Izrael bi, unatoč vojnoj nadmoći nad Hamasom, budući da je riječ o jednoj od najbolje naoružanih i opremljenih konvencionalnih vojski na svijetu i armadi koja ima bezuvjetnu i neupitnu podršku najmoćnije svjetske sile, SAD-a i njenih evropskih saveznika, ipak mogao doživjeti strateški poraz od Palestinskog pokreta otpora, bez obzira na veliki broj taktičkih uspjeha koje su izraelske snage postigle nad slabo naoružanim borcima u Gazi. Razlog izraelskog genocidnog odgovora, koji je Međunarodni sud pravde (ICJ) osudio, upozorivši Izrael da poduzme mjere kako ne bi počinio genocid, a koji je uslijedio i traje neprestano već šest mjeseci kao odmazda na napad koji je Hamas izveo na izraelske snage 7. oktobra 2023., najviše je motiviran željom izraelskog ultradesničarskog režima za osvetom. Namjera je to Izraela da također pokuša povratiti razbijeni imidž i sračunato kultiviranu percepciju o vlastitim vojnim snagama (IDF) kao superiornoj i nepobjedivoj vojsci.

Šest mjeseci bombardiranja i totalnog razaranja civilne infrastrukture u Gazi i genocid počinjen nad desetinama hiljada nevinih civila, od kojih su većina žene i djeca, te prijetnja novim genocidom, koji Izrael namjerava počiniti nad više od milion i po raseljenih Palestinaca na krajnjem jugu pojasa Gaze, u gradiću Refah, a kojima prijeti uništenje ili egzodus u Egipat, nisu Izraelu pomogli da ostvari svoje proklamirane vojne ciljeve. Naprotiv, monstruozna genocidna kampanja nad Palestincima u Gazi sračunato je izvršila pogrom nad nevinim civilima koje je izraelski predsjednik na početku označio kao krivce jer nisu podigli pobunu protiv demokratski izabrane administracije Hamasa. Tel Aviv se sada suočava sa strateškim porazom u Gazi, revoltom i osudom međunarodne javnosti bez presedana u novijoj povijesti i sve većim kritikama od strane vlastitih pomagača u Washingtonu, Londonu i Berlinu.

Počinivši genocid nad civilima Gaze (koji tek treba da bude formalno dokazan pred sudom iako je očigledan) te etničko čišćenje ovog majušnog palestinskog pojasa na Mediteranu, destrukciju njegove kompletne infrastrukture neophodne za život Palestinaca ove enklave, Izrael riskira da sve svoje taktičke pobjede nad Hamasom pretvori u konačni i dugoročni strateški poraz koji će neminovno uslijediti.

OGRANIČENI PRITISAK NA IZRAEL

Režim Benjamina Netanjahua postavio je dva glavna cilja u vezi s ratom u Gazi. Prvi proklamirani cilj izraelskog režima i njegovih protagonista i genocidaša koji su prigrabili vlast jeste demontiranje Hamasove vojne infrastrukture. Drugi je oslobađanje izraelskih talaca zatočenih 7. oktobra 2023. godine. Netanyahu je poslije dodao i treći cilj kopnene invazije na Gazu, a to je onesposobljavanje infrastrukture i teritorije Gaze da u budućnosti bude sposobna ugroziti sigurnost okupacione sile Izraela. Uspjeh izraelskog brutalnog napada na Gazu, u konačnici, mjerit će se uspjehom ili neuspjehom ostvarenja ovih ključnih ciljeva.

Iako američka administracija u Washingtonu u pogledu Hamasa diše jednom dušom i misli jednim mozgom, u što ne treba imati nikakve iluzije, budući da obje države dijele zajedničke ciljeve, ipak se, s obzirom na specifične okolnosti, pojavile neke razlike između američkog i izraelskog pristupa u pogledu genocida u Gazi. Naime, američki sekretar za odbranu Lloyd Austin, u svom govoru na Reagan National Defense Forumu održanom u Kaliforniji u decembru 2023. godine, upozorio je Izrael, dva mjeseca nakon početka rata u Gazi, a poučen američkim iskustvom iz okupacionih američkih ratova u Iraku i Afganistanu, da pobjeda u bitkama na ratištu nužno ne garantira i konačnu stratešku pobjedu, već također može dovesti i do strateškog poraza, pogotovo ako Izrael odbije da se suoči sa širom geopolitičkom slikom u regiji mimo svojih usko definiranih ratnih i osvetničkih ciljeva i nagona za etničkim čišćenjem stanovnika Gaze.

