U decembru 1900. godine peticija koju je potpisalo nekoliko muslimanskih plemića iz cijele Bosne i Hercegovine dostavljena je Béniju Kállayu de Nagy-Kállóu (u bosanskoj historiografiji poznatijem po njemačkom imenu Benjamin von Kállay), tadašnjem zajedničkom austrougarskom ministru finansija i upravniku Bosne. Peticijom su zahtijevali veću autonomiju u pogledu islamskog obrazovanja i samouprave. Njome je, međutim, također osuđen fenomen muslimanskih žena koje napuštaju svoje muževe protiv njihove volje i bez službenog razvoda.

Prema peticiji, ovakvo stanje stvari bilo je “protiv [njihovih] vjerskih institucija” i moglo bi “uništiti temelje islamskog braka i porodičnog života”. Postavljen je zahtjev da se šerijatskim sudovima daju izvršne ovlasti i da su ovlašteni izricati novčane i zatvorske kazne. Tom su peticijom naglašene napetosti i izazovi s kojima se većinski kršćanska Austro-Ugarska suočila pri integraciji Bosne, teritorija na kojem je više od jedne trećine stanovništva bilo muslimansko.

Na Berlinskom kongresu u junu i julu 1878. Austro-Ugarska je dobila mandat za okupaciju osmanske pokrajine Bosne. Iako je Bosna ostala de jure dio Osmanskog Carstva sve do svoje formalne aneksije 1908. godine, njome će upravljati Austro-Ugarska. Austrougarska uprava inkorporirala je postojeći, pluralistički osmanski pravni poredak tek postupno uvodeći nove zakone i reforme koje su bile prilagođene specifičnoj pravnoj i društvenoj situaciji kakva je vladala u Bosni. Nizamijski (redovni) sudovi, koji su uspostavljeni u Bosni 1865/66. kao dio tanzimskih reformi, nastavili su upravljati svim građanskim poslovima, izuzev pitanja koja su spadala u djelokrug posebnih trgovačkih, konzularnih, šerijatskih, odnosno crkvenih sudova.

Habsburška uprava nastavila je s millet sistemom, prema kojem su porodične i bračne poslove uređivale vjerske institucije. Šerijatski sudovi došli su pod kontrolu habsburške administracije, ali im je dopušteno nastaviti suditi u stvarima vezanim uz porodicu, brak i nasljedstvo. Taj je kontinuitet pravno kodificiran usvajanjem Zakona o djelokrugu šerijata 1860.

Samo nekoliko mjeseci nakon okupacije, građanske sudove (nasljednike nizamijskih sudova) počeli su popunjavati službenici iz drugih dijelova Austro-Ugarske. Ranije su lokalne kadije sjedile i na šerijatskom i na nizamijskom sudu, tada je došlo do razdvajanja osoblja između građanskih i šerijatskih sudova, označavajući jasno smanjenje sudske uloge i utjecaja lokalnih kadija. Od tada su kadije predsjedavale samo kao sudije na šerijatskim sudovima.

Novopridošli austrougarski suci sve su više primjenjivali Austrijski građanski zakonik (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch [ABGB] iz 1811) iako on nikada nije dobio službeni status zakona. Kako su se zakoni tanzimata trebali, barem u teoriji, i dalje primjenjivati, a habsburška administracija rijetko je donosila nove zakone, “koegzistencija Mecelle [Osmanski građanski zakonik temeljen na kodifikaciji islamskog prava] i ABGB-a” prevladavala je na građanskim sudovima.

Istodobno su austrougarske vlasti željele ograničiti nadležnost šerijatskih sudova, osnivajući posebno sudsku komisiju čiji je zadatak bio reforma pravosuđa krajem 1881. godine. Na čelu komisije bio je Alois Lapenna, sudija Vrhovnog suda u Beču i bivši potpredsjednik Mješovitog apelacionog suda u Aleksandriji. Sud je bio sastavljen od raznih austrougarskih zvaničnika, kao i jednog bosanskog kadije, Nezira Škaljića. Jedan od rezultata rada komisije bila je kompilacija šerijatskih načela koja se odnose na brak, porodicu i nasljedstvo, koja je kasnije objavljena 1883. kao Bračno, porodično i nasljedno pravo muhamedanaca prema hanefijskom obredu i distribuirana svim vlastima i sudovima u Bosni.

