Doc. dr. sc. med. Rusmir Baljić, šef Klinike za infektivne bolesti KCUS-a:

Prije godinu dana bolest je bila potpuno nepoznata. U suštini, crpili smo znanja i iskustva drugih, a na našu sreću, COVID je došao krajem marta 2020. i imali smo prilike da se koliko-toliko pripremimo, nismo bili zatečeni, da tako kažem. Pripremili smo velike kapacitete jer smo mislili da ćemo imati situaciju kao što je bila u Zapadnoj Evropi. Nasreću, odgovornim pristupom vlasti imali smo situaciju da u prvom valu imamo svega stotinjak pozitivnih slučajeva u cijelom Kantonu Sarajevo i svega 6 smrtnih slučajeva. Posljednjeg pacijenta iz tog vala otpustili smo 15. maja 2020. i, u suštini, izolatorij Podhrastovi, koji je napravljen za svega nekoliko dana i gdje su uvjeti bili zaista dobri, tada je zatvoren i čekali smo dalji razvoj situacije. Nažalost, ponovo se aktivirao 15. juna i od tada ne prestaje sa svojim radom. Tokom ljeta kapacitet Podhrastova bio je skoro pun u potpunosti i tada je bilo potrebno vršiti restrukturiranje rada, povlačenje određenog broja ljekara s drugih klinika. U suštini su nosioci posla bili infektolozi i anesteziolozi, uz, naravno, podršku svih drugih disciplina koje su nam nesebično pomagale u izolatoriju i intenzivnim njegama. Tada su Podhrastovi bili sasvim dovoljni da prime sve pacijente i srednje teške i teške i najteže. Gore je bila intenzivna njega i nekako smo progurali taj ljetni val. Bili smo ostavljeni sami po pitanju hospitalizacije i niko drugi u Kantonu Sarajevo nije htio preuzeti tu odgovornost.

To je nekako funkcioniralo do kraja oktobra, odnosno do početka novembra, kada nas pogađa jako težak val i kada je broj oboljelih bio u stotinama, oko 800 jednog dana. Tada već nismo imali mogućnosti da popunjavamo naše kapacitete u Podhrastovima. Potom smo počeli popunjavati druge kapacitete unutar KCUS-a. Odvojili smo jedan dio unutar Klinike za infektivne bolesti, a trebate znati da korona nije potisnula i druga oboljenja. I dalje imamo pacijente s HIV-om, s encefalitisom, s hepatitisom... Svaki dan nam dolaze i s drugim dijagnozama. Izazovi su bili druge vrste, jer imali smo na više mjesta lokalizirane pacijente i valjalo je pokriti sve te lokalitete, naći adekvatno osoblje jer ne možete uzeti nekoga s biroa i staviti ga u vatru COVID odjela. Tu su radili najiskusniji ljudi. Onda je došlo do nekog zatišja, do pada broja slučajeva u mjesecu decembru. Nekako, kao da su ljudi shvatili da COVID-a više neće biti, pojavila se priča o vakcinama i potpuno su se opustili. Gledali smo po Evropi da gori od novih slučajeva, ali kod nas je stanje bilo zadovoljavajuće. Međutim, kako se počelo pogoršavati u februaru, aktuelni Krizni štab, koji je preuzeo upravljanje, apsolutno nije bio u stanju da odgovori tom izazovu. Projicirali su pogrešno. Kada je već broj počeo da raste ponovo u stotinama, prešao 500 i došao do 800, tek su onda uveli neke restriktivnije mjere. Sredinom mjeseca marta Kanton je zatvoren za vikend, što, naravno, ne može dati rezultate. Nije mi jasno ko je predložio tu mjeru. Ko god je zatvarao u tako kratkom periodu nikakav efekt nije postigao. Trebalo je krenuti već od početka mjeseca marta. Trebalo je da se krene s postepenim zatvaranjem. Ja lično nisam nikada tražio da budem član Kriznog štaba KS, ali sama činjenica da najveća zdravstvena ustanova u Bosni i Hercegovini ne participira u njegovom radu dovoljno govori o njihovoj neozbiljnosti. Imate četiri člana koja dolaze iz Domova zdravlja KS. Zaista ja ne znam šta može uraditi stručnjak iz doma zdravlja bez komunikacije sa svim zdravstvenim ustanovama u Kantonu, a to smo imali prošle godine. Ustranu su pomaknuti vrsni epidemiolozi, naprimjer, profesorica Aida Pilav. Bojim se da smo najbolje ljude stavili ustranu i koji sad pokušavaju kroz medije nekako doprijeti do naroda. Nije bilo vizije i uopće se nisu nadali da će biti novog vala. Nisu bili spremni i sad imamo šta imamo.