Aluzija na širu sliku šefa Pentagona ukazuje na blagi oblik ograničenog pritiska na Izrael od njegovog najbližeg pomagača i saveznika, koji je izraelski režim opremio najubojitijim konvencionalnim sredstvima za masovno uništavanje civila. Makoliko pritisak Washingtona na režim u Izraelu bio blag, i dakako licemjeran, on ukazuje na različite političke dugoročne vizije dvaju saveznika glede Gaze, posebno njene budućnosti u anticipirajućem postgenocidnom periodu. Washington, također, ne dijeli identičan stav ultradesničarske vlade Izraela u vezi s katastrofalnom humanitarnom krizom koju je Izrael nametnuo stanovnicima ovog pojasa.

Iako obje zemlje zajedno rade na potpunoj neutralizaciji Hamasa, Bidenova administracija se, barem deklarativno, zalaže za pronalazak obostrano prihvatljivog političkog rješenja za palestinsko pitanje. Strategija koju Netanjahu jedino prihvata jeste potpuni trijumf Izraela vojnim putem, što znači totalni poraz Hamasa, demilitarizaciju Gaze, reokupaciju i rekolonizaciju etnički očišćenih dijelova Gaze i stavljanje ostatka Palestinaca Gaze pod izraelsku okupaciju, kao što je to slučaj na Zapadnoj obali, uz kozmetičku intervenciju Palestinske uprave, koja bi trebala poslužiti kao zgodno pokriće za vojnu okupaciju Gaze.

Što se pak tiče Hamasa, čiji politički predstavnici također posredno učestvuju u za sada propalim kairskim pregovorima o trajnom prekidu vatre, a kojima podršku pružaju Rusija, Qatar i Turska, uz asistenciju dobre volje Egipta, najavljena su tri glavna cilja Hamasa. Ti ciljevi su trajni prekid vatre, razmjena svih zarobljenika s Izraelom (uz obrazloženje da je cilj napada Hamasa 7. oktobra, bio odmazda protiv izraelske agresije okupirane Zapadne obale i zaštita džamije Al-Aksa i sprečavanje skrnavljenja svetih mjesta islama od ekstremističkih jevrejskih doseljenika. Treći i glavni cilj Hamasa jeste vraćanje palestinskog pitanja u fokus globalne pažnje i interesa.

AMERIČKI PORAZI U NEOIMPERIJALNIM RATOVIMA

Drevni kineski strateg Sun Tzu u Umijeću ratovanja pravi razliku između taktičkih manevara i strateškog predviđanja pa kaže kako “svako može prepoznati taktiku koja se koristi da se porazi neprijatelj u ratu, ali ono što ne mogu svi prepoznati jeste strategija iz koje u konačnici proizlazi velika pobjeda”. Kada je riječ o vođenju rata, taktički ciljevi fokusirani su na kratkoročne uspjehe i pobjede koje se tiču specifičnih okršaja i teritorijalnih osvajanja. Međutim, strateški ciljevi zahtijevaju dugoročnu viziju, usklađivanje vojnih akcija sa ostvarivanjem dugoročnih političkih prioriteta. Bilo koja država ili strana u sukobu može postići taktičke ciljeve u manevrima na bojnom polju, bilo uz pomoć upotrebe superiornije tehnologije ili posjedovanje bolje obučenih i opremljenih snaga. Ali, ta pobjeda u bitkama, odnosno postizanje taktičkih ciljeva, ne znači nužno i konačnu pobjedu u ratu. Kumulativni efekat taktičkih pobjeda, ako nije usklađen sa širim strateškim ciljevima može dovesti i do poraza.