Ova se kompilacija temeljila na zbirci šerijatskih načela koju je stvorio Muhammad Qadri Pasha, egipatski učenjak, koja je bila široko rasprostranjena u islamskom svijetu i njegovim kolonijalnim upravama. Habsburškim službenicima ova je kompilacija služila kao priručnik, ali su je često koristile i bosanske kadije. Zemaljska vlada je reformirala način na koji su se buduće kadije obrazovale i obučavale osnivanjem škole za šerijatske sudije u Sarajevu 1887. godine. Učenici su dobijali pet godina poduke islamskog prava i predmeta nazvanih “evropskim pravom”.

Komisija je donijela i Uredbu o redu i djelokrugu šerijatskih sudova, a taj je propis određivao koje su nadležnosti šerijatskih sudova. Ovo sužavanje islamskog pravosuđa na sudove zadužene samo za presuđivanje u muslimanskim bračnim i porodičnim stvarima nije bilo novo i već se događalo u kolonijalnom Alžiru i Egiptu, koji su služili kao primjeri habsburškim upraviteljima. Ipak, zahvaljujući njihovoj historijskoj važnosti tokom cijele osmanske vladavine, šerijatski su sudovi bili, za razliku od crkvenih sudova pravoslavne i katoličke crkve, usko integrirani u habsburšku upravu. Kadije su imenovale habsburške vlasti, morali su položiti zakletvu caru, a njihovi sudovi finansirani su iz austrougarskih blagajni. Šerijatski sudovi bili su direktno podređeni habsburškim vlastima putem novog Vrhovnog šerijatskog suda osnovanog u Sarajevu u julu 1879, koji je djelovao kao žalbeno tijelo. Vijeće za donošenje odluka ovog Vrhovnog šerijatskog suda bilo je sastavljeno od samo dvojice kadija, a ostala tri člana predstavljali su nemuslimanski suci iz Vrhovnog suda.

Unatoč značajnim promjenama koje je uvela habsburška uprava, uloga vjerskih autoriteta bila je minimalna. Habsburške vlasti zadržale su pravo imenovati članove, stalno kontrolirajući njihov pravni i finansijski suverenitet. Iako su novostvorene islamske vjerske institucije imale samo riječ u odabiru budućih kadija, Vrhovni šerijatski sud mogao je zatražiti mišljenje ulema-medžlisa prije donošenja presude.

Ovo uključivanje osmanskog pluralističkog pravnog sistema, uključujući islamsko pravo i šerijatske sudove za regulisanje porodičnih i bračnih pitanja među muslimanima, u austrougarsku upravu može se na prvi pogled učiniti iznenađujućim, osobito s obzirom na liberalne reforme koje su započele u Habsburškoj monarhiji 1848. godine. One su tražile da se svakoj nacionalnosti priznaju jednaka prava, bez obzira na njihovu vjeru. U direktnom sukobu s tim, austrougarske su vlasti propagirale osmanski milet sistem u Bosni, s različitim porodičnim i bračnim zakonima propisanim za svaku konfesiju.

Pravno, carstvo je bilo podijeljeno na tri dijela između Austrije, Ugarske i Transilvanije te Hrvatske i Slavonije, od kojih je svaka imala vlastito tijelo porodičnih i bračnih zakona. U tom smislu, ugradnja pluralističkog pravnog režima u Bosni nije bila iznimka, štaviše, inkorporacija različitih pravnih tradicija u imperijalno tijelo zakona, uključujući integraciju islamskog prava, događala se često u drugim carstvima tokom devetnaestog stoljeća.

U islamskom zakonu brak je bio definisan kao razvrgljivi ugovor. Muškarac može odbaciti ženu u bilo kojem trenu bez razloga, dok su ženama date samo ograničene mogućnosti za podnošenje zahtjeva za razvod. Muslimanka koja se željela razvesti mogla je zatražiti zajednički hul (khul‘) razvod, ali samo uz pristanak muža. Čak i da je to primila, žena bi morala predati sve zahtjeve za mehr i nafaku (hrana ili uzdržavanje) koje je njen muž osigurao. Jednostrani razvod bio je moguć samo u vrlo specifičnim slučajevima, kao što su otpadništvo od islama, alkoholizam ili muška neplodnost.

