Masovna je pojava da se autori koji nisu historičari bave temama iz historije. Sami historičari suzili su polje istraživanja i time otvorili put da svako može pisati historiju. Bavljenje požarom Drugog svjetskog rata, koji na ovim prostorima još uvijek traje, zahtijeva puno vremena, rada i ponajprije timski rad, čega još uvijek nema.

Rat u Jugoslaviji od 1941. do 1945. nije naučno u cjelini proučen, ponajviše iz ideoloških razloga, ali i zbog činjenice da je po unutrašnjem karakteru riječ o najsloženijem ratu koji je vođen u Evropi. „On je u sebi sadržavao brojne naslage: nacionalne, vjerske, klasne, socijalne, historijske, koje su, ovisno od društvene sredine, bili njegovi dodatni aspekti.“

Po završetku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji su bili stalni i sistematski zahvati i interpretacije i reinterpretacije ratnog perioda. Prošlost je prilagođavana dnevnopolitičkim ili strateškim potrebama i ona je postajala ono što se „dogovori“, pa se revidiranje i prepravljanje historije vrši neovisno od činjenica i dokumenata. Poznato je da nečiju historijsku ulogu može ocjenjivati jedino historijska nauka, da je ta nauka u Bosni i Hercegovini u dubokoj i teškoj krizi, te da „mnogobrojne reljefne dionice iz historije BiH u Drugom svjetskom ratu iziskuju znatno slojevitiji, objektivniji, deideologizirani pristup“.

Niz je otvorenih pitanja koja nalažu smjelije otvaranje tema. Naša prošlost ispunjena je nepravdama, stradanjima, ona traži valjana objašnjenja i odgovore u interesu dostojanstva žrtava, vladavine prava.          

ODSUSTVO KRITIČKOG PRISTUPA HISTORIJSKIM IZVORIMA

Dr. Rasim Hurem i Seka Brkljača prezentirali su 1999. godine na naučnom skupu domete historiografske literature o Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu objavljene nakon 1980. godine u zemlji i inostranstvu. U odnosu na prvi takav skup, održan 1982, bibliografska građa bila je kvantitativno plodna, što je potvrđivao i pregled koji su sačinili. Preovladavali su radovi posvećeni NOR-u s raznih aspekata. Od sredine 80-ih javljaju se monografije mjesta i određenih područja. Nakon toga su uslijedila sjećanja aktera iz rata. Politička zbivanja u Jugoslaviji od 1986. do 1988. donijela su izvjesni zaokret u historiografiji pa glavna područja istraživanja postaju: nacija, politika, političke stranke; okupacija i NDH; NOR i NOP; ideja Velike Srbije i četnički pokret; stradanja, zločini, holokaust; Bosna i Hercegovina u periodu 1941. do 1945. Pojačan je interes za nacionalnu historiju, historiju vjerskih zajednica, za političku, socijalnu i kulturnu historiju naroda, razvoj njegovih institucija, procese i faze njegove integracije u modernu naciju. Zatim vojne teme, zločini, genocid, ljudski gubici.

Sve to još uvijek nije bilo dovoljno. Zašto? Zato što se historija Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini izučavala manje. Dolazi novi rat i pojačani interes za historiju Bosne i Hercegovine, u prvom redu stranaca. Strani autori u velikoj su mjeri prezentirali tendenciozne i reducirane slike iz Drugog svjetskog rata i, premda su stavovi i teze koje zastupaju neki od njih najblaže rečeno diskutabilne, kod nas se vrlo rijetko propituje ispravnost njihovih javno izrečenih stavova. Njihov način mišljenja, idejna opredijeljenost s kojom se ne moramo uvijek složiti, ocjena naučne vrijednosti – ukupno i pojedinačno – jeste stvar naučne kritike. Imamo li naučnu kritiku?

Drugi veliki nedostatak jeste nemogućnost pristupa određenim fondovima, kao i izdavanje arhivske građe. Evidentan je nedostatak istraživanja, naročito kada je riječ o žrtvama u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu. Odsustvo kritičkog pristupa historijskim izvorima ne doprinosi prevazilaženju nedostatka cjelovitosti.

