Godinama se niti jedan zapadni državni izaslanik nije kritično ili negativno izjavio o Draganu Čoviću ili uopće hrvatskoj politici. Iznenada, u samo nekoliko dana, to je učinio ambasador Michel Murphy, iako je otac, majka, kuma i babica prohrvatske koalicije na vlasti, zatim američki državni sekretar Antony Blinken koji je pozvao Konakovića da izvrši pritisak na predsjednika HDZ-a Dragana Čovića kako bi se hitno usvojio zakon o južnoj plinskoj interkonekciji a nakon njega to je danas učinio i pomoćnik državnog sekretara SAD-a James O'Brien.
Baš kao i Blinken i O'Brien je optužio Čovića da blokira izgradnju Južne interkonekciju tražeći da se iz projekta isključi BH Gas i da se formira nova kompanija čije bi sjedište bilo u Mostaru. Ne samo da je O'Brien takve Čovićeve zahtjeve nazvao cinizmom koji je suprotstavljen javnom interesu već je upotrijebio i sada već uobičajenu američku političku retoričku alatku tvrdeći da je takvo Čovićeve ponašanje odgovorno zašto mladi ljudi napuštaju Hercegovinu. Vrlo znakovito ako se zna da nakon takvih optužbi često slijede i konkretni potezi.
Nažalost, oni koji misle da je O'Brien povukao neki potez u korist Bosne i Hercegovine kao suverene države, grdno se varaju. Hrvatska, na čijoj obali će se nalaziti terminal i preko čije teritorije će se kretati plinovod i dalje naravno zadržava određenu kontrolu nad ventilima. Stvar je u tome gdje i ko će to činiti na prostoru Bosne i Hercegovine.
Pitanje južne interkonekcije prije svega pitanje je energetske kontrole nad onim teritorijem na kojem živi većina stanovnika Bosne i Hercegovine. Južna interkonekcija zamišljena je kao alternativa dosadašnjem plinovodu a kojim se snabdijevaju gotovo isključivo većinski bošnjački prostori Bosne i Hercegovine. Uprošteno rečeno, nije u pitanju bilo kakvo smanjivanje energetske ovisnosti Bosne i Hercegovine, čak ni diversifikacija, već jednostavno namjera da se potencijalnom energetskom ovisniku uvede drugi, prihvatljivi diler. Umjesto Rusije i Srbije, Bosna i Hercegovina i, prije svega, Bošnjaci, postali bi ovisni o Hrvatskoj i Azerbejdžanu, a u budućnosti, vrlo moguće, i o Izraelu.
Pomoćnik državnog sekretara SAD-a James O'Brien
Iako ruta planiranog plinovoda izgleda kao kostur nekadašnje Herceg-Bosne, a što je ustupak hrvatskim interesima, ekonomska i politička računica govori da će se na kraju većina korisnika nalaziti u sarajevsko-zeničkom bazenu. To je idealna šansa za hrvatsku politiku da dobije još jednu političku polugu nad Bošnjacima. No stvar je u tome što Sjedinjene Američke Države baš i ne vjeruju Draganu Čoviću, koji je pred rusku agresiju na Ukrajinu rado posjećivao Moskvu, odakle je poručivao kako je potrebno “unapređenje bilateralnih odnosa i parlamentarne saradnje” između Bosne i Hercegovine i Rusije.
Amerikanci u suštini žele da “kontrolni ventil”, tj. sjedište južne interkonekcije bude ondje gdje oni imaju najveći utjecaj. A to je trenutno Sarajevo. Dragan Čović, za razliku od “trojke”, nije ambasadorče, niti američka pudlice te igra za hrvatske a ne američke interese. Do sada su Čovićevi interesi bili na paralelnom kolosijeku s američkim, no čini se da se polahko razilaze te da je Čoviću istekao rok trajanja. Stoga bi neupotrebljivi Dragan Čović uskoro mogao od “konstruktivnog sagovornika” i “predvodnika euroatlantskog puta” postati počasni član američke crne liste a misteriozno nestali i davno zaboravljeni dokazi iz predmeta protiv njega odjednom bi mogli ugledati svjetlo dana.
