Jučer, u večernjim satima, javnost je primila vijest da je preminuo akademik Abdulah Sidran, bosanskohercegovački pjesnik, scenarista i književnik.

Sidran je rođen u Binježevu kod Hadžića 2. oktobra 1944. godine. Ime je dobio po amidži, tipografu i kompozitoru, koji je stradao 1943. u koncentracionom logoru Jasenovac. Korijeni porodice Sidran sežu do zaseoka Biograd kod Nevesinja. Abdulahov djed Hasan Sidran preselio se u Sarajevo iz Beograda 1903. godine.

Dobitnik je brojnih velikih nagrada, od kojih treba izdvojiti Nagradu za slobodu govora i izražavanja Fondacije za slobodu govora i izražavanja, (SAD, 1993), Nagradu slobode PEN centra Francuske (1994), Nagradu Skender Kulenović (2002), Godišnju nagradu BZK Preporod (2002), Bosanski stećak za životno djelo (2004), Plaketu Kantona Sarajevo (2006).

A Nagradu „25. novembar“, za životno djelo iz oblasti književnosti, koju je utemeljio list Stav, uručio mu je u Sarajevskoj vijećnici 2018. godine prof. dr. Fahrudin Rizbvanbegović.

Tom je prilikom Sidran u obraćanju prisutnima izrazio zahvalnost zbog nagrade za koju je kazao da je to ”nešto mnogo”, dodajući kako ovu nagradu vidi i kao priznanje njegovom društvenom djelovanju putem književnosti.

”Jer nije malo ovo što mi se zbilo u mojoj 75. godini života, to je mnogo. Ja ogromnost ovoga trenutka, ove geste ne vidim samo u onome što je u estetsko-kritičkom zamjeravanju moga doprinosa bosanskoj književnoj duhovnosti nego i onome što se zove životno djelo, životno djelo ne samo u književnosti nego i u onome što je i društveno djelovanje putem književnosti”, rekao je Sidran.

Književni opus akademika Sidrana izuzetno je bogat, a ovom prigodom navest ćemo samo neka od njegovih najznačajnijih djela: Šahbaza (Sarajevo, 1970), Kost i meso (Sarajevo, 1976), Sarajevski tabut (Sarajevo, 1994), Zašto tone Venecija (Sarajevo, 1996), U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce: theater piece (Tuzla, 2002), Suze majki Srebrenice (Sarajevo, 2009), Otkup sirove kože (Belgrade, 2011) i druge.

Sidran je autor scenarija za najveća bosanskohercegovačka filmska ostvarenja, što ga je svrstalo u sami vrh domaće i regionalne kinematografije. S filmom Sjećaš li se Doli Bel osvojio je Zlatnu arenu u Puli i Zlatnog lava na festivalu u Veneciji, a Otac na službenom putu donio mu je Zlatnu palmu sa prestižnog Kanskog festivala. Njegov Kuduz dobitnik je Zlatne arene u Puli i nagrade Felix, koju dodjeljuje Evropska filmska akademija.

Između desetina vrhunskih pjesničkih ostvarenja Abdulaha Sidrana, ovdje ćemo izdvojiti pjesmu koju je posvetio sarajevskom ljetopiscu i velikanu bošnjačke pisane riječi Mula Mustafi Bašeskiji.

Bašeskija

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak
i mokar. Plaču zaprepaštene bašte. Bilježim to
i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna
dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo
će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću
sam ovu primio kо dar, ne kaznu, ко premoć, nipošto
užas. Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao
je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ко
kalem i papir predamnom. Šutnja i čama. Koga Si,
noćas, otrgnuo gradu? Čije ćemo ime pominjati
jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba
biti mudar, neka se strava čekanja na licu
ne očituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Širi se
ljubav ко žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro,
toliko sam svikao na samoću. Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena
kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli
ко korov. A malo je zdravih u gradu duša. I pravo
je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je,
al otkuda zdravije? Je li, Bože, zbilja,
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca
uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te
skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već
tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas.