Razmjena raketnih udara između Irana i Pakistana prošle sedmice dočekana je u svijetu s velikim iznenađenjem, zbunjenošću i nerazumijevanjem. Najprije su iranske oružane snage izvele napad na ciljeve terorističke organizacije Džejšul-adl (vojska pravde), ranije poznate kao Džundullah (Božija armija), čiji pripadnici djeluju protiv iranskih interesa iz svojih uporišta u pograničnim dijelovima Baločistana u Pakistanu, a zatim su pakistanske oružane snage uzvratile kontroliranim i proporcionalnim zračnim napadom. Na svu sreću, nije došlo do dalje eskalacije nasilja, čega su se pribojavali stanovnici obiju zemalja i regije, a što su priželjkivali neprijatelji Irana i Pakistana.

Prekogranične terorističke organizacije iz redova etničkih Baluča pokušavaju već dugo primjenom terora nad civilima i iranskom vojskom destabilizirati i otcijepiti dio Irana i stvoriti svoju posebnu državu. To čine terorističkim napadima iz svojih uporišta u Baločistanu, geografski najvećoj, ali najmanje naseljenoj i najnerazvijenijoj provinciji Pakistana.

Pakistan je proporcionalno uzvratio na odabrane ciljeve terorističke grupe za koju Islamabad tvrdi da djeluje protiv interesa Pakistana s iranske teritorije. Prema riječima poznatog iranskog analitičara, profesora američkih studija na Univerzitetu u Teheranu Muhameda Marandija, cilj iranskog napada nije bio povrijediti i nanijeti štetu narodu Pakistana, ni njegovoj vladi, niti vojsci, već isključivo terorističkoj organizaciji koja protiv Irana djeluje već više od deceniju ne libeći se činiti zločine nad vojnicima i civilima. Samo između 2012. i 2013. godine spomenuta teroristička ekstremistička organizacija, prema izvještaju kredibilnih posmatrača, ubila je približno 150 iranskih vojnika. Iran je, kako tvrdi profesor Marandi, morao hitno reagirati, bez upozorenja pakistanskim vlastima, kako bi na vrijeme spriječio i preduprijedio sličan teroristički napad koji je navodno bio u finalnoj fazi izvedbe, a koji su iranske snage uspjele spriječiti.

Sretna je okolnost – zahvaljujući visokoj svijesti i mudrosti političkih rukovodstava dvaju velikih muslimanskih susjeda i njihovoj iskrenoj privrženosti da dođe do deeskalacije upotrebe sile – što su za samo dva dana vlasti u Islamabadu i Teheranu pronašle zajednički diplomatski jezik složivši se oko obostranih sigurnosnih interesa i potreba. Dogodilo se to, moglo bi se reći, na razočarenje nekih vanjskih protivnika obiju zemalja koji su priželjkivali da dođe do totalnog rata, koji bi se kasnije racionalizirao i pokušao opravdati sektaškim, ekspanzionističkim, imperijalnim ili drugim argumentima.

POSIJ TERORIZAM PA VLADAJ

Takav bi jedan novi sukob u velikoj mjeri odvratio pažnju svjetske javnosti, posebno muslimanskih naroda, od genocidnog pogroma palestinskog naroda u Gazi. Štaviše, novi sukob, da je do njega došlo i da su raketni napadi prerasli u ozbiljniji sukob dviju zemalja, oslabio bi pokret otpora izraelskoj agresiji na Gazu i devalvirao bi ugled vodećih muslimanskih zemalja, koje u ovom momentu moraju tražiti načine za saradnju i za zajedničko diplomatsko i drugo djelovanja u cilju obustavljanja sukoba u Gazi i humanitarnog pomaganja narodu Palestine.

Tenzije, koje je proizvela razmjena raketnih udara između Irana i Pakistana, zbog brzine kojom je situacija stavljena pod kontrolu, označava svojevrsnu prekretnicu u odnosima Pakistana i Irana. Islamabad je, u znak dobre volje i komšijskog i bratskog mira, izrazio spremnost i pružio ruku Teheranu, demonstrirajući time spremnost da sarađuje, kako se navodi u diplomatskim krugovima, po “svim pitanjima”.

Prema kredibilnim izvorima nekih svjedoka, pakistanska vojska već je odobrila kombinirani mehanizam za nadzor granice za praćenje i sprečavanje svakog terorističkog djelovanja pripadnika Džejšul-adla s pakistanskog tla protiv Irana. Osim toga, Pakistansko vijeće za nacionalnu sigurnost donijelo je odluku kojom obećava da će se pozabaviti zajedničkim sigurnosnim izazovima Islamabada i Teherana, ponovnim otvaranjem diplomatskih kanala i jačanjem nadzora granica i komunikacijskih sistema između dviju susjednih zemalja.

