Rudnici u Bosni i Hercegovini rade u smanjenom kapacitetu, što se negativno odražava na privredu, ali i direktno na kvalitet života stanovništva. Kupci su uplatili ugalj, a ne mogu ga dobiti. Zbog čega je to tako, šta se treba poduzeti, postoje li rješenja i kakvi su primjeri iz okruženja i Evrope, u razgovoru za Stav obrazložio je dr. sc. Kemal Gutić, dekan Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli.

“Malo se zaboravila tema podrške i, uglavnom kada nastupi grijna sezona, vidimo stalne probleme. Ljudi zovu, penzioneri zovu i pokušavaju na sve moguće načine doći do energenta koji su uplatili. Ne dolazi im. Teško je za snabdijevanje. Veliki su redovi. Što se tiče građanstva, molim građane da rudarima daju još veću i snažniju podršku te da vlasti rudarima daju osnovne uvjete da iskopaju ugalj za naše stanovništvo. Kupci koji su platili ugalj nisu naivni. Nekad se govori: ‘Vratit ćemo im pare pa neka se snalaze.’ Neko radi s njihovim novcem. Ljudi su izdvojili novac od svojih penzija i plaća, a ne dolazi im ugalj. Nadležni se moraju pod hitno očitovati i uključiti da se tim ljudima osigura to što su platili, a to se radi tako što će se rudarima osigurati materijalno-tehnička sredstva i ne dozvoliti da se ugrozi taj termoenergetski sistem. O ovome se govori već dvije godine, ali mora se nastupiti malo aktivnije. Da li je nabavka uglja išla putem udruženja penzionera ili lično, nije važno, jer imamo masu primjera da su ljudi uplatili, a koncept isporuke uglja građanstvu trenutno ne funkcionira. Građani moraju iznijeti svoj stav, a vlasti iskreno, odgovorno i najbolje što mogu moraju raditi svoj posao. Rješenje je osigurati sve neophodno, dati subvencije i podršku rudarima, da oni proizvode. Situacija je ozbiljna. Prošle smo godine imali opravdane štrajkove i neću da kažem da se brinem, jer ima mnogo rješenja za ova teška pitanja, ali pod hitno se mora reagirati.”

NEMAMO DOVOLJNO RUDARA

Cijene uglja variraju u odnosu na različite asortimane i kalorijske vrijednosti, a naš sagovornik navodi da cijena tone uglja u Banovićima, kada se direktno kupuje u njihovom kolektivu, iznosi preko dvije stotine maraka i kreće se oko dvije stotine i petnaest maraka.

“To je realna cijena jer je sve poskupjelo, a posljedično se očekuje i porast cijena električne energije i problemi će se usložnjavati izlaskom iz jeseni i ulaskom u zimu. Sve se veže uz naftu i na bazi toga je došlo do povećanja svih cijena. Tu država može da reagira i da zaustavi povećanje cijena nafte barem za proizvođače uglja i tako će se eventualno moći ublažiti porast cijena električne energije. Osim toga, povisile su se i cijene sredstava za proizvodnju. Ako u proizvodnji uglja učestvuju nafta, kamion, bager i rovokopač, sve će to utjecati na proizvodnu cijenu uglja. Kada su u pitanju ligniti i ugljevi manje kalorijske vrijednosti, ista je situacija. I u Đurđeviku je ugalj iznad dvije stotine maraka.”

Trenutno, ističe Gutić, rudnici krekanskog bazena imaju dovoljne količine rude, ali im nedostaje sredstava i ljudskog kadra.

“Kada je u pitanju Kreka, pogoni Dubrave, Šikulje i Mramor imaju stanovitih problema u napredovanju, procesu, otkrivki, kasni se s nekim rokovima, imaju i nekih geomehaničkih problema. Ne možete lopatom i krampom iskopati onoliko koliko treba, jer se stalno povećavaju potrebe za ugljem na domaćem i regionalnom tržištu. Osim toga, hajmo zaposliti još ljudi, mlađi kadar za podzemne eksploatacije i u ekonomskom pogledu neće niko biti u gubitku, jer sve što se proizvede već je plaćeno ili će otići u energetske sisteme i prodat će se na svjetskom tržištu. Konkretno, u rudniku u Mramoru imamo dobre primjere. Trenutno u rudnicima širom Federacije BiH ljudi odlaze u penziju, fiziološki je to proces, a konkursi i zapošljavanja su spori i treba ih ubrzati. Na bolovanju je mnogo ljudi koji su godinama radili pod zemljom od šest-pola sedam pa do petnaest sati u uvjetima koji nisu adekvatni radu nad zemljom. Govorim o proizvodnim, a ne o neproizvodnim kapacitetima. Ono što je također u procesu jesu pripreme, a to je onaj materijal koji se otkopa da bi se došlo do uglja. I ovdje menadžmenti na vrijeme moraju planirati i osigurati sredstva kako bi se unaprijedilo i poboljšalo otkopavanje nemineralnih sirovina, a onda prići i otkopavanju mineralnih sirovina. Da sumiramo, uglja dovoljno ima, ali treba osigurati ljudske resurse.”

