Iako ultranacionalistička desničarska Indijska vlada koju već deceniju predvodi ekstremni pragmatičar na čelu vladajuće Bharatya Janata Partije (BJP) Narendra Modi godinama koristi brutalnu represiju nad muslimanima Kašmira, ali i ostatak muslimana kojih u Indiji ima oko 200 miliona, kršćane, Sike i druge manjinske zajednice, sistematski pokušava učiniti građanima drugog reda, Bidenova administracija u Washingtonu nastavila je politiku podilaženja Indiji po svaku cijenu. Po kršenju ljudskih prava Indija se može mjeriti s najautokratskijim režimima u svijetu, unatoč činjenici da je to formalno parlamentarna dekmokratija.

Indija, nekada nesvrstana socijalistička država, koja se decenijama mogla pohvaliti tolerantnom, pluralnom i multireligijskom političkom kulturom i neutralnim sekularnim ustavom te vladavinom prava, već više godina pokušava uspostaviti ekskluzivnu hinduističku fundamentalističku državu (Hinduraštra) i vladavinu većinskih Hindusa, koristeći fašističku ideologiju (Hindutva) uz podršku najveće ultradesničarske organizacije RSS, inspirisane fašističkim i nacističkim ideologijama predratne Italije i nacističke Njemačke, a čiji je Narendra Modi vjerni protagonist i sljedbenik.

DEHUMANIZACIJA AUTOHTONOG NARODA KAŠMIRA

Već decenijama Vlada u New Delhiju, čak i prije dolaska hinduističkih ekstremista na vlast, potiskivala je demokratska prava Kašmira. Vlada Narendre Modija ovaj obrazac represije dovela je do još ekstremnijeg nivoa, i to uz podršku i saučesništvo nekih indijskih intelektualaca koji mu pomažu da pitanje Kašmira predstavi kao hinduističku stvar kroz demonizaciju i dehumanizaciju muslimanskog autohtonog naroda Kašmira, kojem je Modijeva Vlada oduzela status autonomije kao jedne od država Indije sa specijalnim statusom, reducirajući institucionalni i ustavni status Kašmira na niži administrativni nivo teritorije u okviru unije i podijelivši ovu državu na manje cjeline. Indija je to učinila ukidanjem članova 370 i 35A Ustava Indije, koji su 70 godina muslimanima Kašmira garantirali široku autonomiju u okviru Indijske unije.

Kašmir, kojim se danas upravlja direktno iz New Delhija, koji imenuje guvernera Kašmira sa širokim diktatorskim ovlaštenjima, dok je skupština Kašmira suspendirana, a građanima Kašmira oduzeto pravo odlučivanja, danas predstavlja jednu od najmilitariziranijih zona na svijetu u kojoj je stacionirano 700 hiljada vojnika i do zuba naoružanih policajaca. U takvim okolnostima bilo koji pokušaj prikazivanja uporne kašmirske nacionalne borbe za samoopredjeljenje, slobodu i očuvanje ljudskih i demokratskih prava, po pravilu, nailazi na brzu, nasilnu i neselektivnu represiju od vlastodržaca u New Delhiju.

Profesor Somdeep Sen, ekspert za pitanje Palestine i Kašmira, još problematičnijim smatra to što se ovaj obrazac prešutkivanja zločina i represije, uz pomoć nemoralnog angažmana propagandistički orijentiranih hinduističkih intelektualaca, sistemski proteže iz sigurnosnog domena i na polje javnog diskursa kojim se svako potenciranje pitanja Kašmira nastoji predstaviti kao radikalna podrška tzv. ekstremizmu, militantnosti i terorizmu.

Ekstremistička hinduistička nacionalistička vlada Narendre Modija ovaj je diskurs o Kašmiru dovela do još sofisticiranijeg oblika, znajući veoma dobro da se politici Delhija danas neće suprotstaviti ni jedna zapadna demokratska vlada, a posebno ne američka administracija, upravo iz razloga što Washington danas smatra Indiju nezamjenjivim strateškim partnerom u Aziji, bez čije podrške ne može očuvati svoju globalnu supremaciju, a time i unipolarni svjetski poredak pod američkom hegemonističkom kontrolom. Vlastodršci u Indiji toga su duboko svjesni i mogu ignorirati, pa čak i ismijavati bilo kakav pokušaj od Washingtona da utječe na poboljšanje politike prema muslimanima u Kašmiru, proglašavajući svako miješanje izvana neprihvatljivim uplitanjem u unutrašnja pitanja Indije.