Nekadašnji urednik uglednog pakistanskog dnevnog lista Dawn (Svitanje) prokomentirao je iranski raketni napad na teroristička uporišta u pakistanskom Baločistanu, kazavši kako je odluka Irana da pokrene prekograničnu operaciju u ovoj nestabilnoj i nemirnoj pakistanskoj provinciji bila usmjerena na skrovišta militanata spomenute terorističke grupe, te da uopće nije bila impulsivna i neopravdana. Iran je iscrpio postojeće diplomatske puteve kako bi prenio svoju zabrinutost i neposrednu prijetnju, upozorivši da ova militantna grupa, koja se skriva u Pakistanu, navodno ima podršku SAD-a i Izraela i da je neprijatelji Irana koriste kao neku vrstu proxy instrumenta kako bi destabilizirali Islamsku republiku i posijali metež među iranskim građanima i potaknuli manjinske etničke sunitske i druge grupe u Iranu na pobunu protiv vlasti.

Iran se kao multietnička i velika država suočava s višedimenzionalnim prijetnjama kako iznutra, tako i izvana, a pitanje etničkog separatizma, bilo kurdskog, azerskog ili arapskog, iranski neprijatelji pokušavaju već duže vrijeme eksploatirati kako bi oslabili, destabilizirali i u konačnici podijelili Iran i proizveli građanski rat sličan ratovima u Iraku, Libiji, Siriji i drugim državama. Čini se to u cilju opće destabilizacije regije Zapadne Azije, s namjerom lakše eksploatacije energetskih resursa, kontrole trgovinskih ruta i instaliranja Izraela kao regionalnog hegemona.

Teheran ovu sunitsku, baločsku militantnu organizaciju, koja ima sigurna utočišta u Balučistanu, u blizini iransko-pakistanske granice, smatra terorističkom grupom. Zanimljivo je da i sam Washington, iako to za mnoge zvuči ironično, također ovu grupu prepoznaje kao terorističku. Ipak, kako navodi jedan ugledni pakistanski analitičar, protivnici Irana i Pakistana i svakog oblika saradnje ovih dviju snažnih muslimanskih sila, svjesni su potencijala koji bi – ako bi uspostavili blisku stratešku saradnju kao – Iran i Pakistan predstavljali kombiniranim snagama od 1.250.000 pripadnika aktivnog osoblja i 900.000 rezervnih vojnika te ogromnog broja raketa, uključujući i nuklearni arsenal.

Otuda, smatra ovaj pakistanski ekspert, ne treba biti posebno pronicljiv i shvatiti da neprijatelji Irana i Pakistana, koji žele destabilizirati i oslabiti obje zemlje, ne prezaju od korištenja posrednika kakav je Džejšul-adl, kako bi, koristeći ovu terorističku i druge srodne grupe, posijali neprijateljstvo i oružani sukob između Islamabada i Teherana te gurnuli ova dva bratska muslimanska naroda i susjeda, od kojih jedan raspolaže i nuklearnim oružjem, u međusobni bratoubilački rat.

BEZ ESKALACIJE NEMA DEESKALACIJE

Sukob s Džejšul-adlom nije od jučer, već ima duboko ukorijenjenu historiju. Ova teroristička grupa preuzela je odgovornost za višestruke napade na iranske trupe i civile i uzrokovala je hiljade žrtava tokom nekontroliranog nasilja protekle decenije. Strpljenje Irana očigledno je dostiglo svoju krajnju granicu kada je izveden napad na policijsku stanicu u iranskom gradu Rask, koji se nalazi u jugoistočnoj pograničnoj regiji Sistan-Balučistan. Napad je rezultirao smrću jedanaest iranskih pripadnika sigurnosti. Nakon toga je uslijedio još jedan napad 10. januara u blizini naselja Bidlad Jangal, u kojem je najmanje jedan policajac ubijen. Kao odgovor na ove napade, Iran je 16. januara 2024. godine pokrenuo raketni napad na Pakistan, u kojem je, prema tvrdnjama Islamabada, ubijeno i dvoje djece, a troje ih je povrijeđeno. Pakistan je optužio Iran za opće kršenje njegovog zračnog prostora. Iran je, pak, tvrdio da su projektili ciljano gađali dvije lokacije koje koristi navedena militantna separatistička grupa. Islamabad je službeno oštro osudio incident i povukao svog ambasadora iz Teherana. U znak odmazde, Pakistan je izveo zračne napade na navodna teroristička skrovišta u Iranu, u kojim je, tvrdi Islamabad, ubijeno najmanje devet separatista Baluča, koji su djelovali protiv Pakistana.

Chris Blackburn, politički analitičar i ekspert za borbu protiv terorizma i sigurnosna pitanja, navodi da su Pakistan i Iran ranije imali zajednički interes u borbi protiv militantnih grupa u regiji, posebno u Afganistanu. Međutim, prema tvrdnjama ovog eksperta, tokom 2019. godine samoubilački bombaški napad, koji je izveo Džejšul-adl, rezultirao je smrću 27 vojnika Iranske revolucionarne garde (IRGC), što je izazvalo nedostatak daljeg povjerenja između dviju zemalja. Bivši pakistanski ministar vanjskih poslova i ambasador u Iranu Shamshad Ahmad izjavio je da je Iran u potpunosti opravdao napad na Džejšul-adl unutar pakistanske teritorije. On vjeruje da ova militantna separatistička organizacije služi američkim i izraelskim interesima, te da to službeni Islamabad predugo ignorira, iako je to teško dokazati. Ahmad tvrdi da je Iran činio brojne pokušaje da sarađuje s Pakistanom u rješavanju sigurnosnih prijetnji.