Osim problema u rudnicima, Gutić, s druge strane, ukazuje na probleme u vezi s nadležnim strukturama. Ovih se dana spominju određeni ekonomski pomaci u smislu namjere subvencioniranja penzionera i nezaposlenih, ali naš sagovornik apelira da im se pomogne i tako što će se pomoći rudnicima, da se odvoji dio sredstava koji će se vratiti kroz krajnji proizvod, a to je prodaja električne energije koja se po visokim cijenama prodaje na inostranom tržištu.

“Ima dosta ljudi koji su pred penziju u državnim, federalnim i kantonalnim organima i preduzećima. Hajde da govorimo o ciframa i projektima, a ne da se vodimo onom: ‘Neka to radi neko poslije mene.’ Dovoljno smo analizirali situaciju, neke kolege dale su intervjue o tome. Ni mi se u akademskoj zajednici ne slažemo o nekim pitanjima i nemamo istu percepciju. Jedno je projektirati iz kabineta, crtati i pisati naučne radove, a druga je stvar biti u privredi i imati poveznicu, znati kakvo je stanje. Spominju se subvencije, koje mi podržavamo, jer svima treba pomoći, ali najviše privredi. Ima rješenje i za ovo što nema uglja: Neka se rudnicima subvencionira to što spominju da namjeravaju dati za penzionere i neka se iskopa dodatno. Kaže se – ovoliko je za elektroprivredu, ovo je za blokove, a ovo za stanovništvo. Nije rješenje da se daje onako stotinu-dvije stotine maraka pojedincima, koje će možda neko potrošiti u neke druge svrhe. Bolje je da se dva-tri-deset miliona subvencija usmjere u rudnike. Sredstava ima, to i ekonomski analitičari ukazuju. Kada plasiramo ovoliko miliona u jedan, onoliko miliona u drugi rudnik pa treći, vidjet ćete da ćemo sutra-prekosutra imati ugalj na depoima. U rudnicima su ljudi koji vole raditi i znaju svoj posao, a treba im elementarnih stvari. Ne možete osam sati kopati pod zemljom s četvrt hljeba i jogurtom. Država neće pogriješiti ako stimulira radnika, jer sve ostaje u sistemu. Sve što zarade kroz plaću regularno, to je kružno kretanje kapitala i tu nema greške.”

RUDNICI SE NE SMIJU ZATVARATI  

Budućnost rudarstva u ekonomskom je smislu neupitna. Energetski kapaciteti rade i proizvode električnu energiju koja se traži i na domaćem i na svjetskom tržištu mnogo više nego u odnosu na period od prije dvadeset godina, kada je bilo manje proizvodnih firmi i samim time manje prostora za korištenje električne energije.

“Sada su povećani zahtjevi za električnom energijom i u Bosni i Hercegovini, svaki privredni subjekt hoće svoju trafostanicu, svoje sigurno, ali i alternativno napajanje. Može se to poboljšati, ali uz razvoj zamjenskih kapaciteta, paralelno proizvodimo osnovni resurs neophodan za život, zdravlje i za razvoj privrede. Nekad ljudi zaborave da su kompletnu Tuzlu pa i Beograd izgradili rudnici: domove zdravlja, kliničke centre, fudbalske stadione, domove kulture. Sve je to iz proizvedene tone uglja. Kada su u pitanju trenutne zalihe, možemo govoriti da rudnici na području Federacije BiH, ali i entiteta Republika srpska, imaju dovoljno uglja i možda je greška u sistemu planiranja, odnosno deponiranja uglja. Sve od uglja se proda. Ciglana u Vogošći potražuje proizvod koji je ostatak iz proizvodnje uglja, to je najsitniji granulometrijski sastav koji nastaje separisanjem u Rudniku Đurđevik, jer ima dobre performanse, parametre ili faktore koji učestvuju u proizvodnji cigle. Dakle, sve se proda, ali treba promijeniti percepciju o tome i ne smijemo stati. Naš osnovni proizvod, ugalj, ne smije se dovesti u pitanje.”

