Od osnivanja 1987. godine Hamas smatraju organizacijom koja djeluje prema uputama Irana. Nema spora da je Iran desetljećima opskrbljivao Hamas vojnom opremom, tehnologijom i izdašnim sredstvima. Hamas je u brojnim prilikama zahvalio iranskom vodstvu na njegovoj velikoj podršci u pomaganju palestinske oružane borbe. Ali sada je jasno da Iran nije bio partner u planiranju i izvršenju napada na Izrael sedmog oktobra i da nije u stanju pilotirati, a još manje diktirati, poteze organizacije i nakon što je rat izbio, javlja izraelski list Haaretz.

Prema izvještaju Reutersa, vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamnei je još u novembru objasnio političkom vođi Hamasa u Pojasu Gaze, Ismailu Haniyehu, da Iran nije i neće sudjelovati u ratu. Iran je također izvan grupe zemalja koje vode pregovore između Hamasa i Izraela, što je status rezerviran za Katar i Egipat. Ovaj razvoj događaja poziva na preispitivanje veza između Irana i regionalnih organizacija i pokreta.

Iranska involviranost u recentne događaje u Palestini gotovo se u potpunosti oslanja na palestinski Islamski džihad, zbog njegove gotovo isključive ovisnosti o Teheranu u pogledu finansiranja, a manje o Hamasu, čija su strateška razmatranja i ambicije mnogo šire od onih Islamskog džihada.

Oni, za razliku od Hamasa, ne žele niti pokušavaju upravljati državom; nemaju civilnu vladu kojom upravljaju, nemaju zdravstveni, obrazovni ili sistem socijalne pomoći. Njegova relativna snaga, na kojoj je Iran temeljio svoj utjecaj u palestinskoj areni, bila je njegova sposobnost da obori inicijative Hamasa, posebno one koje zahtijevaju dogovor i koordinaciju s organizacijama u Gazi, poput prekida vatre ili drugih sporazuma s Izraelom.

Veteransko vodstvo Hamasa uspostavilo je početne veze s Iranom 1992. godine, nakon što je Izrael protjerao 415 Hamasovih operativaca, uključujući budućeg vođu pokreta, u južni Liban. No 2012. godine, isto je vodstvo prekinulo odnose s Damaskom zbog pokolja sirijskih građana od strane Assadovog režima, što je dovelo do višegodišnjeg prekida veza između Teherana i Hamasa. Čak i nakon što su odnosi obnovljeni, neslaganje unutar organizacije oko Irana je ostalo.

Haniyeh i Saleh alArouri gledali su na Iran kao na stratešku podršku, dok je Khaled Meshal forsirao Hamas za povratak organizacije u “arapska njedra”, a posebno za obnovu odnosa sa Saudijskom Arabijom. Iran nije mogao istinski računati da će imati Hamas u svom džepu. Sada, kada Hamas vodi rat za svoj politički, ne samo vojni opstanak, i za svoj položaj u palestinskoj areni općenito, ne samo u Gazi, vrlo je dvojbeno da mu Iran može pomoći – a nije sigurno ni da hoće ako ocijeni da je Hamas okončana priča.

Financial Times je prošle sedmice otkrio da je američka delegacija predvođena Brettom McGurkom, koordinatorom Vijeća za nacionalnu sigurnost Bijele kuće za Bliski istok, u januaru u Omanu održala indrektne razgovore sa zamjenikom iranskog ministra vanjskih poslova, Alijem Bagherijem Kanijem, koji je također glavni pregovarač Teherana za (zamrznuti) nuklearni sporazum.

Amerikanci su tražili od Irana da upotrijebi svoj utjecaj kako bi zaustavio napade Husija na brodove u Crvenom moru i napade šiitskih milicija u Iraku na američke ciljeve u Iraku i Siriji. Iranci su sa svoje strane zahtijevali da Amerika izvrši pritisak na Izrael da prekine borbe u Gazi. Razgovori su završili bez rezultata. Sljedećeg su dana Amerikanci napali položaje Husija, ali napadi šiitskih milicija na američke mete završili su 4. februara – nakon niza američkih napada na baze milicija u Iraku, a ne zbog pregovora.

U februaru je Esmail Ghaani, čelnik Quds snaga Revolucionarne garde, posjetio Bejrut treći put od početka rata. Sastao se sa šefom Hezbollaha Hassanom Nasrallahom kako bi razgovarali o očekivanim posljedicama mogućeg sukoba s Izraelom. Arapski mediji koji se oslanjaju na iranske i libanske izvore izvijestili su da je Nasrallah obećao Ghaaniju da neće uvlačiti Iran u rat s Izraelom ili Sjedinjenim Državama.

"Ovo je naša borba i spremni smo je voditi sami", rekao je Nasrallah Ghaaniju, prema pisanju tih medija. Ghaanijev odgovor nije objavljen, ali Nasrallahova izjava također ukazuje na to da i u Libanu, gdje Iran ima mnogo veći utjecaj nego u drugim arenama i svakako mnogo više nego u palestinskoj, taj utjecaj ovisi o lokalnim uslovima i ne može biti apsolutan.

U intervjuu za NBC, iranski ambasador u Ujedinjenim narodima, Amir Saeid Iravani, objasnio je da su odnosi između Irana i organizacija otpora u regiji slični odnosima među zemljama NATO-a te da organizacije same donose odluke o svojim vojnim aktivnostima. To je također linija koju je zauzeo iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian, kako bi se otresao optužbi da Iran koordinira i upravlja vojnim akcijama tih organizacija.

Međutim, ovaj narativ svjedoči o teškoćama Irana u oblikovanju onih “unutarnjih ograničenja” u okviru kojih svaka od organizacija mora djelovati, kao i o činjenici da je i sam Iran podložan diktatu tih okolnosti ako želi zadržati svoj utjecaj. Tako, naprimjer, Teheran može utjecati na odluke Hezbollaha i zahtijevati da ne uvlači Iran u sveopći rat, kao što je to do sada bio slučaj. Ali ne može promijeniti sektaško i vjersko tkivo Libana, koje ograničava raspon Hezbollahovih aktivnosti.

Nužnost održavanja organizacije kao libanske, a ne kao iranske organizacije diktira Hezbollahu formulacije objašnjenja kojima se obvezuje kako bi zadržao svoj status, u smislu da djeluje za odbranu Libana, a ne za spas Palestine. Na ovom argumentu počiva jednadžba odvraćanja koju je Hezbollah održavao godinama, kao i tokom rata u Pojasu Gaze.

Iran također nije u stanju promijeniti prirodu političke i vojne borbe u Jemenu. Rat Husija protiv službene politike vlade Jemena i Saudijske Arabije nije bio planiran u Teheranu, kao ni diplomatski proces koji je doveo do prekida vatre prije otprilike dvije godine. Slično tome, sporazume koji su postignuti između Husija i Saudijaca nije oblikovao Iran, već su ih Sjedinjene Države izdiktirale Saudijskoj Arabiji kako bi unaprijedile proces.

Iran, koji se ponovo pozicionirao kao legitimna država na Bliskom istoku nakon obnove odnosa s Emiratima i Saudijskom Arabijom, a potom možda i s Egiptom, mogao bi zaključiti da ga rat u Gazi obavezuje na preispitivanje svoje „proxy strategije” koja mu je do sada doista davala moć, ali je također razotkrila ograničenja njegovih opunomoćenika. Trenutno ova strategija prijeti onim istim zemljama koje su spasile Iran od regionalne izolacije.