Žene su redovno tražile zadovoljštinu na šerijatskim sudovima u pitanjima koja se odnose na brak i razvod. Međutim, praktične poteškoće povezane s dobijanjem razvoda dovele do toga da mnoge žene jednostavno napuste svoje muževe a da se nisu zakonski razvele od njih. Ovaj je fenomen potaknuo nekoliko pravnih sporova, uzrokujući znatnu zabunu oko toga koje su nadležnosti šerijatski sudovi imali pod habsburškom upravom. Nažalost, arhivski dokumenti Vrhovnog šerijatskog suda ne nude mnogo informacija o razlozima koje su žene navodile za “napuštanje” svojih muževa. Neki pak aludiraju na porodično nasilje, zlostavljanje i maltretiranje. Drugi slučajevi sugeriraju da su neke “odbjegle” supruge bježale od prisilnih brakova. Arhiv ni tu ne nudi gotovo nikakve informacije o statusu, a kamoli o postojanju djece u takvim situacijama.

Nekoliko sudskih postupaka ukazuje na to da su žene “napustile” svoje muževe kako bi živjele s drugim muškarcem. Osim službenog razvoda, to je bilo moguće samo u konkubinatu.

Vrhovni šerijatski sud je naknadno presudio da žene imaju pravo da napuste svoje muževe u određenim slučajevima, npr. ako mehri muaddžel (miraz koji se plaća prilikom registracije braka) nije plaćen. U tim slučajevima, žene su i dalje imale pravo primati uzdržavanje i nisu bile prisiljene vratiti im se. Žene koje su napustile svoje muževe bez opravdanog razloga nisu imale pravo na alimentaciju, ali nisu mogle biti prisiljene da se vrate svojim muževima. Sud bi uglavnom naređivao “odbjeglim” ženama da se vrate svojim muževima, što se također činilo u interesu muževa.

Islamski zakon nije zahtijevao da brakovi budu registrirani kod suda ili državnih vlasti. Međutim, ipak je bila standardna praksa da se dobije dozvola za sklapanje braka koju izdaje kadija jer se time potvrđuje da nema prepreka za planirani brak. Osim što su kritikovali nezakonite brakove općenito, bosanske kadije isticale su “odbjegle” žene i brakove konzumirane tokom perioda čekanja mladenke kao ozbiljne probleme, stavljajući tako velik dio krivnje za “širenje nemorala” na žene.

Kao odgovor, Vrhovni šerijatski sud je u oktobru 1898. formulirao nacrt propisa na temelju prijedloga koji je izradio ulema-medžlis, a odobrila Zemaljska vlada. Time se nastojalo uhvatiti ukoštac s navodnim porastom nezakonitih brakova tako što je pribavljanje dozvole za vjenčanje od šerijatskog suda postalo obaveznim, pri čemu je propust da se to učini rezultirao sankcijama koje bi izricao kadija, poput zatvorskih kazni ili glob. Vrhovni šerijatski sud opravdao je ove kaznene mjere u ime morala i javnog reda, povezujući i zaštitu porodice i države.

Propis nikada nije proveden, što znači da su se ne samo pritužbe o “nemoralnosti” već i zahtjevi šerijatskih sudova za povećanjem nadležnosti nastavili “širiti”. Oni su ponovno dosegli vrhunac u decembru 1900, kada je napisana peticija muslimanske vlastele poslana Kállayu.

Ovi su se događaji razvijali u pozadini mijenjanja društvenih i ideoloških porodičnih obrazaca. S jedne strane, dostupni statistički podaci upućuju na porast broja razvoda brakova pred šerijatskim sudovima, kao i broja vanbračnih zajednica među svim konfesionalnim skupinama. Kao rezultat toga, vjerske su vođe iskoristile navodni porast “nemorala” kako bi zahtijevali strožije propise o braku.