Različiti lobiji nekoliko godina unazad najavljivali su i isticali potrebu gašenja pojedinih rudnika, što se negativno odrazilo na mnoge sfere života. Nikome u Bosni i Hercegovini, navodi Gutić, ne smeta da se razvijaju zamjenski kapaciteti iz obnovljivih izvora energije, ali ono na što nauka, tehnologija, dinamika, trenutno stanje, energetska kriza i globalni procesi koji se dešavaju ukazuju, trebat će nam najmanje stotinu godina da zamijenimo postojeće stvari. Do trenutka zamjene moramo imati energiju, omogućiti sigurnost i energetsku neovisnost kako bi u privrednom konceptu i u životu građana sve funkcioniralo.

“Kontinuirano spominjanje riječi ‘zatvaranje’ u kontekstu rudnika ostavilo je posljedice na obrazovanje i edukaciju i usporilo proizvodne kapacitete s pogrešnim politikama. Nerazumijevanje problema i samo ta jedna riječ ‘zatvaranje’ indirektno utječe na obrazovni sistem jer se upisuje manje učenika i studenata u rudarske škole i fakultete, koji zapravo imaju budućnost. To utječe i na odlazak ljudi jer radnici strahuju za svoje plaće, napuštaju i mijenjaju poslove, idu u neke druge kompanije. Male su plaće i loša je legislativa, kažu. To je tačno. Morate učiti pet-šest godina da završite fakultet pa je onda pitanje kada ćete raditi svoj posao, godine idu i vrijeme prolazi, dok naprimjer u Republici Türkiye momak s dvadeset i pet godina u rudniku uglja je upravnik ili direktor i on odgovara. Ovdje morate izgubiti kosu i zube dok dođete do mjesta upravnika. Ovo su spori sistemi. Ima još jedna stvar, a to je da, ako nešto ‘državno’ ne funkcionira, može se dati koncesija privatnim firmama. Imamo zahtjeve oko Banje Luke za time i oni nemaju problema u vezi s koncesijama, samo je stvar njihovih mogućnosti, istraživanja, dokumentacije, administracije itd. Medna kod Mrkonjić-Grada su geološke rezerve A, B i C kategorije četiri miliona tona, imamo kod Cazina nekih milion tona koje su se upalile, a mi smo kao fakultet predložili da se to iskopa jer se jedino tako može riješiti ta ‘samoupala uglja’, koji će u suprotnom uvijek tinjati. Iskopajmo to, riješimo se tog karcinoma i ekološkog problema koji je blizu grada, prodajmo taj ugalj, a ako nema ko kopati, dajmo to privatnicima. Fočanska ‘Miljevina’ dobila je koncesiju i izuzetno radi, štaviše, dovoze ugalj u rudarsku Tuzlu. ‘Kamengrad’ je imao jedan loš princip, bilo je polemike hoće li se zatvoriti ili neće, da li se to isplati, ali sada to vrlo dobro radi. Firma ‘Lager’ je dobila koncesiju, izvoze u Srbiju, dovlače i ovdje u Tuzlu itd. Ima još jedna stvar, a to je da odgovorne osobe rudarstvo shvataju isključivo kao proizvodnju uglja. Imamo svijetao primjer rudnika uglja ‘Breza’, koji godinama proizvodi ugalj i snabdijeva Termoelektranu ‘Kakanj’. Osim toga, imamo u Varešu rudnik željezne rude koji je bio zapušten i sada su došli profesionalci iz Velike Britanije, Australije, a ima i domaćih investitora, koji to kompletno područje revitaliziraju i pripremaju se za eksploataciju drugih mineralnih sirovina koje su također vrlo značajne u Bosni i Hercegovini. Dakle, za sve postoji adekvatno rješenje.”

ODGOVOR NA KRIZU I EKOLOŠKE ZAHTJEVE

Inače, i bez obzira na to što stavljaju u pogon svoje kapacitete, električnu energiju iz termoelektrana iz drugih država sada traže Italija, Austrija, Poljska, Slovenija i Njemačka. U Njemačkoj se, navodi Gutić, o tome uopće i ne diskutira.  