U historiografskoj produkciji nakon 2000. godine nastupa zastoj. U odnosu na ranije dvije faze o kojima je bilo riječi, broj novih naslova jeste u padu. Značajno je pomenuti da je knjiga E. Redžića Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu objavljena na engleskom jeziku 2005. godine. Od autora koji su se bavili i bave ovim periodom ističemo domaće: S. Bandžović, A. Jahić, R. Hurem, iz Hrvatske I. Goldštajn, a od stranaca X. Bugarel, M. Bergholz, M. A. Hoare, R. Donia, E. Grebl. Od novijih naslova su i knjige Milana Ateljevića Hercegovina u NOB-i naroda Jugoslavije, 1-4, Beograd, 2016, i Milana Gulića Stradanje mostarskih Srba u NDH, Beograd, 2017.       

Do 1992. godine bosanskohercegovački historičari isključivo su pisali o NOB-u kao epopeji, glorificirali ulogu KPJ, monolitnost pokreta, gdje nije dolazila u pitanje jasnoća i konzistentnost narodnooslobodilačke i antifašističke borbe, uveličavan je značaj određenih događaja, broj boraca, žrtava. Na pojedinim skupovima bosanskohercegovačkih. historičara 80-ih godina prošlog stoljeća ukazivao je da samo marksistički zasnovana historiografija, pretočena u udžbeničku literaturu od osnovne škole do univerziteta, vodi ka oslobađanju od one tradicije koja ometa dalji razvoj naše nauke. A onda su Koča Popović, Vicko Krstulović, Vladimir Velebit napisali da baš i nije sve bilo tako.

VELIKOSRPSKI ŠOVINIZAM „IZNALAZI“ BOŠNJAKE USTAŠE

Ta šutnja o zločinima omogućila je da se oni ponove na istim prostorima u agresiji na Bosnu i Hercegovinu od 1991. do 1995. Ta šutnja započela je odmah po formiranju ZKRZ za BiH. Miloš Škorić, predsjednik Zemaljske komisije za ratne zločine za Bosnu i Hercegovinu, na dostavljeni izvještaj o Foči reagirao je ljutito: „Kako to da ste našli samo 6 Muslimana koji su počinili ratne zločine naspram 1.000 Srba“, tražio da se izvještaj prepravi i doda još Muslimana. Historijski korijeni genocida i genocidnih radnji nad Bošnjacima sežu puno dalje u prošlost. Činjenica je da prave istraživačke, naučno ozbiljne literature o lokalnom političkom nasilju gotovo i nije bilo.

Uzmimo sljedeći primjer oko koga se nedavno podigla velika prašina: ako je toliko bila snažna ustaška vlast u Gacku i ako su njena okosnica bili lokalni Bošnjaci, postavlja se pitanje zašto Bošnjaci stalno bježe. Ili: gdje i kada se za muslimanske milicije Gacka i Borča počeo da upotrebljava izraz ustaše? Iznošenje nekih činjenica iz Drugog svjetskog rata izvan konteksta i bezbrojnim ponavljanjem ustaljenih neistina o Bošnjacima Gacka, posebno onim iz Kule Fazlagića, da je ustaško uporište. Velikosrpski šovinizam „iznalazi“ Bošnjake ustaše u Bosni i Hercegovini gdje god im je volja.

Ugledni domaćini iz Borča u junu i septembru 1941. nastojali su udobrovoljiti Srbe ponuđenim ugovorima o slozi i miru na Morinama i Bodežištima. Srbi su ugovore kršili svirepim ubistvima Borčana. U napadima na Borač krajem 1941. i početkom 1942. četnici su uglavnom imali inicijativu. Zašto četnici žele zauzeti Borač: da pridobiju za sebe srpsko stanovništvo, da kompromitiraju NOP i partizanske jedinice, a sve zbog velike teritorije i zbog pljačke. To potvrđuje i dolazak jednog mještanina Borča /Ibro Đipa / u februaru 1942. u Mostar: on traži pomoć zbog četničkih napada jer oni vrše zvjerstva nad Muslimanima od juna 1941.

