Živimo u zlovremenu. Okruženi smo kaosom mržnje i progonstva. Načinje nas svijet nesvjetlosnih, tminskih svojstava. Pjevači Zla gaze sve vrijednosti i dostignuća civilizacije. Eto, događa se zločin uvrede čovječnosti. Srpska politika ponovo u ime unitarističkog totalitarizma i fašizma vodi totalni rat imperijalističke nakaznosti. Ostvaruje se nečuveni program genocida. Otuda i doživljaj besmislenosti i besciljnosti opstanka na strašnim cestama uništenja. Snage Zla stvaraju opću tjeskobu, strah, užas beznađa. Susjed susjeda pozdravlja kamom. Za kuću svog DRAGOG komšije bezbožni krvožedni osvetnički plemenik mrznički će pronaći žarač, džarnut će vatru, uživat će promatrajući buktinju uvjeravajući sam sebe da će vatra zauvijek spriječiti povratak nasljednika.

            Nema sumnje, zalazimo u tamu nove srednjovjekovnosti.

            U teologiji današnjih vrijednosti njegovo veličanstvo kalašnjikov je glavni poglavica.

            „Ko sam ne mari za smrt“ – kaže poslovica – „tuđi život mu je bezvrijedan“. Čuvajmo se onoga što ne umije mimoići Zlo.

            Ljudska egzistencija je, znači, kako bi rekao Blake, jedno stvarno Zlo.

            Srbima je, eto, svijet tijesan. Zapravo, oni su tijesni u širokom svijetu. Izopačena svijest, pomiješana sa slaboumnošću i oskudicom civiliziranosti, jauk ugroženih i smrt izaziva iz obijesne navike, iz bolesne potrebe za uništavanjem. Ostrašćeni junak kame ubija netremice, bez griže, bez pitanja: zašto? I na Sotonu kad nanišani, na meleka mu bodež padne. Pravo jačeg je sveto pravo.

            Nažalost, kao zvučnu kulisu imamo kanonadu laži, velikodržavno bjesnilo agresije, stiješnjenost duhovnog života, zlobu hegemonističkih stremljenja zatrovanu svekolikim pogibeljima ne samo za demokraciju već i za golu opstojnost. Preciznije rečeno, naš tragizam rođen je u slobodi Zla. Otelo se, razuzdalo u svom mahnitanju. U vlasti smo razmahanih nagona obijesne i anonimne gomile.

            „Koliko se gomila dalo herojski poklati za vjerovanja, ideje i riječi što su ih jedva razumjele?!“, pita se i iščuđava Gustave le Bon u knjizi Psihologija gomila.

            Kama se Boga ne boji, ljudi se ne plaši i ne stidi. Zlo je pretjerivanje, prekoračivanje u bestijalnostima. Junak kame kojem gomila kliče za nju je pravo božanstvo.

            Krug naše stvarnosti kao da je zauvijek zatvoren. Guslari kosovskog ciklusa i kosovske mitomanije prekrajat će granice kako njima odgovara, a nesrpski narodi bit će slobodni onoliko koliko im to suluda samilost dopusti. Sve je više očaja, sve manje nade. U našoj svakodnevnoj budućnosti sve je bliži čas odbrojavanja. Ako se ne ujedinimo i zajedno ne zgromimo tu neman, u tom času svi ćemo biti poniženi i pogaženi.

            Poginulog s razvratnog gubilišta ne donose u ljudskom obličju. Poznato je, naime, da se krvnicima dopadaju leševi bez glave. Teroristi manje ratuju, a više se osvećuju. Bez zlikovačkog iživljavanja nad žrtvama, posao ne bi bio obavljen u suglasju s običajima. Neprosvijetljen koljač ima potrebu ubijenog „pomilovati nožem“. Bez njegova sječiva pokojnik nije dovoljno unižen. Sve je srednjovjekovno, ali bez askeze, redovništva, viteštva. Stigao iz Garašaninove risarije velikosrpstva, terorist žrtvu kamom oslobađa bogoljublja, čovjekoljublja, rodoljublja. Dakako, žrtvu valja obezvrijediti na četnički način: sjeckanjem. Gdje to mi živimo? Prema uputama narodnog znanstva, obred počinje mrvljenjem žrtve sve dotle da se nema što zakopati. Doista, vraća se mitsko pradoba. Čerečenje se događa sad i ovdje a ne u nekoj uljepšanoj bajkovitoj zemlji. Obred je to zamjenjivanja cjeline dijelom. Ide se u usitnjavanje sve dok ne dođe do duše. Tako je, sve treba zatrijeti. Ritualna struktura kanibalističke ideologije govori da se mora ubiti crkva i džamija. I svetinje zatrijeti, pa naseliti svoj živalj. Da čovjek još uvijek živi na rubu sebe najbolje dokazuju atavističke sklonosti naslađivanja. Kad ubiju branioca ognjišta, oslobađaju ga sveukupne duhovnosti. Grobove preorati da se ne zna kome je naselje pripadalo. Doprinos saznanju da su granice saznanja neodredive. Doista, znanost je nemoćna shvatiti tajnu bića.