Islamabad je najavio da će iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian posjetiti Islamabad 29. januara 2023. godine na poziv svog kolege Dželila Abbasa Džilanija. Bit će to odlična prilika da dvije zemlje izglade svoje poremećene odnose i vrate izgubljeno povjerenje, te da pokušaju riješiti nesuglasice nakon prošlosedmičnih međusobnih napada koje su razmijenili zbog međusobnih optužbi da pružaju utočište militantima s obiju strana granice u Baločistanu koje obje zemlje označavaju kao teroriste i separatiste.

Sigurnosna dilema između dva susjeda o ovom osjetljivom pitanju neminovno je kulminirala raketnim udarima, ali je ipak najgori scenarij spriječen kako ne bi prerastao u sveopći konvencionalni rat, što se moglo desiti pogrešnim kalkulacijama. Šefovi dviju diplomatija potražit će zajedničko rješenje i uspostaviti sigurnosni mehanizam tokom posjete ministra vanjskih poslova Abdollahiana. Pod tim se podrazumijeva da granične snage Irana i Pakistana revnosno prate situaciju i blagovremeno razmjenjuju obavještajne podatke o potencijalnim napadima koji bi mogli biti izvedeni s jedne strane granice na drugu. To će zahtijevati mnogo veće međusobno povjerenje od dosadašnjeg, nakon što su se percepcije o prijetnji u očima jedne zemlje o drugoj, pogoršale u protekle dvije godine.

KINESKA GLAVNA SPOREDNA ULOGA

Jedan od razloga ove opasne sigurnosne dileme jeste činjenica da je Iran postao bliži pakistanskom rivalu Indiji, a Pakistan je, nakon svrgavanja s vlasti bivšeg premijera Imrana Khana, postao mnogo bliži iranskom neprijatelju – Americi. Pakistan sumnja da Indija vrši indirektne napade na svoje interese s teritorije Irana, dok Iran vjeruje da SAD čini isto to protiv interesa Irana s teritorije Pakistana, koristeći kao instrument terorističke proxyje.

Međutim, neki analitičari, koji pomno prate situaciju, tvrde da, objektivno gledano, zabrinutost Irana ima jače uporište u realnosti. Naime, sama činjenica da je Kina 2021. godine potpisala dvadesetpetogodišnji investicioni sporazum s Iranom, u iznosu od 400 milijardi dolara, predstavlja potvrdu da je Iran neutralizirao sve ostatke potencijalnih terorista koji bi mogli ugroziti pakistanski teritorij skrivajući se u pograničnom području iranske provincije Sustan-Balučistan. Bilo bi suludo vjerovati da bi Kina uložila tako velike pare u Iran, a da pritom vjeruje da postoji bilo kakva kredibilna opasnost da Indija vodi hibridni rat protiv kineskog strateškog saveznika Pakistana, i to još iz Irana. Pakistan je domaćin vodećeg kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora CPEC, najveće pojedinačne Inicijative „Pojas i put“ (BRI), čija su infrastruktura i osoblje (uključujući kineske državljane) bili na meti terorističkih grupa koje je kao takve označio Islamabad. Stoga je potpuno nelogično zamisliti da bi Kina bila spremna uložiti gotovo pola triliona dolara u zemlju za koju se sumnja da je pružila utočište obavještajnim agentima njenog rivala, pripadnicima indijske službe RAW, koje Pakistan optužuje da vode hibridni rat protiv CPEC-a, kičme projekta BRI. Štaviše, bio bi logičniji scenarij, vjeruje jedan američki analitičar, da bi Sjedinjene Američke Države iskoristile svoju ponovno uspostavljenu hegemoniju nad Pakistanom, od aprila 2022. godine, kako bi inicirala novi oblik hibridnog rata sjenki protiv Irana, preko terorista za koje Teheran drži da im je sjedište u pakistanskom Baločistanu.

Ni Sjedinjene Američke Države ni Pakistan nisu očekivali da će Iran ikada jednostrano napasti ove grupe, a kamoli u trenutku kad je zauzet regionalnim oružanim indirektnim sukobom s Izraelom širom zapadne Azije. Stratezi u Teheranu procijenili su da Islamabad ne može priuštiti  eskalaciju zbog svoje složene domaće krize, pretpostavljajući da će vjerovatno odgovoriti recipročno, prije deeskalacije.

Poziv pakistanskog ministra vanjskih poslova njegovom iranskom kolegi da posjeti Islamabad sljedeće sedmice dokazuje da ova zemlja nema apetita za konvencionalni sukob sa svojim zapadnim susjedom. Osim toga, Islamabad će vjerovatno biti revnosniji u budućnosti kako bi spriječio bilo kakvu mogućnost da teroristi-separatisti, a koje vjerovatno podržavaju i Sjedinjene Američke Države i Izrael, koriste pakistanski teritorij u pokušaju dodatne destabilizacije Irana.