"Živjela Sirija! Dolje Bashar!" Ovaj slogan, populariziran tokom revolucije koja je započela 2011. godine i završila građanskim ratom, godinama se nije čuo u sirijskim gradovima pod kontrolom vlade u Damasku. No, siromaštvo do kojeg su doveli 12 godina sukoba, međunarodne sankcije i višegodišnja korupcija režima izazvali su nove proteste na jugu zemlje. To se događa upravo u trenutku kada je predsjednik Bashar El Assad uspijevao prekinuti izolaciju i obnoviti odnose s drugim arapskim državama.

Ovog petka stotine ljudi okupilo se na glavnom trgu u Sueidi, gradu s većinskim Druzima u južnoj Siriji i koji je ostao lojalan režimu tokom većeg dijela sukoba. Prema novinama Suwayda 24, čije je središte u egzilu, ali s novinarima unutar zemlje, to su bile "najveće demonstracije protiv Assada u Sueidi od početka ustanka 2011. godine." Digitalne novine uvjeravaju da je oko 2000 ljudi učestvovalo u protestu mašući zastavom Druza i uzvikujući političke slogane.

Upravo su u tom i drugim gradovima u istoimenoj pokrajini protesti počeli sredinom augusta. U principu, zbog povlačenja subvencija za gorivo koje im je preko noći gotovo utrostručilo cijenu. U isto vrijeme, Vlada je naredila udvostručenje javnih plaća i povećanje minimalne plaće na 185.940 sirijskih funti (oko 26 eura po službenom kursu, praktično pola po stvarnom kursu). Inflacija je vrtoglavo porasla a sirijska funta je izgubila 80 % svoje vrijednosti od kraja jula.

UN-ov Svjetski program za hranu procjenjuje da je minimalna plaća dovoljna samo za kupovinu trećine osnovnih životnih namirnica za peteročlanu porodicu i za pokrivanje jedva desetine svih porodičnih troškova. Već u junu Ujedinjeni narodi upozorili su da 90 posto sirijskog stanovništva živi ispod granice siromaštva, a gotovo 70 posto ovisi o humanitarnoj pomoći nakon 12 godina sukoba u kojima je umrlo oko pola miliona ljudi. Polovina stanovništva raseljena je iz svojih domova.

Od protesta zbog gladi, štrajkova, i ostavki nekih lokalnih zvaničnika, prešlo se na političke zahtjeve i osudu Asadovog režima. I to je vjerovatno ono što najviše zabrinjava za Damask, s obzirom na to da je Sueida ostao van nemira 2011. i da se režim pokušao osloniti na manjine - Alavite, kršćane, Druze - kako bi se suprotstavio sunitsloj većini u opoziciji.

Možda to objašnjava reakciju režima. Dok su sirijski čelnici sada optuživali demonstrante da su u rukama "ekstremista" - posebno nakon napada na sjedište stranke Baath i policiju - i okrivili međunarodni embargo za ekonomsku krizu, snage sigurnosti su se povukle iz središta Sirije i ostale u kasarnama. Suprotno od dešavanja iz 2011. godine, kada su policija, vojska i milicije pokrenute da masakriraju demonstrante.

Međutim, demonstracije su se proširile na susjednu pokrajinu, Daraa, rodno mjesto revolucije 2011. godine, gdje su desetine ljudi protestvovale u petak noseći zastavu sirijskih pobunjenika i skandirajući protiv Irana, jednog od glavnih podržavatelja režima. No protesta e bilo i u obalnim gradovima poput Latakije i Tartusa, tradicionalnim uporištima režima, gdje su Assad i stranka Baath kritizirani.

Prosvjedi također dolaze u trenutku kada je režim vjerovao da je moguće prekinuti izolaciju. Assad je nadvladao pobunjenike uz pomoć Rusije i Irana i povratio kontrolu nad velikim dijelom sirijske teritorije, s iznimkom pokrajine Idlib — koja je u rukama selefijskih grupa — zatim nekih dijelova sjeverne pokrajine Halep i na sjeverozapadu zemlje, gdje prisutnost režima koegzistira s upravom kurdskih milicija koje podržavaju Sjedinjene Države. A ova je pobjeda potakla mnoge arapske države, posebno one u Zaljevu, da promijene svoje stajalište i ponovo uspostave veze s Damaskom.

U maju je Arapska liga ponovno primila Siriju u organizaciju 12 godina nakon njenog izbacivanja. Kritike zapadnih zemalja koje žele zadržati pritisak na režim optužen za bombardiranje stanovništva i prisilni nestanak najmanje 130.000 ljudi bile su beskorisne. Ali unutar Evropske unije također su se čuli glasovi nekih političkih vođa koji pozivaju na pregovore sa Asadom. Damask se nadao da će mu povratak na međunarodnu scenu omogućiti ublažavanje teške ekonomske situacije. Hoće li protesti — i reakcija režima na njih — prevrnuti vagu na jednu ili drugu stranu, tek će se saznati.