            Naše vrijeme mjeri se brojem ubijenih, izbodenih, zaklanih, pougljenih, nestalih, pregaženih. Krovove nam ruše granate „bratstva i jedinstva“. U našoj domaji mir je zabranjen. Ubojice masakriraju svaku istinu o osnovnom pravu čovjeka na život i radost. Četnik je opsjednut lubanjama, cjevanicama, trulim ili nagorjelim ljudskim mesom, pobjedama, grobovima, slavom. Da, odgajali su ga kao biće poslanja. Rad je poniženje za izabrane. U svijesti i u običaju mu je pretjerivanje. Godi mu uljepšana slika o „slavnim“ precima. Učili ga tako, nije izmislio: „Srbi su u Makedoniji živjeli prije Krista! Sv. Irenej je bio Srbin. Car Konstantin je bio Nišlija. Nema dvojbe: Srbi su i sv. Stratonik, a i Dimitrije. O braći Ćirilu i Metodu u „Srbobranu“ se može pročitati i ovo: „Majka Srpkinja ih je zapojila čistim srpskim mlekom i srpskom krvlju, i odnegovala ih je u srpskoj kolevci, a zadahnula ih je srpskim duhom i srpskom mišlju.“

Mitomanska mašta bjelodano svjedoči da su Srbi svijet zadužili time što su prvi otkrili plug, čekić, ralo, srp, motiku, kosu. U svojim očima Srbin je historijska ličnost višeg reda. Ideologija velikosrpstva stvara začarane krugove nezaboravne slave. Mašta je u vojničkom maršu. To djecu uče: prakolijevka Srba je bila Indija. Jedan dio posvećenog naroda vladao je i Mezopotamijom. Srbi su naselili i Italiju. Dakako, i Španjolsku. Hadrijan, Trajan, svi rimski carevi bili su srpskog porijekla. Pod vodstvom svog velikog vožda Totila hrabri Srbi srušili su i Zapadno Rimsko Carstvo. Državnim udarom protiv kneza Zdeslava, velikog Srbina, knez Branimir okrenuo je zemlju Rimu, te su se tako Hrvati odrekli srpskog imena i stare vjere. Prema tome, dok se na srpskoj zemlji nije pojavilo rimokatoličanstvo, Hrvati su bili Srbi. A šta je tek s Bošnjacima? Njihovo historijsko prekrojavanje vrši se „nožem, žicom i Srebrenicom“. Ko ne vjeruje, steći će ga teška kletva. Srbi svi i svuda, to je jedan jako izabran narod. I mudri i hrabri preko svake mjere, a drugi su, eto, genocidni.

            Kosovski boj ugaoni je kamen srpskog hrama. „Državna veličina izgubljena na Kosovu mora biti vraćena“, a time i sv. Sava i njegova slava, i slava Dušana Silnog, i svi Nemanjići. Srbi su spasili kulturu i civilizaciju Europe, pravi antemurale christianitatis. Okolni narodi za svoj opstanak moraju zahvaliti Srbima. Neprijeporno je: srpska moda određivala je ukus Europe prije Pariza.

            Ne treba kriti. Slavenofilska svijest protkana je borbom protiv europske civilizacije koja hoće najrealniji prosperitetan život, a ne mitske slike i znakove, simbole neke indoktrinirane imaginacije. Ako išta drugo, morao bi shvatiti: ko je neprijatelj susjedove slobode, ne može biti prijatelj svoje. Prošlo je vrijeme bespogovorne potčinjenosti. Svirepost i nečovječnost moraju biti kažnjeni.

            Ovdje bujaju gorski tokovi jednog velikog besmisla. Nameće nam se osjećaj krivnje za nešto što nismo učinili. Epski narod pogrešno vođen od pojedinih slučajnika, eto, zločinom troši užgane strasti. Zatočenici smo samovolje i neobuzdane divljine strasti onih što se kadikad pozivaju na velika kulturna i civilizacijska dostignuća. Kako se sačuvati gomile što, anonimna i neprebrojiva, avetinjski i sotonski traži smrt?