Neki od ilustrativnih primjera koji ukazuju na pogubnost davanja prioriteta taktici nad strategijom jesu američki neoimperijalni ratovi, prije svega onaj u Vijetnamu, kada su američke snage. u vrijeme Hladnog rata, ostvarile brojne taktičke pobjede, naravno počinivši i brojne zločine nad civilima, ali, nakraju, nisu postigli stratešku pobjedu. Uprkos nanošenju velikih gubitaka vijetnamskim komunističkim snagama na sjeveru, glavni strateški cilj odbrane i uspostave nekomunističkog Južnog Vijetnama za Amerikance je postao nedostižan, te su na kraju digli ruke od tog cilja i povukli se. Vijetnam je danas ujedinjena država, s komunističkom vlašću, ali izrazito ekonomski dinamična i napredna zemlja, i novi azijski ekonomski tigar, s kojim Amerikanci itekako žele imati dobre odnose, i koji pažljivo kultiviraju kao potencijalnog saveznika i kao važan dio svoje indopacifičke strategije u sigurnosnom nadmetanju s Kinom.

Osim Vijetnama, rat SAD-a u Afganistanu protiv Talibana, najduži američki rat u novije doba, završio se još jednim ponižavajućim povlačenjem koje su neki posmatrači označili kao novi Saigon. Talibani su se nakon dvije decenije pružanja otpora američkom okupatoru vratili na političku pozornicu još snažniji i samo je pitanje vremena kada će dobiti međunarodno diplomatsko priznanje.

DEMONTAŽA CIONISTIČKOG PROJEKTA KAO USLOV SVIH USLOVA

Ugledni izraelski historičar i kritičar cionizma Ilan Pappé smatra da će neuspjesi izraelskog genocidnog rata u Gazi dovesti do propasti ovog cionističkog entiteta. Pappé uvjerljivo obrazlaže da je najnoviji rat u Gazi za Izrael do danas najopasnije poglavlje u “historiji projekta koji se još bori za svoju postojanje”.

Ovdje je korisno napomenuti da Pappé ne vjeruje u realnu mogućnost rješenja palestinsko-izraelskog sukoba po formuli dvije države. On je jedan od vodećih protagonista pokreta koji se zalaže za demoliranja cionizma kao ideologije na kojoj počiva Izrael kao država apartheida. Pappé smatra da treba provesti reorganizaciju okupiranog prostora historijske Palestine i stvoriti zajedničku demokratsku državu u kojoj će Jevreji i Arapi Palestinci uživati ista prava kao u normalnim demokratskim državama, te da to treba provesti po uzoru na Južnoafričku Republiku. Prema Pappéu, ideologija cionizma i okupaciona politika Izraela, glavne su prepreke na putu postizanja ovog cilja.

Iako se izraelski režim hvali kako je ostvario vojne uspjehe i napredak u borbi protiv Hamasa na taktičkom nivou, izraelska vojska, unatoč počinjenom genocidu i razaranju, s ciljem etničkog čišćenja, nije uspjela eliminirati Hamas. Naprotiv, neki američki izvještaji tvrde da je čak 80 posto ključne vojne infrastrukture pokreta palestinskog otpora ostalo netaknuto. Ovdje, naravno, treba biti oprezan i svjestan da se možda namjerno fabriciraju izvještaji ove vrste kako bi se dalo opravdanje Izraelu za nastavak bombardiranja i ubijanja još većeg broja civila.


Izraelski historičar i kritičar cionizma Ilan Pappé

Ali, ako su izvještaji o neuspjehu Izraela tačni, to navodi na zaključak da je nagon za taktičkim dobicima kod izraelskih kreatora rata u Gazi onemogućio postizanje njegovih strateških ciljeva. Napad na Gazu, koji ne jenjava već pola godine, ustvari je rezultirao masovnim masakrom palestinskih civila, pretežno žena i djece, široko rasprostranjenom globalnom osudom Izraela i hiljadama mrtvih i ranjenih izraelskih vojnika i oficira. Ovaj tragični ishod trajno je ukaljao međunarodni imidž Izraela, potkopao lažni narativ o Izraelu kao “jedinoj demokratiji” na Bliskom istoku – premda je riječ o klasičnom kolonijalnom okupatoru – te narušio imidž Izraela kao perpetualne “žrtve”. Zapravo, režim u Tel Avivu otkrio se kao vodeći počinitelj državnog terorizma u svijetu. Štaviše, nezajažljivi poriv izraelskog režima za osvetom i disproporcionalna upotreba destruktivne sile nad civilima potaknuli su Vladu Južnoafričke Republike da pokrenu tužbu za genocid pred Međunarodnim sudom pravde.