„Odvodili su naše viđenije ljude, ubijali, žene i djevojke silovali pa ubijali. Ovo je od nas učinilo da smo i mi postali zvijeri kao i oni te da smo se organizovali i svako muško zaklelo da im vratimo šilo za ognjilo.“ Oko Borča su domaći Srbi, zatim iz Srbije, Crne Gore, Kruševca, Kragujevca, Čačka, Užica. Napad na Borač počinje u januaru 1942. rogatička četnička brigada, četnici Kosorića, Dangića, Todorovića – to je bila njihova posljednja akcija s partizanima, nakon koje slijedi kraj saradnje. Svetozar Vukmanović Tempo za borbe u istočnoj i južnoj Hercegovini navodi da su poprimile pogromaški karakter protiv muslimanskog stanovništva, pljačkom i opštim pokoljem Muslimana. Uglješa Danilović u izvještajima Svetozaru Vukmanoviću Tempu navodi da će se istrebljenjem Muslimana četnici dočepati njihovih imanja i kuća, i da su tu svoju borbu pretvorili u krstaški rat protiv islama. Ovo su granični krajevi gdje pljačka i paljenje neprijatelja (Muslimana) postoji kao tradicija. Na savjetovanju u Ivančićima Tempo kaže: „pljačkanje i paljenje muslimanskih sela redovna su pojava, svakodnevno se događa da jedinice napuste front i krenu na muslimanska sela izjednačavajući se sa četničkim odredima“.

Na goraždanskom mostu navodi Rodoljub Čolaković izvršen je pokolj nenaoružanih, nevinih i bespomoćnih ljudi. „Sve zlo na ovom svijetu dolazi od ljudi koji bi šćeli da žive od tuđe muke“, rekao je u oktobru 1942. jedan starac iz sela ispod Romanije.

U Spomenici Gacka nema nijedne riječi o tim ubistvima. Istina o Borču i trećini njegovih pobijenih i dvije trećine izbjeglih stanovnika je zataškavana. U spomen-knjizi Žrtve fašističkog terora Gacka nema Bošnjaka. U ZKRZ nema Bošnjaka Šipova. U Pregledu stratišta i ŽFT u Bosni i Hercegovini iz 1985. nema podataka za Bošnjake. Jer se u uvodu kaže: počinjene zločine treba zaboraviti kako bi mlade generacije živjele neopterećene.“ Jedan od problema kod izrade Pregleda jeste nepriznavanje statusa ŽFT bošnjačkom stanovništvu. Nije rečeno od koga i za koja područja. Dakle, veliki broj zločina nad Bošnjacima nije zabilježen.

IZRAZ NEREGULARNE USTAŠE JESTE PROTIVRJEČNOST

U upotrebi je jedan maligan izraz, jedna sintagma neregularne ustaše, koja se sve češće počinje upotrebljavati za muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata. Indirektno, taj izraz bio je čest u popularnoj memoaristici i u SFRJ i njime se Bošnjacima tovario teret ustaštva, posebno od pripadnika SFRJ establišmenta srpskog porijekla koji su se iz ustaničkih četničkih vođa presvukli u partizane 1943/1944. Izraz neregularne ustaše je contradictio in adiecto (protivrječnost) i historijski je potpuno neistinit: ustaše su bili tajna paravojna organizacija sa strogom strukturom i pravilima i po definiciji su bili regularni. Ustaša se moglo biti samo kao zakleti ustaša. Zašto nema izraza neregularni četnici? Po otpočinjanju rata NOP je obuhvatao više zadataka: pored onog glavnog, istjerivanja okupatora, vrlo važna djelatnost NOP-a sastojala se u odbrani srpskog stanovništva u NDH.

Vladimir Velebit, pravnik, diplomata postavlja pitanje da li je KPJ pozvala narod na oružani otpor radi socijalističke revolucije i promjene postojećeg poretka u državi, ili samo radi oslobođenja naroda od okupacije. Ne postoje dokazi da je partijsko vodstvo imalo u vidu izvršenje socijalne revolucije, dok postoji cijeli niz dokaza i indicija da je cilj poziva na oružanu borbu bio oslobađanje zemlje i doprinos zajedničkoj borbi svih saveznika i ubrzanje dana pobjede.

Partija nije pozvala muslimane na ustanak. Tito je 7. 11. 1941. izdao proglas u kojem se prvi put pominju Muslimani. Muslimani nemaju oružje – kome da se priključe? Da li Đuri Pucaru i Osmanu Karabegoviću, koji u decembru 1941. na konferenciji u Gerzovu nastoje pridobiti četničkog komandanta Uroša Drenovića na zajedničku akciju protiv Italijana? Ili ustanicima u čijim su redovima šovinisti koji su hvatali i ubijali nenaoružane Bošnjake? Čudi šutnja kojom su ova i slične tvrdnje dočekane u Bosni i Hercegovini. Posebno u naučnoj javnosti.