Što se tiče stručnog dijela, mi smo uspostavili saradnju sa stručnim centrima još u martu prošle godine. Klinika za infektivne bolesti KCUS-a bila je prva u Bosni i Hercegovini koja je napravila protokol liječenja, a trenutno pravimo šestu reviziju protokola s obzirom na nova saznanja i nove lijekove. Imamo odličnu saradnju s kolegama iz Turske, profesorima infektolozima svjetskog glasa iz državnih bolnica iz Istanbula i Ankare. Trudili smo se da imamo saradnju s kolegama koji su poznati u svijetu infektologije. Profesor Murat Akova, naprimjer, vodi kompletan proces vakcinacije u Republici Turskoj, jedan je od sekretara Evropskog udruženja infektologa, osoba je naših korijena i trebao je da nam i lično dođe da bude uvodni predavač u našoj školi infektologije, ali dogovorili smo, zbog situacije, online komunikaciju. U komunikaciji smo svakodnevnoj s kolegama iz Hrvatske iz bolnice “Fran Mihaljević”, s kolegama iz Ljubljane, iz Italije, Njemačke... ma, gledajte, u suštini, trudimo se biti ukorak s vremenom u pitanju novih informacija koje se tiču ne samo terapije nego i vakcinacije. Dosegli smo jedan nivo kada možemo reći da puno bolje možemo pomoći pacijentima. Imamo odgovarajuće lijekove, imamo protokole i mi smo se obučili kako raditi s pacijentima. I nije nam bio problem u svega nekoliko dana otvoriti respiratorni centar s preko 60 mjesta za najteže bolesnika, dovesti ih i koncentrirati ih na jedno mjesto, a na druge lokacije poslati pacijente koji ne zahtijevaju respiratore.

Što se tiče pitanja o postotku smrtnosti u Bosni i Hercegovini, ne mogu to objasniti, a imao sam jako puno pitanja u vezi s tim do sada. Mi smo sada 9. na svijetu po smrtnosti na 100 hiljada stanovnika. Ne možemo kriviti zdravstveni sistem iz prostog razloga što prva mjesta zauzimaju jedna Belgija, Velika Britanija, Slovenija, a blizu su i SAD. To su zemlje s kojima se mi ne možemo uporediti po pitanju zdravstvenog sistema. Je li u pitanju nešto drugo? Jedanput sam odgovorio da to može biti posljedica rata, da je rat morao ostaviti nekog traga na opći imunitet našeg naroda. Znamo kako je bilo preživljavati i možda je sada došlo do izražaja sve ono što smo skupljali godinama. Možda i nije, možda je nešto drugo posrijedi. Pravog odgovora zašto je smrtnost u Bosni i Hercegovini preko 3 posto nema, ali isto tako, moram navesti da je ukupna smrtnost u Kantonu Sarajevo ispod 2 posto, negdje oko 1,7 posto. Mi smo, u odnosu na državu, uspjeli da budemo čak i ispod svjetskog prosjeka. Mi predviđamo, prema matematičkoj projekciji, iako je nemoguće tačno predviđati išta s virusom korona, da bi ova sedmica mogla biti vrhunac. Ako se to ostvari i ako nećemo imati eksponencijalni rast, mogli bismo očekivati da već od naredne sedmice pomalo krene padati broj oboljelih. Nadamo se stabilizaciji početkom aprila. Ovo su želje, ali šta će biti realnost, ne možemo tačno predvidjeti. Dolaze i vakcine, ali ljudima treba reći da one pokazuju efekt tek nakon druge doze, i to nakon određenog perioda. Sve da sutra vakcinišete kompletno stanovništvo Kantona Sarajevo prije maja ne možete očekivati imunitet. Bojim se da će doći i do prelijevanja i na druge kantone, vidimo da se broj već povećava. Što se tiče KCUS-a, mi ćemo davati i onih 20 posto kapaciteta kantonima koji su naši suosnivači, ali nije samo to u pitanju. Mi moramo i sve teže pacijente iz Goražda hospitalizirati, naprosto jer oni nemaju ni infektologa ni pulmologa i sve što su prije imali težih slučajeva nama su slali. Ne možete vi sada reći: Dolazi pacijent iz Goražda i mi ga nećemo primiti. Mi ih moramo primiti jer nemaju alternativu. Isto je i sa Zeničko-dobojskim kantonom itd. U ovom trenutku je 95 posto najtežih pacijenata iz Kantona Sarajevo. Kako god bilo, mi smo na usluzi našim građanima dok ne padnemo snogu.

Fotografija: VELIJA HASANBEGOVIĆ