 ŠTO JE DOPUŠTENO DELHIJU, NIJE I PEKINGU

Mogli bismo zaključiti da se Indija proteklih godina ponaša ne samo komotno već čak arogantno, demonstrirajući visoki nivo suvereniteta koji sebi ne može priuštiti niti jedna druga država, pa čak i mnogo moćnija Kina.

Vlasti u Pekingu su učinile velike napore na polju ekonomskog razvoja i infrastrukturnih projekata u zapadnoj pokrajini Xinjiang, gdje živi većina muslimana Ujgura, kao i na planu mehke moći i javne diplomatije, pokušavajući pridobiti podršku muslimanskih zemalja čije će lidere, uključujući i predstavnike najvećih muslimanskih organizacija, dovesti u Xinjiang kako bi ih razuvjerili da Kina provodi genocide nad muslimanima Ujgurima, o čemu već godinama bruje zapadni mediji i organizacije za ljudska prava.

Pekingu nije svejedno kako na politiku Kine gledaju muslimanske države i islamske organizacije. Kina je uložila mnogo sredstava i napora na programe javne diplomatije, svjesna da zapadne sile, posebno SAD, vješto koriste pitanje kršenja ljudskih prava i prava na slobodu religije kako bi time diskreditirala svoje protivnike i prikazala ih autoritarnim i brutalnim. Washington ni u jednom momentu nije pokazao isti stepen interesa prema kršenju prava muslimana u Indiji, ali ni njenih kršćana, upravo zbog činjenice što Indiju drži za nezamjenjivog strateškog partnera u budućem obračunu s Kinom u borbi za globalnu dominaciju. Indija nikad nije pokazala osjetljivost prema mišljenju i percepcijama Zapada, a pogotovo ne muslimanskih zemalja, svjesna svoje povlaštene pozicije u međunarodnim odnosima.

VIŠESTRUKO DOKAZANI A NEKAŽNJENI ZLOČINI

Dokazi o represivnoj politici indijske države u Kašmiru temeljito su dokumentirani, čak i više decenija prije dolaska Narendre Modija na vlast. Human Rights Watch (HRW) je 1993. godine objavio izvještaj Silovanje u Kašmiru: ratni zločin. Evidentirano je da su indijske snage sigurnosti rutinski gađale civile pokušavajući da uguše borbu za nezavisnost Kašmira. Silovanje je korišteno kao jedan od instrumenata i sredstvo borbe protiv pobune u Kašmiru. U izvještaju HRW-a zaključeno je da su indijske državne snage sigurnosti sistemski koristile nedozvoljene metode kažnjavanja i ponižavanja cijele zajednice muslimana, posebno koristeći sistematsko seksualno nasilje nad ženama. Drugi izvještaj HRW-a koji je objavljen iste godine dokumentirao je rutinsko mučenje zatvorenika u Kašmiru, kao i uznemiravanje i napade na zdravstvene radnike koji su povrijeđenima pokušavali pružiti njegu. Prema autorima ovog izvještaja, indijske vlasti su čak „spriječile vozače hitne pomoći da prevezu povrijeđene osobe u bolnice radi pružanja hitne pomoći“.

Nažalost, indijske oružane snage koje su djelovale u dolini Kašmira zaštićene su Zakonom o oružanim snagama (s posebnim ovlastima). Ovaj zakon im daje hitne ovlasti kako bi održavale javni red u takozvanim nestabilnim područjima, a to je, tvrde organizacije civilnog društva, kršenje međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Pored velikog broja poginulih civila, postoji i praksa prisilnih otmica (nestanaka) muškaraca iz Kašmira. Neki aktivisti za ljudska prava procjenjuju da je između 1988. i 2007. u Kašmiru „nestalo“ između osam i deset hiljada ljudi, od kojih su 60 posto bili civili. Supruge nestalih, koji se decenijama vode kao nestali a da nisu zvanično proglašeni mrtvima, ljudi nazivaju „poluudovicama“. Pored toga, navodi profesor Somdeep Sen, bilo je i nekoliko otkrića neoznačenih masovnih grobnica u Kašmiru. Očevici tvrde da su te grobnice iskopane po instrukcijama indijskih snaga sigurnosti, te da se u njima nalaze tijela nestalih Kašmiraca.