            U knjizi Srbija i Albanci Dušan Popović kaže i ovo:

            „Nije se mnogo čuditi grubim instinktima naše seljačke mase za čije se školovanje i civilizovanje ova država nikad nije brinula; ne treba se zgranjavati ni nad uskim i bednim političkim i duhovnim horizontom naših vojnih komandanata koji su vaspitani da hladnokrvno, zlikovačko ubijanje desetina i stotina Arbanasa, njihovih žena i njihove dece smatraju kao neki heroizam...“

            A u časopisu Filozofskog društva Teorija broj 3-4/87. Vladeta Jerotić piše:

            „Kada se pojedincu ili narodu dešavaju zle stvari, onda je svakom ko hoće da mirno razmišlja o događajima na pameti pitanje: koliko smo sami krivi, šta smo sami doprineli da nas mrze, gde smo i kada pogrešili?“ Na pitanje što treba očekivati u vezi sa sazrijevanjem srpskog naroda, Jerotić odgovara: „Njegovu adolescentnu žustrost i emotivnu nezrelost u reagovanju, nerazvijen smisao za zajednicu, a opasno negovanje individualno-anarhičnih elemenata u sebi, pohlepnost prema vlasti, potkupljivost i sklonost izdaji, precenjivanje svojih bioloških i intelektualnih snaga što direktno vodi ne samo rasipanju ovih snaga, već i težnji ka samouništenju uz gotovo potpunu otsutnost svesti u ovoj pogubnoj težnji“.

            Dok su čerečili Sarajevo i Dubrovnik, barbari su netremice ubijali viševjekovne gradske kulture. Time oni ne samo da su skrnavili našu romaniku, gotiku, barok..., već su jasno i glasno bestijalno razarali Europu. Iskustvo i znanje o drugima mora nas vraćati nama samima.

            Tenk se skriva u univerzumu zločestoće. Pokaže se kad narastu strasti da bi postao rana što nikad ne zaraste. Tenk ne umije posaditi drvo, ali ga umije iščupati i osakatiti mu hlad. General Uzelac svojim potčinjenima je uporno ponavljao: „Jedan tenk je važniji od hiljade crkava i džamija.“

            Ima li se tu što reći?

            Umni ljudi kažu da nije ljudski bilo kome željeti smrt, bolje je sebi poželjeti dug život, a Gandhi: „Tamo gdje se mora birati između kukavičluka i nasilja, ja sam za nasilje.“

O AUTORU 

Književnik Nusret Idrizović (Bijelo Polje, 1930. - Zagreb, 2007.) bio je poznat kao pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju doživio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga „Kolo bosanske škole smrti“ dobila je nagradu Željezare Sisak kao najbolja knjiga eseja objavljena u bivšoj Jugoslaviji godine 1984., a knjiga „Kolo tajnih znakova“ nagrađena je najvišom hrvatskom nagradom „Vladimir Nazor“). No, taj proces prepoznavanja još nije završen jer riječ je o pjesniku, romansijeru, esejistu, radijskom piscu i dramaturgu. Njegova trilogija, koja uz rečene knjige ubraja i naslov „Kolo svetog broja“ po svojoj stilskoj i sadržajnoj osebujnosti i danas zadržava kultni status. Spomenimo još njegove knjige pjesama „Tišine se ne mogu odreći“, „Zvona i usne“; monografiju „Kozara“; knjigu pripovjedaka „Borkina ljubav“ te romane „Ne zaboravi sviralu baćo“, „Smrt nije kraj“, „Mrav i aždaha“, „I noć…i dan“; „Divin“, „Ikona bez boga“ i „Vučje grlo“. Autor je mnogih radio-drama i radio-komedija između kojih izdvajamo: „Bezazlene vukove“, „Obračun“, „Koga voli Ladislava“, „Pismo idolu“, „Nasilje hipotalamusa“, „Apage, satanas“. Uz to, Idrizović je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za zagrebačku radijsku emisiju „Radio roman“. Napisao je nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevođen je na više jezika. „Stav“ iz autorove bogate književne ostavštine objavljuje malo poznati putopisni esej o Ukrajini. Žanr je to u kojemu je Idrizović briljantno funkcionirao te je doista velika šteta da iza sebe nije ostavio obimniju građu.