Kažu da je na nišanu Timurovog mezara uklesano slijedeće: "Ko god otvori ovaj mezar, suočit će se s neprijateljem okrutnijim od mene." Upozorenje se pojavljuje i u raznim islamskim historijskim tekstovima koji osiguravaju da će onaj ko se usudi oskrnaviti njegove ostatke probuditi demone, a trećeg dana, strašni mongolski osvajač iz 15. stoljeća, odgovoran za smrt više od 17 milijona ljudi vratit će se i donijeti rat i razaranje, baš kao što je činio i dok je bio na ovom svijetu.
Sve je to, međutim, za Staljina bilo nevažno u poređenju sa njegovom opsjednutosti pronalaskom mezara slavnog ratnika kako bi dokazao da su on i svi Sovjeti njegovi potomci. Da bismo shvatili zašto je Staljin to pokušavao moramo se vratiti u vremena osvajanja velikog emira, Timura Gorgana, kojeg na Zapadu poznaju pod imenom Tamerlan, u drugoj polovini četrnaestog stoljeća. U 68 godina svog života, tursko-mongolski vojskovođa, nasljednik Džingis-kana, okupio je vojsku od 70.000 ljudi, sravnio hiljade gradova i izgradio golemo carstvo.
Uz naziv Timurid, teritorija kojom je dominirao Timur uključivala je ono što je danas Turska, Sirija, Irak, Kuvajt, Iran, Kazahstan, Afganistan, Rusija, Turkmenistan, Uzbekistan, Kirgistan, Indija i Pakistan. Samo je Kina odoljela. Međutim, u jesen 1404. Timur se preselio u Otrar, grad u južnom Kazahstanu, kako bi predvodio invaziju na Kinu, koja je pod dinastijom Ming doživljavala razdoblje sjaja. Na njegovu žalost, pohod je postao katastrofa.
Ogromno kinesko prostranstvo bilo je razlog neuspjeha, uz teške zimske uslove, ograničene zalihe i tešku komunikaciju. Zbog toga se mongolski car razbolio i preminuo, a da nije doživio ostvarenje svog sna. Njegovo je tijelo odneseno u glavni grad njegova carstva, Samarkand, u današnjem Uzbekistanu, i pokopano u mauzoleju Gur-e Emir, što na perzijskom znači 'Kraljeva grobnica'. Ogroman spomenik koji je poslužio kao model za pogrebnu arhitekturu tog vremena i za sam Taj Mahal.
Staljinova opsjednutost pronalaskom ove grobnice započela je 1920-ih, mnogo prije Drugog svjetskog rata. Budući sovjetski vođa bio je odlučan dokazati da su on, a time i Sovjetski Savez, zakoniti nasljednici cijele te srednjeazijske teritorije. Za njega pronalazak grobnice nije bio samo čin nacionalnog prestiža, već je mogao osigurati dragocjene resurse za borbu protiv zapadnog kapitalizma i imperijalizma, jer je bio uvjeren da ona sadrži neprocjenjivo blago. Osim toga, smatrao je da ova historijska ličnost otjelovljuje borbeni duh i upornost koja je SSSR-u bila potrebna u borbi protiv neprijatelja.
Timur je počivao u miru sve dok 20. juna 1941. tim sovjetskih arheologa nije otvorio mezar kako bi proučili njegove ostatke i razjasnili je li on potomak velikog Džingis-kana, prema dokumentima iz tog vremena. Komisiju je, a kako bi drugačije i moglo biti, formirao Staljin, koji je izdao naredbu kad se već počelo raspravljati o ratu s nacistima. Komunistički vođa bio je toliko opsjednut ovim arheološkim pitanjem da se činilo da mu je do toga stalo više od Hitlerovih prijetnji.
Činilo se da se prokletstvo obistinilo, jer je osvajanje SSSR-a od strane Njemačke počelo tri dana nakon što su sovjetski arheolozi oskrnavili Timurov mezar. Staljin, uvjeren da nacisti neće prekršiti pakt o nenapadanju koji su potpisali u augustu 1939. godine, s velikim je zanimanjem pratio naučnu ekspediciju u sedmicama prije napada. Ekspediciju je predvodio antropolog Mihail Gerasimov, koji je došao u mauzolej Gur-e Amir kako bi locirao mezar.
Timurovi ostaci balzamirani su mošusom i ružinom vodicom, također umotani u lanene tkanine i na kraju stavljeni u tabut od ebanovine. Još uvijek postoji spomenik, koji posjećuju turisti iz cijelog svijeta kako bi vidjeli prostoriju u kojoj je navodno zlatom ukrašena njegova grobnica. Prije Drugog svjetskog rata, međutim, otkriveno je da golemi kamen od žada koji je navodno skrivao Timurovo tijelo nije takav, te da se njegovi ostaci zapravo nalaze u podzemnoj kripti.
Na tom je mjestu mejt počivao više od pet stoljeća sve dok u Samarkand nije stigao Gerasimov, stručnjak za rekonstrukciju ljudskih ostataka. Cilj mu je bio ekshumirati i analizirati ono što je ostalo od mongolskog cara i otkriti je li on potomak Džingis-kana i može li biti u rodu sa Staljinom i Sovjetima. Neki od komandanata vjerovali su da je skrnavljenje grobnice na njih bacilo prokletstvo s ozbiljnim posljedicama u njihovom obračunu s Nijemcima. Teorija koja je dospjela do ušiju samog Staljina i utjecala na neke njegove vojne odluke tokom operacije Barbarossa kojom je Hitler pokušao pokoriti SSSR.
Starac koji je bio zadužen za čuvanje mauzoleja molio je Gerasimova da ne otvara sarkofag, ali on ga je ignorirao pa se 19. juna 1941. pripremio otvoriti grobnicu s ekipom koja je nlosila nekoliko kamera kojim bi ga snimili kako glumi u tom miljokazu i podiže Timurovu lobanju kako bi je pokazao svijetu. Taj je film odmah poslan u Moskvu kako bi ga mogao pogledati Staljin, a samo tri dana kasnije, u zoru 22. juna 1941., 'Führer' je započeo invaziju.
Unatoč hitnosti trenutka, u kojem će se dogoditi tragična opsada Lenjingrada s milionima ruskih civila koji umiru od gladi i hladnoće, Timurovi ostaci prebačeni su u Moskvu, gdje ih je pažljivo analizirao Gerasimov. Antropolog je uspio učinkovito rekonstruirati Timurovo lice uz pomoć ostataka njegove lobanje. Zahvaljujući analizi kostura, potvrđeno je da je 'Allahov bič', kako je sam sebe nazivao mongolski car, bio prilično visok za svoje vrijeme. Bio je visok 172 cm, ali je jako šepao na jedno stopalo, slomio je bedrenu kost i čašicu koljena, a desnu ruku nije mogao podići zbog stare ratne rane.
Pet desetljeća nakon ovih događaja, jedan od snimatelja koji je prisustvovao otvaranju grobnice prepričao je detalje epizode u dokumentarcu na ruskoj državnoj televiziji. Prema riječima ovog tehničara, filmska ekipa poslana je na front da nastavi raditi svoj posao, a tamo će operateri objasniti navodnu kletvu generalu Georgiju Žukovu, koji je vrlo pažljivo slušao priču i obećao da će učiniti sve što može. Očito je Žukov uspio uvjeriti Staljina da je najbolje za sudbinu Sovjetskog Saveza da posmrtni ostaci mongolskog cara počivaju u njegovoj grobnici.
Još jedna slučajnost zbog koje se povjerovalo u tu kletvu je da je konačno Timurov mejt prebačen avionom u Samarkand i ponovo ukopan u grobnici, kako je tražio Žukov, a njemačka Šesta armija generala Friedricha Paulusa nije uspjela u svom pokušaju osvajanja Staljingrada. Dva mjeseca kasnije njemački se general morao predati.