PREMIJER MODI POJAČAO REPRESIJU

Otkako je Narendra Modi preuzeo vlast u Indiji, represija u Kašmiru se drastično povećala. Od 2010. godine snage sigurnosti koriste pištolje na pelet (plastični meci) kao navodno „nesmrtonosno“ oružje za kontrolu masa. Samo u toku 2016. ispalili su 1,2 miliona metalnih peleta kao odgovor na proteste u kašmirskoj dolini. Upotreba plastičnih metaka uzrokovala je šest hiljada povrijeđenih, a oko 800 osoba zadobilo je povrede oka. Novinar Mirza Waheed u britanskom listu The Guardian ovaj oblik represije opisao je kao očiti primjer „masovnog osljepljivanja“. Prema svjedočenju očevidaca, nad prosvjednicima u Kašmiru indijski vojnici primjenjuju rigorozne mjere hapšenja, premlaćivanja, oduzimanja dokumentacije i pasoša, a nisu rijetki slučajevi zaplijene lične imovine. Sve je to uobičajena praksa i smatra se normalnim u Kašmiru.

Treba podsjetiti da je Indijski parlament 2019. ukinuo članove 370 i 35A Indijskog ustava, koji su davali autonomiju provinciji Džamu i Kašmir, dijelu povijesnog Kašmira koji se nalazi pod kontrolom Indije. Veći dio Kašmira kontrolira Pakistan (Azadi Kašmir i Gilgit Baltistan), a dio koji je pretežno nenaseljen (Aksai Chin) kontrolira Narodna Republika Kina. Džamu je južni dio Kašmira u Indiji u kojem žive pretežno Hindusi. Član 35A Ustava Indije, dok nije bio ukinut, omogućavao je zakonodavnoj skupštini Kašmira da donosi zakone u domenu demografske politike, i na taj način su izabrani predstavnici Kašmira mogli definirati ko su stalni stanovnici nastanjeni u Kašmiru, a ko su imigranti iz drugih dijelova Indije. Drugim riječima, pomenuti član Ustava pružao je ovlaštenja izabranim vlastima Kašmira da očuva specifičan kašmirski muslimanski identitet, jer je Kašmir prije 70 godina, nakon podjele nekadašnje britanske kolonije Indije na Pakistan i Indiju, pristao da uđe u sastav Indije uz ustavne garancije da će biti zaštićen identitet i dominantan status muslimana Kašmira sa svim što to podrazumijeva. Dakle, da će kao jedna od država Indije, kojih ima 28, imati specijalan status i širok nivo autonomije. Ukidanjem člana 35A Ustava Indije koji se odnosio na Kašmir kreirane su pravne okolnosti usljed kojih vlasti u New Delhiju imaju otvorenu mogućnost provođenja demografskog inžinjeringa nad ovim dijelom Indije kako bi naselili ne-Kašmirce u regiju i promijenili njegov demografski sastav.

Ovaj oblik demografskog inžinjeringa može se okarakterizirati kao jedan od oblika genocida. Pozivajući se na Zakon o javnoj sigurnosti Džamua i Kašmira, te na Zakon o preventivnom pritvoru, indijske represivne vlasti učestalo provode racije i proizvoljno pritvaraju političare, političke i građanske aktiviste i novinare. Indija je također ukinula pristup internetu za područje Kašmira u vrijeme provedbe represivnih mjera nakon ukidanja ustava i uvođenja vanrednog stanja.

ZABRANA ŠIRENJA ISTINE O KAŠMIRU

Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da je ova fizička i pravna represija nad narodom Kašmira pojačana nastojanjem da se podrška pravima naroda Kašmira prikaže kao toksična i štetna agitacija usmjerena protiv režima u Delhiju, a ne opravdana, poželjna i nužna borba za osnovna ljudska prava ugroženog naroda. Radi se gotovo o identičnim metodama koje primjenjuje izraelski režim aparthejda nad Palestincima. Kako navodi sociolog Mark Ayyash, koji je pisao o sofisticiranim metodama diskreditacije kritiziranja izraelske politike prema Palestincima, riječ je o procesu kroz koji se palestinska nacionalna borba za samoopredjeljenje i vlastitu državu sistematski i planski isključuje iz područja normalnog, racionalnog i respektabilnog znanja. Sličan oblik diskurzivne diskreditacije na djelu je kada su u pitanju pokušaji da se borba naroda Kašmira za slobodu, emancipaciju i demokratiju, vješto prikazuje kao podrška militantizmu.

