„Živih pjesnika ovoga formata (ne računajući samo ono već objavljeno, nego i ono zaušćeno i ono čemu je nužno zapućeno to što je već objavljeno) jedva da možemo, ovdje i danas, izbrojati na prste jedne ruke. Nažalost, trajemo u vremenu kad se živa vrijednost ili živa veličina sistematski prešućuju – kao da je riječ o nekoj pijačnoj ko-će-više-zagrabiti utrci, pa se isticanje istinskih vrijednosti i najproduktivnijih iskoraka u tome što se zove poetski izraz tretira kao reklamiranje robe konkurentske firme (što bi, naravno, s tržišnog aspekta bilo suludo)“, napisao je svojevremeno o poeziji Muje Musagića nedavno preminuli književni kritičar Željko Grahovac. I to je, nažalost, usud i udes, savremenih bošnjačkih pjesnika.

Mujo Musagić od onih je rijetkih pjesnika ponorne vizije koji vide više od savremenika i koji su dublje od njih proniknuli u smisao svoje zbilje. Njegove pjesničke slike su precizne, zbog čega se mogu vrlo lahko vizualno konkretizirati i prevesti na opise izobličenih, dezintegriranih likova svijeta. Dakle, u svakom trenutku možemo izdvojiti i definirati sliku za kojom je pjesnik posegao, a tek potom slijedi razmatranje pojmovnog i smislotvornog potencijala tih slika koje plijene svojom vizualnom snagom, a posebnost, začin dakle, daje im dijaloška dimenzija, iako na prvi pogled djeluju kao monolog, odnosno kao govor upućen nikom i svima istovremeno, govor koji ne zanima, eventualni, odgovor ili, bar, eho koji bi odnekud prispio. A eha kao što je u citiranom pasusu Grahovac naznačio nema danas, ali sam uvjeren da će ga biti u budućnosti, kad se bude od kukolja odvajalo žito.

U poetici Muje Musagića, i u formalno-morfološkom i u motivsko-tematskom sloju, dominira slobodni stih koji se organizira u pjesmi tako što njega progredira uzduž pjesme semantička razrada, a ne neko zvukovno ili retoričko uputstvo u užem smislu. Zbog toga bi se moglo reći da su to pjesme semantičkoga reda; njima je stalo do određene semantičke koherentnosti kojoj je itekako stalo do značenja, a ne do neke jezične zvonjave, u bilo kojem smislu toga pojma. Već ta značajka, dakle, ovu poetiku udaljuje od postmoderne paradigme, ako imamo na umu samo hipnagogijske slike, a da o stilizaciji i ne govorimo.

Kao takve, pjesme se u njegovoj poetici mogu grupirati u neke veće cjeline, i to po načelu semantičke organizacije i jezika i iskaza kojim se služe. Prvi bismo tip pjesama mogli nazvati metaforičkim, a njih je manje, koje motivski repertoar crpe obično iz prirodnog stratuma da bi se naznačila antropološka pozicija lirskog subjekta, dakle čovjekova bića u nekim od njegovih svojstava i stanja. Ta svojstva ili se koncentriraju na pitanje individue, posebnosti i osobnosti, njegove „pojačanosti” i „viška”, „iskrenja”, što je jedna od temeljnih odrednica Musagićeva pjesničkoga govora, pa ih tako dovodi do paradoksnih „rješenja” koja se „obračunavaju” sa subjektom smještajući ga u besmislene situacije, u autoironijsku poziciju. Tada različite metonimije tijela upućuju na slična pitanja kakva će problematizirati i ostali tipovi pjesama.

Drugi tip pjesama više je izjavnog tipa, njih bi bilo možda primjerenije nazvati misaonim, jer se češće pitaju o nekim od čovjekovih stavova, bilo još u nekom upitnom obliku, ili u nekim od veridiktičkih istina gotovo testamentarnih. Kada se u takav tip pjesama uvede koji od prirodnih motiva, najčešće se daje do znanja da čovjek zahtijeva različite socijalizacijske radnje, dok je priroda ipak samodostatna u svom tako bitku. I dok u opisu prvog sindroma atribucije i predikacije signiraju dilemnost, dakle ne još uvijek nesumnjivu i konačnu istinu, kod drugoga sindroma te iste atribucije ne govore o alternacijama nego o obilju prirodnog spektra, koji inače čovjeku, u takvoj „konačnosti”, ali i u njegovoj kontingenciji nedostaje. Valja reći da je u Musagićevom pjesništvu kategorija kontingencije (nenužnost nekog stvarnog egzistentnog bivanja; stvorenost) jedna od temeljnih, ali kontingencije koja je nekako „programirana“. Takvih je pjesama ponajviše, i upravo one nude temeljne značajke poetike, a to je odnos subjekta i drugoga, od društvenog do vegetativnog pejzaža. To bismo mogli imenovati „statusom subjekta“, te se možemo upitati kakav je on. On može biti usredišten na sebe, pa govorimo o egocentriranosti.

Ali, najčešće nije lirskom subjektu u njegovim samoiskazivanjima najprimarnija ta pozicija, nego da detektira i dijagnosticira svoj položaj u odnosu prema drugome, izvanjskome. U takvom se odnošenju subjekt prikazuje u poziciji „kratkoga spoja“, odnosno subjekt u odnosu prema društvu i svijetu najčešće stoji u stanju nesuglasja, ne korespondencije, u stanju određene izlomljenosti, sve do stanja egzistencijalnoga čemera.

Dakle, riječ je o javnoj sferi, o „privatnosti“, o intelektualnom naporu iz područja duhovnosti, ili govorne aktivnosti u smislu prijenosa stava, ili uopće smjelosti da se misli, što je najkažnjivije djelo. Prema tome, jasno je da pjesnik govori o ugroženosti egzistencije, ne toliko o strahovima, mada ima ponegdje i takav motiv, koliko o neskladnostima koje generiraju dnevne situacije. I upravo treći tip pjesama, koje su sklonije narativizaciji, dakle „pričama“ određene zgode, situacije, pričaju o toj izlomljenosti lirskog subjekta u svijetu. One fabuliraju kako bi naznačile kontekst unutar koga će smjestiti subjekt u njegovoj relaciji prema nečemu i nerijetko su sklone određenom patosu kako bi „podigle“ značaj subjekta u svijetu, nerijetko, banalnoga svakodnevlja, i tako ga donekle „posvetile“, iako je uvijek na granici samoironije, pa čak i paradoksa i apsurda.

Musagićeva poezija se ne može svrstati u društveno angažiranu, ali ona svojim alegorijskim govorom i pjesničkom imaginacijom to svakako jeste. Pjesnička „iluzija“ o društvu koje može biti i koje treba da bude za ljude upućuje i potvrđuje da mu je stalo.

Elementi Musagićeve prepoznatljive poetike kao da su se posložili, na jednoj strani, u zasebnim zbirkama u kojima dominiraju jezičke slike, a potom se u široj viziji oniričkog i metafizičkog, pokazali kao pročišćena vizija, izrazitih i složenih poetskih slika. Moguće je doći do zaključka da knjigama objavljenim u proteklih nekoliko godina pjesnik zatvara poetički krug. I pored velikih pjesama, u njegovoj poetici u cjelini nema više frapantnih iznenađenja. Njegove nove pjesme više su jedno značajno dospijeće nego izričito otvaranje i traženje novih puteva.

Njegov stvaralački interes i dalje je, čini se, plodno usmjeren na dramu jedinke u pervertiranoj zbilji svakodnevlja koje se ponavlja kao na beskonačnoj pokretnoj traci.