Uprkos hvalisanju izraelskog ministra odbrane Yoava Galanta da je Hamas “demontiran” u Khan Yunisu, nastavak sukoba u tom području između okupacionih snaga i boraca otpora ukazuje na neistinitost ove izraelske tvrdnje. Način na koji Netanyahu prkosi nešto umjerenijem pristupu Bidenove administracije, itekako je zaoštrilo odnose između dva saveznika, iako PR mašinerija i jedne i druge države pokušava taj jaz učiniti manje vidljivim, posebno zbog američkih izbora koji dolaze a zbog kojih se Biden praktično nalazi između dvije vatre – jevrejskih glasača, od kojih je 68 posto glasalo za njega na prošlim izborima, i progresivnih i muslimanskih aktivista u redovima Demokratske partije koji su Bidenu okrenuli leđa zbog podrške koju pruža genocidnoj politici Izraela. Neke informacije, koje cure iz američkih koridora moći, i službene izjave američkih zvaničnika, posebno potpredsjednice Kamale Harris i državnog sekretara Antonyja Blinkena, ukazuju na ozbiljnu zabrinutost Washingtona zbog ponašanja Izraela.

GENOCIDAŠI I NJIHOVI POMOČNICI

To, naravno, neće promijeniti američki odnos spram Izraela, naprotiv, Izrael ostaje ključni strateški partner SAD-a, ali nesloga i odstupanje u stavovima, uzrokovana monstruoznim ponašanjem Izraela u Gazi, mogla bi potaknuti preispitivanje budućih bilateralnih odnosa, posebno ako ne dođe do eliminacije ekstremističkih elemenata režima u Tel Avivu. Male su šanse da će do toga uskoro doći, posebno s obzirom na to da su se jevrejski ekstremisti na proteklim izborima u Izraelu još bolje plasirali, što znači da je kompletna populacija Izraela u političkom i ideološkom pogledu skrenula još više u radikalizam i desničarski ekstremizam, u skladu s općim trendom koji prevladava na Zapadu.

Oružana podrška Palestincima, koju pružaju različite frakcije Osovine otpora u regiji Zapadne Azije, pojačala je pritisak na Washington i Tel Aviv. Tome, dakako, doprinose vojne akcije libanskog Hezbollaha koje se izvode u cilju postupne dekolonizacije sjeverne Palestine, te pomorska blokada izraelskih plovila u Crvenom moru, koju su nametnule jemenske snage predvođene pokretom Ansarullah, kao i napadi dronovima na američke i izraelske mete u Siriji i Iraku izvedene od članica Osovine otpora u Iraku.


Sjedinjene Američke Države Palestincima šalju hranu a Izraelu oružje za ubijanje Palestinaca

Dok je režim u Tel Avivu opsjednut uništenjem Hamasa, osvetom, genocidom i etničkim čišćenjem, Washington je intervenirao slanjem oružja i regionalnim zastrašivanjem putem demonstracije sile (pozicioniranjem nosača aviona u Sredozemlje i Crveno more) te napadima na Jemen u okviru akcije Prosperity Guardian (Čuvar izobilja), kako bi spriječio strateški poraz svog saveznika Izraela.

Strateški ciljevi Washingtona u regiji neostvarivi su bez podrške i jačanja pozicije Izraela u Zapadnoj Aziji. Bidenova administracija, stoga, ne odustaje od dugoročne političke strategije fokusirane na nastavak i produbljivanje integracije Izraela u arapsku regiju putem proširenja sporazuma o normalizaciji arapskih odnosa s Izraelom, što uključuje normalizaciju odnosa Rijada i Tel Aviva u dogledno vrijeme. Da bi se to moglo ostvariti, neophodno je, sa stanovišta Washingtona, Pokret palestinskog otpora izraelskoj okupaciji u potpunosti marginalizirati, kako putem vojnog poraza tako i putem diplomatskih kanala i instrumenata mehke moći.

Ovdje, dakle, vidimo nekoherentnost strategije djelovanja Izraela i Amerikanaca, koji po svaku cijenu pokušavaju spasiti Izrael od strateškog poraza, kako bi i sami osigurali nastavak američke hegemonije na Bliskom istoku, cilj koji se iz dana u dan čini sve udaljenijim i manje ostvarivim za Washington.