Jedan od oblika ove, kako ju je Ayyash nazvao, toksifikacije diskursa o Kašmiru, jeste portretiranje svakog onog ko se usudi dići glas ili napisati nešto afirmativno u cilju podizanja svijesti o ugroženosti naroda Kašmira, antinacionalnim agitatorom. Upravo su u ovom kontekstu indijske sigurnosne snage u toku 2020. prijavile fotoreporterku iz Kašmira Masrat Zahru, i to prema Zakonu o sprečavanju nezakonitih aktivnosti, optuživši je da se bavila „antinacionalnim aktivnostima“. Pomenuti zakon dozvoljava državi suzbijanje aktivnosti za koje ocijeni da su u suprotnosti s interesima, integritetom i suverenitetom države. Zahra je optužena za navodne zločinačke namjere zavođenja mladih putem svojih objava na Facebooku, a zapravo se radilo samo o arhiviranim informacijama iz njenih ranije objavljenih radova.

Nacionalna istražna agencija (NIA), specijalizirana za borbu protiv terorizma, također se pozivala na ovaj isti zakon u procesu protiv Khurrama Perveza, koordinatora Džammu Kashmir koalicije civilnog društva (JKCCS), i predsjedavajućeg Azijske federacije protiv prisilnih nestanaka (AFAD). Pervez je optužen za niz krivičnih djela kao što su „zločinačka zavjera“, „zavjera za vođenje rata protiv vlade Indije“ i „prikupljanje sredstava za terorističke aktivnosti“. Koalicija organizacija za ljudska prava, uključujući Amnesty International i Front Line Defenders, oštro je osudila postupak i odbacila optužbe protiv Perveza kao pokušaj da se na taj način ućutkaju i zastraše branitelji ljudskih prava naroda Kašmira.

Sličan proces toksifikacije indijski represivni aparat primjenjuje i na pisanu riječ, analize i članke, akademske i novinarske, u kojim se angažirani protagonisti koriste kao propagandisti u cilju izjednačavanja borbe naroda Kašmira s terorizmom ili tzv. pakistanskim proxy ratom. Pritom se uopće ne priznaje legitimno pravo naroda Kašmira na slobodu, demokratiju, autonomiju i u konačnici na nacionalnu domovinu.

Časopis Foreign Policy objavio je prikaz knjige novinara Azada Ise pod naslovom Neprijateljske domovine, Savez između Indije i Izraela. Nedugo nakon objavljivanja ove studije, indijski režimski intelektualci su brže-bolje njegov tekst odbacili ne samo kao običnu polemiku već su je okarakterizirali kao jednostranu priču, optuživši autora da navodno ponavlja pakistanski narativ o Kašmiru, koji već svakom dosadio i do kojeg više niko ne drži ozbiljno.

Propaganda o miru i prosperitetu

Kada je Vlada Indije nedavno delegate koji su prisustvovali sastanku skupine G20 provela kroz Kašmir, time je željela pokazati svijetu da je Modijeva vlada u dolinu Kašmira uvela mir, stabilnost, pa i ekonomski prosperitet, naravno da je vješto kamuflirala represivnu politiku straha od stalnog nasilja državnih snaga sigurnosti nad narodom Kašmira. U Indiji, koja je pod vlašću Narendre Modija i njegove ekstremističke hinduističke politike oštro skrenula udesno, ne iznenađuje da su se muslimani Kašmira prvi našli na udaru, zajedno s iole kritički orijentiranim novinarima i političkim aktivistima koji stoje kao prepreka na putu potpunog skliznuća Indije u fašizam.

Uprkos opisanoj represivnoj politici Indijske vlade prema muslimanima Kašmira, američka administracija predsjednika Joea Bidena, koji se busa u prsa da je politiku svoje administracije utemeljio na principima promoviranja i zaštite ljudskih prava, demokratije i vjerskih sloboda, New Delhiju Washington ipak oprašta sankcije za kupovinu odbrambenih ruskih sistema S400, gleda kroz prste Modijevoj vladi njenu trgovinu s Rusijom, kojoj je Amerika uvela oštre sankcije, premijera Modija u Washingtonu dočekuje s najvećim mogućim državnim počastima, a Indiju posmatra kao glavnog i nezamjenjivog strateškog partnera u Indopacifiku i potencijalnog budućeg saveznika u borbi za suzbijanje i slamanje Kine. Indija je svjesna svoje strateške globalne vrijednosti i značaja za malaksalog globalnog hegemona i zato se ponaša posve oportunistički, uključujući i luksuz primjene represije nad muslimanima Kašmira, ali i kršćanima i drugim manjinama, svjesna činjenice da Washington koristi retoriku o demokratiji i ljudskim pravima samo kao mantra prema slabima i prema svojim protivnicima i neprijateljima koje želi diskreditirati ili potčiniti, ali da ista logika ne važi za velike, snažne i suverene zemlje kakva je Indija.