Nova razmišljanja o porodici i ulozi žene u društvu proširila su se diljem cijele zemlje. Na temelju utjecaja i posuđivanja zapadnih ideala muslimanski reformatori zagovarali su emancipaciju žena i žalili se na “krizu porodice” u novim časopisima i novinama. Takve javne rasprave utjecale su na zakonsku regulativu braka u Osmanskom Carstvu: nakon osuđivanja negativnih učinaka dječijih i prisilnih brakova, kao i poligamije od muslimanskih reformatora, te su prakse naposljetku zabranjene 1917. novim osmanskim porodičnim zakonom.

Jedno od objašnjenja za recepciju takvih reformističkih diskursa u habsburškoj Bosni bilo je da su bosanski intelektualci tog vremena bili dio onoga što su Harun Buljina, Leyla Amzi-Erdoğdular i Dennis Dierks nazivaju “transotomanskim” protokom informacija. Posljedično, knjige i članci koje su napisali istaknuti muslimanski reformisti u Osmanskom ili Ruskom Carstvu ili Egiptu prevedeni su na bosanski i distribuirani u novim časopisima (Bošnjak, Behar, Gajret i Biser).

Bosanski islamski reformisti, poput svojih sunarodnjaka diljem Osmanskog Carstva ili kolonijalne Sjeverne Afrike, gurali su emancipaciju žena, uokvirujući svoje argumente u smislu nacionalnog ili zajedničkog dobra. Međutim, taj je osjećaj doveden u pitanje kontradiskursom koji su propagirale tradicionalističke muslimanske elite, koje su ismijavale promjenjive društvene i ideološke uvjete kao poticanje “krize tradicionalnog morala”.

Ipak, za razliku od Osmanskog Carstva, takve rasprave u Bosni nisu rezultirale konkretnim zakonskim promjenama, što se dijelom može pripisati nevoljkosti austrougarskih vlasti da se miješaju u bračne i porodične prilike. Naprotiv, carski upravitelji javno su isticali svoju želju da se prilagode specifičnim islamskim običajima prilagodbom vlastitog pravnog okvira, kao što je prikazano dekriminalizacijom bigamije 1879. iako su bosanski muslimani rijetko prakticirali poligamiju.

Vrhovni šerijatski sud u Sarajevu nastavio je poticati zakonske reforme koje se odnose na brak i porodična pitanja pa je, nakon donošenja novog Osmanskog porodičnog zakona 1917. godine, predložio da ga usvoji Bosansko narodno vijeće. Kadije su napomenule kako ovaj zakonik priznaje samo muslimanske brakove registrovane na šerijatskim sudovima, naglašavajući da koristi i ženama jer se mogu jednostrano razvesti od muža. Ipak, zakonik nikada nije proveden.

Prvi svjetski rat izazvao je novi val pritužbi na vanbračne veze ili brakove koji nisu bili u skladu sa šerijatskim pravom. Kadije su tražile i strožiju kontrolu sklapanja braka kroz obavezne upise u šerijatske sudove zbog vojnika koji su se ženili na nekoliko mjesta različitim ženama. Pokrajinska vlada izdala je Direktivu o “kontroli nemoralnosti” i nezakonitosti ponovnog vjenčanja “žena rezervista” u januaru 1917. Vlasti su trebale silom razdvojiti nezakonito vjenčane parove i kazniti muškarce koji nisu išli “u boj protiv neprijatelja”.

Kadije su tražile da šerijatski sudovi dobiju nadležnost za krivična pitanja, ali habsburške vlasti ostale su pri stavu da budu ograničeni na rješavanje porodičnih i bračnih pitanja. Moglo bi se reći da su habsburške vlasti legitimizirale ovo ograničenje sudske nadležnosti pozivajući se na načelo vjerske jednakosti jer su “posebne jurisdikcije” katoličke, pravoslavne i jevrejske zajednice također bile nadležne samo u tim područjima.