Krenimo od knjige Elija Taubera pod naslovom Kako se sprovodio Holokaust u Bosni i Hercegovini. Većina Jevreja je likvidirana u Jasenovcu i drugim logorima na području Nezavisne Države Hrvatske (NDH), zbog čega je knjiga morala nositi naslov Holokaust nad Jevrejima Bosne i Hercegovine. Autor je Holokaust suzio, sveo samo na Bosnu i Hercegovinu. Holokaust nije izolirana stvar. Holokaust je njemački projekt. U njemu ne stradaju samo Jevreji Bosne i Hercegovine ili Hrvatske. Isto se dešava u Srbiji, na Kosovu, Makedoniji, Sandžaku, Vojvodini, Slavoniji, Sloveniji. Zbog toga su se stvari morale posmatrati u širem kontekstu.

Ono šta u knjizi nedostaje ili se svjesno zaobilazi jeste da Bošnjaci nisu stvorili NDH, nisu donijeli zakonske odredbe o uništenju Srba, Jevreja i Roma, nisu formirali logore, nego da su i sami bili žrtve genocida. Sadržina mnogih korištenih dokumenta ne podudara se s navodima autora.

KOJE ČINJENICE SE ZABORAVLJAJU

Argumentacija koju je iznio Mevludin Dizdarević u svojoj knjizi o Mustafi Busuladžiću vjerodostojni je okvir za razumijevanje tragične sudbine bošnjačkog naroda, kome historiju još uvijek pišu drugi i koji se i danas bori za vlastiti državni identitet i kulturnu samobitnost. Izvlačenje Busuladžića na političku ravan i manipulacije u političke svrhe služi ili ima za cilj da cijeli bošnjački narod optuži za fašizam i antisemitizam. Pri tome se zaboravljaju/previđaju sljedeće činjenice:

- da je u Drugom svjetskom ratu pobijeno 8,1 % Muslimana, ko je pobio Muslimane u Drugom svjetskom ratu?

- da su najveća stradanja i pokolji Bošnjaka izvršeni 1941. i početkom 1942. godine, kada četnici i partizani nastupaju zajedno (sjetimo se stradanja dr. Rasima Hurema 70-ih godina 20. st., koji se usudio ustvrditi da je postojala kriza NOP-a u BiH krajem 1941. i početkom 1942. godine),

- da su 34 člana ZAVNOBiH-a bili Bošnjaci,

- da su antifašističke rezolucije iz 1941. godine protiv ustaških zločina i ubijanja Srba, Jevreja i Roma donijeli Bošnjaci i da je to bio jedinstveni akt otpora u porobljenoj Evropi. Koliko god se Mirjana Kasapović trudila da ih svede na najobičniji protest, neka isti takav pronađe kod drugih naroda,

- da su upravo zbog internacionalizacije stradanja Bošnjaka i pokušaja zaustavljanja njihovog nestanka s ovih prostora „krivi“ Muhamed Hadžijahić i Mustafa Busuladžić (isto je bilo i u ovom ratu: čitava 1992. i početak 1993. proteklo je u nastojanjima internacionalizacije zločina nad Bošnjacima).

Sve ovo govori koliko je važno da mi pišemo svoju historiju.

A. Hoare npr. navodi da su partizani uspjeli pobijediti bez uništavanja gradova ili progona stanovništva, što nije tačno. Prilikom ulaska partizana uništavaju se matični uredi, objekti IVZ, spaljuje dokumentacija, spaljuju muslimanska sela. Protjeruju imami. Za koliko je alima utvrđeno od ZK da su počinili zločine? Koliko ih je osuđeno? U poređenju s pravoslavnim i katoličkim sveštenstvom vidi se suština pokušaja izjednačavanja po sistemu spojenih posuda.

Zašto je to tako?