“Ako im treba energija, donese se odluka i to je to. Njemačka je sve svoje rudnike ponovo startala, uključili su termoelektrane i niko ne smije reći da se trebaju zatvoriti. Kod nekih pojedinaca kod nas ističe se agresivna politika brutalnih zatvaranja, a to su uništavanja. Uredu je ako nešto ne radi, ne funkcionira ili nije trenutno aktuelno na tržištu pa se to konzervira. Ne smijemo zaboraviti da su proizvodni kapaciteti u regiji, konkretno u Srbiji, a mislim na šećerane, kasarne i druge vojne objekte, bolnice, ambulante i domove zdravlja, u bivšem sistemu koncipirani na proizvodnji toplinske energije ili energije na kaloričnoj vrijednosti ugljeva s područja Bosne i Hercegovine. Naši su ugljevi dobri, imaju dobru kaloričnu vrijednost i zbog toga su traženi. U Istri još radi termoelektrana, a istovremeno se razvijaju vjetroelektrane i solarni sistemi, u području na oko četrdeset-pedeset kilometara razvijen je agroturizam, a nedaleko od tog mjesta na području Rapca razvijen je i turistički koncept, što potvrđuje visok nivo ekološke svijesti i da su zadovoljene sve preporuke okolinskog inžinjeringa. Očit dokaz da se energija može proizvoditi iz uglja i da ne smeta razvoju obnovljivih izvora energije. Dijelom uglja se ta termoelektrana nekada snabdijevala iz Plomina iz Raše i Labina, to su visokokalorični ugljevi koji su se eksploatirali ispod nivoa mora, ali kada je došlo do proboja morske vode u podzemne prostorije, nisu mogli više kopati te resurse i ugalj im sada dolazi iz inostranstva, s međunarodnog tržišta. On je toliko skup da ta termoelektrana radi s gubitkom, ali proizvodi električnu energiju pa oni prodajom električne energije ‘peglaju’ te ekonomske parametre. Još niko nije zatvorio tu fabriku koja je riješila i pitanje odsumporavanja. U području našeg energetskog sektora treba da se riješi odsumporavanje i da očistimo bašče i pristupne puteve, terene i prostore oko termoelektrana i rudnika. Ono što nije više u funkciji rudnika treba vratiti društvenoj zajednici i usmjeriti u poljoprivredu ili razvojne sportske ili turističke projekte, za što je Evropska unija zainteresirana. Sanacija i revitalizacija degradiranih površina su ogromni projekti koji mogu biti fabrike hrane, mogu podržati stočarstvo i poljoprivredu, a u konačnici imamo i neka jezera koja se stavljaju u funkciju, ali ih se mora dobro sigurnosno obezbijediti kako ne bi došlo do tragedija. Isto se tako deponira i gas. Svaka država koja teži ka Evropskoj uniji mora ispuniti te uvjete”, naveo je Gutić.

 

Izetbegovićev silazak u rudnike nije populizam

 Odličnim potezom Gutić ocjenjuje posjetu rudnicima od Bakira Izetbegovića, koji je sišao u jamu, upoznao se s radom rudara i dao naputke.

“Gospodin Izetbegović se jasno deklarirao kao lider jedne političke opcije, pokazao je šta misli o rudarima i dao im je otvorenu podršku. Drugi su problemi što se ne prate ti savjeti ili što se ne ugledaju drugi, jer svako treba sići u jamu pa da vidi kako je proizvoditi, raditi i osjetiti te uvjete. U odnosu na rad u jami, lahko je nositi kravatu i salonske cipele, biti ministar i raditi savjesno ili nesavjesno svoj posao, ali hajmo se pozabaviti elementarnim stvarima. Zbog toga ističem da je Izetbegović jedini čovjek koji je dao vjetar u leđa i nakon toga su napravljeni mali pomaci u smislu povećanja cijene uglja, zaustavljanja nekih retrogradnih snaga jer se bio nadvio strašan oblak nad proizvodne kapacitete, odnosno rudnike koji proizvode ugalj. Njegov boravak s rudarima i sugestije popravili su stanje i sada se ne treba stati u popravljanju stanja. Adekvatno je odgovoreno u smislu podrške, zaustavljeni su procesi koji su krenuli u pogrešnom smjeru, ali toga treba biti više i treba slijediti taj pozitivan primjer, šta god ko rekao, jer ovo nije populizam. Volio bih da vođeni tim ‘populističkim činom’ svi siđu u rudnike i da svako na svoj način da doprinos.”