Carski upravitelji redovito su se pozivali na svoju “kulturnu misiju” da poguraju Bosnu prema “zapadnoevropskim” standardima i “modernizuju” njen pravni sistem. Dok je uprava Bosne izlazila u susret posebnim zahtjevima muslimana, kao što je poštivanje specifičnog društvenog položaja žena, uključujući njihovo pokrivanje i spolnu segregaciju, ona je također osiguravala jednakost za sve konfesionalne skupine pred zakonom.

Novi Krivični zakon za Bosnu donesen 1879. sadržavao je nekoliko specifičnih odredbi shvaćenih kao ustupci domaćoj pravnoj tradiciji. Tako su, osim dekriminalizacije bigamije za muslimane, određene i blaže kazne za ubistvo svoje žene-preljubnice ako budu uhvaćeni in flagrante delicto. Dekretom iz maja 1881. ukinuto je tjelesno kažnjavanje, čemu su se kadije žestoko protivile. Klasično islamsko pravo oslanjalo se na tjelesno i novčano kažnjavanje, a prvi moderni osmanski Krivični zakon, proglašen 1840, prvi je put definisao posebne kazne za djela koja su se prije kažnjavala na diskrecijskoj osnovi. Neki nedostaci riješeni su novim krivičnim zakonom iz 1851, koji je ubrzo zamijenjen Osmanskim carskim krivičnim zakonom iz 1858.

Bosanske kadije i dalje su pratile pravni razvoj u Osmanskom Carstvu. Sva trojica vrhovnih kadija, Salih Mutapčić, Hilmi Hatibović i Ali Riza Prohić, školovali su se u Istanbulu. Pravno znanje nastavilo je teći između Bosne i Osmanlija. Pozivali su se na osmanske zakone kako bi pojačale svoje zahtjeve za proširenjem sudskih nadležnosti. Osim toga, zajedničko osmansko shvatanje prava, pravde i javnog dobra pozivalo se u peticijama koje su muslimanski Bošnjaci slali osmanskom sultanu i, povremeno, austrougarskom caru pa se takve reference mogu shvatiti kao sredstvo koje je održavalo odnos između bosanskih Muslimana i Osmanskog Carstva.

Pokrajinska vlada dragovoljno je prihvatila zahtjeve kadija jer je to pogodovalo njihovom cilju integracije muslimanskog stanovništva u carstvo. Jamčenje muslimanskog sudjelovanja u novoj upravi, zajedno s naporima da se “modernizira” i industrijalizira regija, imalo je za cilj preobraziti Bosnu u “uzornu pokrajinu” (Musterstaat). Da bi to ojačala, pokrajinska vlada je namjerno ovlastila i zadužila lokalne bosanske kadije s objašnjavanjem i tumačenjem osmanskih zakona. Ova strategija nije bila jedinstvena za Austro-Ugarsku i može se vidjeti drugdje u carskim upravama kolonija s muslimanskim stanovništvom.

Nakon okupacije osmanske Bosne, Austro-Ugarska je trebala, prvi put u svojoj povijesti, integrirati muslimansko stanovništvo, zajedno s njegovim vjerskim i pravnim institucijama. Umjesto linearnog nastavka ili oštrog prekida s osmanskom pravnom i kulturnom prošlošću, carske su vlasti pregovarale o porodici, moralu i pravnim konceptima s muslimanskim elitama. Kada su šerijatski sudovi bili podređeni novouspostavljenoj austrougarskoj upravi, smatralo se da bi oni trebali biti uglavnom nadležni u muslimanskim bračnim, razvodnim i nasljednim stvarima.

Ubrzo su se te rasprave proširile tako da su obuhvatile pritužbe o nezakonitim brakovima, za koje se u to vrijeme tvrdilo da su endemske za navodno “širenje nemorala”. Kao što je istaknuto, ove su tvrdnje bile središnje za još širi diskurs o “krizi” porodice i morala u islamskom svijetu. Barem u habsburškoj Bosni te rasprave nisu dovele do reforme porodičnog prava. Umjesto toga, bosanske kadije uglavnom su koristile moralne argumente kako bi povećale svoje kompetencije. S druge strane, austrougarske vlasti nisu se željele miješati u upravljanje muslimanskim brakovima i razvodima niti su šerijatskim sudovima dale dodatne nadležnosti.