Milorad Ekmečić zaključio je da je lokalno muslimansko stanovništvo odgovorno za likvidaciju sarajevske jevrejske zajednice. Za ubijanje Jevreja optužio je čitav jedan narod, kome podmeće hrvatski identitet, odnosno ustaštvo. Očigledno je nastojanje poput onog Hasanbegovićevog da se „dokaže“ da je JMO u ratnom periodu postojala i da su Bošnjaci podjednako krivi za sve ono što se dešavalo. U principu je riječ o ulaznici u Beograd ili Zagreb. Cijena te ulaznice je ista. Zagreb i Beograd se uspješno peru od fašizma i na kraju će ispasti da su najveći/jedini fašisti u Drugom svjetskom ratu bili Bošnjaci, a „slučaj“ Mustafe Busuladžića vodi se upravo s tim ciljem.

Četnici su primali od ustaša i novčane nagrade. Ustaški župan Sinčić (Knin) u jednom telegramu Anti Paveliću kaže da je popu Momčilu Đujiću, Brani Bogunoviću i Mani Rokviću dao po 100.000 kuna radi organiziranja borbe protiv partizana. Četnički komandanti ostvarili su značajnu materijalnu korist od ekonomske saradnje s NDH i Nijemcima.

Usred Ališića (Prijedor) preko puta džamije nalaze se dvije čatrnje pune Bošnjaka koje su pobili ustanici u Drugom svjetskom ratu i koji nisu ekshumirani do danas.

Statistički pregled ŽFT u Drugom svjetskom u Bosni i Hercegovini radilo je dvoje arhivista iz Zagreba. Zašto?

Jedna nedavno odbranjena doktorska disertacija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu o nepoželjnim u Bosni i Hercegovini/valjda NDH u Drugom svjetskom ratu tretira samo Srbe, Jevreje i Rome. Jesu li Bošnjaci na području NDH nepoželjni? Nijemci? Italijani? Četnici? Partizani? Ko je kome nepoželjan?

Stradanje Bošnjaka istočne Bosne autorica zaključuje rečenicom da, „prema kazivanju neimenovanih izbjeglica koji su se vratili u istočnu Bosnu, nije tačno da je toliko muslimana stradalo od četnika“. Ne izučavaju se ni spiskovi zločinaca iz perioda od 1941. do 1945, iz kojih bi se vidjelo da je postotak Bošnjaka koji su vršili zločine u odnosu na partizanske, četničke, ustaške, njemačke, italijanske nespojiv s pokušajem izjednačavanja odgovornosti. Ne izučava se ni jedna vrlo značajna tema, a to je sudbina zlikovaca. Ono što se da vidjeti iz dokumentacije Zemaljske komisije za zločine da je poneki Bošnjak po nalogu partizanskih komandanata likvidiran u toku rata, da su rijetki pobjegli u inostranstvo, da su neki uhapšeni i osuđeni na smrt ili zatvor. Kada su četnički zločini u pitanju, na upit gdje se sada (1946. i 1947. godine) nalazi počinilac, konstatira se: „Eno ga u svom selu kod kuće.“ Silovanja Bošnjakinja vrše ustaše, četnici, Nijemci, Italijani, Čerkezi. Pljačku i uništavanje bošnjačke imovine vrše svi naprijed navedeni.

O humanitarnim akcijama poduzimanim u ratu se dugo vremena nije pisalo, iz jednog jedinog razloga: nije ih mogla provesti partija, ali jeste narod. I da narodu ne pripadne ta zasluga, već partiji.

Nema razgraničenja između pripadnosti nekom pokretu i izvršenih zločina. Fejzulah Hadžibajrić je na konkurs za mjesto knjižničara na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu morao 1956. godine priložiti uvjerenje o kretanju u službi i dokumenat o oslobađanju od krivice da je bio priključen ustašama. Iz priloženih uvjerenja s pečatima i potpisima ustanova u kojima je za vrijeme rata radio vidi se da nije pripadao nijednom pokretu. Zašto čovjek čiju krivicu nije dokazala nijedna sudska instanca mora 1956. godine dokazivati da „nije bio priključen“ nekom pokretu, a da nekoliko stotina hiljada onih koji su rehabilitirani 1944. to ne moraju? Pa zato da bi se skrenula pažnja sa zločina počinjenih nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. I da bi ih se držalo u strahu. A „živjeti vječito u strahu – to ubija dušu i glavu“.