatala Petrovačko, Medeno, Bjelajsko i Bravsko polje te planinu Osječenicu. Prostirala s od Une i Unca, na istoku je graničila sa župom Sanom, a na jugu se spustala do Drvara. Župu spominje i Porfirogenit, a prvi župan bio je neki Dionizije, kojeg imenuje dokument iz 1266. Kažu da se župa dijelila na dvije manje – Veliki i Mali Pset – a svaka je sjedište imala u po jednom kraljevskom gradu, ali nije poznato gdje su se ti gradovi nalazili.

Mnoge psetske porodice, a među njima i Perišići, i Cvijetnići, i Oršići, i Mišljenići, počele su da se sele na zapad nakon pada Bosne, a još jača seoba usljedila je nakon Krbavske bitke 1495. Te godine Perišići još uvijek držaše grad Bjelaj. Naime, jedna stara listina donosi rukopis neimenovanog blagajnika kralja Vladislava II. Tu taj blagajnik bilježi da je 1495. isplatio određenu sumu novca Gašparu Perišiću za očuvanje njegovog grada Bjelaja.