Šećer konzumiramo od jutra do mraka. Uz kahvu ili čaj za doručak, u mliječnim i industrijskim proizvodima, u desertima ili u ljekovitim sirupima. Ako nešto slavimo ili ako smo tužni, umorni, nervozni ili trebamo podići raspoloženje, nagrada ili utjeha vjerojatno će nam biti kolači ili kolačići. Šećer je svuda oko nas.

Tokom stoljeća, od ekskluzivnog luksuza postao je svakodnevni i neophodan sastojak. Poticao je sukobe između carstava za kontrolu nad mjestima gdje si ga prouvodila, priča o šećeru je priča priča o ljudskom izrabljivanju i neobuzdanoj pohlepi.

Šećerna trska rasla je negdje između južne Indije, Indonezije i Kine. Spominje se u sredvnim zapisima iz Indije, a pojam šećer dolazi od sanskrtske riječi "sarkara", što znači pijesak ili kamenčići. Razni zapisi pokazuju da su i Grci i Rimljani znali za njega i pripisivali mu ljekovita svojstva. Dioskorid – rimski botaničar iz prvog stoljeća – preporučivao ga je za ublažavanje problema sa želucem i mjehurom, kao i za liječenje slabog vida. Također ga je Galen (II-III st.) preporučivao za vid i smanjenje bolova.

Ali historičar Mohamed Ouerfelli upozorava da to nije bio šećer kakvog danas poznajemo. Uzgaja se od antike, a prve tehnike za njegovo pročišćavanje, još uvijek vrlo sirove, pojavile su se između 4. stoljeća p.n.e. i naše ere. Do tada se trska direktno sisala ili žvakala.

Od osmog stoljeća počeo je biti poznat u Evropi. Arapi su ga donijeli na Pirinejski poluotok, zajedno sa sofisticiranim tehnikama navodnjavanja bitnim za njegov uzgoj. Odatle se proširio na druga područja mediteranskog bazena pogodna za sadnju. Sultani i halife koristili su šećer za začinjavanje jela, a povremeno i kao afrodizijak ili lijek, ali prije svega za ugošćavanje posebnih gostiju. Za većinu stanovništva nekad je to bila milost koju bi im neki sultan udijelio tokom kakvog slavlja.

Također je u arapskom svijetu postignut važan napredak u njegovom usavršavanju, što su biule metode koje su se održale stoljećima. Tek u 18. stoljeću šećer će se početi proizvoditi u obliku kakav danas poznajemo.

Krajem 14. stoljeća Osmansko Carstvo je prošlo kroz razdoblje nestabilnosti, s ekonomskom i političkom krizom koja je dovela do nestašice šećera i povećanja njegove cijene.

U 15. stoljeću Španci i Portugalci zauzeli su nekoliko atlantskih otoka kao što su Madeira, Azori, São Tomé i Kanari. Svi su zadovoljili idealne uvjete za uzgoj šećerne trske. Jedino što je uslovljavalo uspjeh te akcije bio je nedostatak ljudstva. Iako postoje sumnje o dotadašnjoj upotrebi robova u proizvodnji šećera, nepobitna je činjenica da su od tada Portugalci počeli slati robove iz svojih kolonija na afričkim obalama na otoke, kako bi oni služili u proces proizvodnje. Tako se oblikovao model izrabljivanja koji će milione Afrikanaca osuditi na živi pakao.

Tokom srednjeg vijeka proizvodnja šećera bila je izuzetno unosna, ali i vrlo složena djelatnost koja je osim uzgoja zahtijevala izgradnju i rad mlinova za cijeđenje soka, transportnu logistiku, dobru trgovačku mrežu i čvrstu finansijsku strukturu. Odnosno, organizaciju bez greške i prostora za improvizaciju, što mnogi trgovci ili proizvođači nius mogli ispuniti.

Ouerfelli objašnjava da su potrebe poslovanja dovele do stvaranja struktura u kojima su trgovci različitog podrijetla (Đenovljani, Toskanci, Venecijanci ili Katalonci) bili povezani s lokalnim lihvarima i proizvođačima (uključujući plemiće i lordove) kako bi zajedno obavljali različite faze procesa.

Proizvodnja na atlantskim otocima brzo je uzela maha, ali je bila neznatna u poređenju sa mogućnostima koje će Amerika ponuditi nekoliko godina kasnije. Sam Kristofor Kolumbo je u svojoj drugoj ekspediciji donio na Novi kontinent šećernu trsku sakupljenu na Kanarskim otocima, koja je zahvaljujući toploj i vlažnoj klimi Kariba rasla brzinom koja je premašila sva očekivanja.

Međutim, za špansku monarhiju, suprotno onome što su mislili njezini suparnici, posao sa šećerom uopće nije bio prioritet. Srebro i zlato bili su najvrjedniji proizvodi koje je Novi kontinent nudio, a time i opsesija konkvistadora.ć

Ugovorom u Tordesillasu (1494.) Portugalci su dobili pravo na kolonizaciju Brazila. Tamo su, u nedostatku plemenitih metala, postojali odlični uvjeti za uzgoj trske, no kako se domoroci nisu dali lako porobiti, primijenili su model koji su razvili na atlantskim otocima. To jest, iskoristili su trgovačku mrežu uspostavljenu u Africi i počeli uzimati robove odatle kako bi zamijenili domoroce. Ulaganje se isplatilo: između 1520. i 1530. Brazil je počeo izvoziti sirovi šećer u Portugal a nakon toga su njegovi konkurenti dolovno kopirali taj model. Od 16. stoljeća šećer je bio glavni američki izvozni proizvod nakon srebra.

Evropljani su na afrički kontinent donosili drangulije, tekstil, rum ili oružje koje su mijenjali za robove. Zatim su ih prodavali u Ameriku u zamjenu za srebro i sirovine (kao što su šećer ili duhan), namijenjene pak Evropi, odakle bi nastavili prema drugim tržištima. Na taj je način većina šećera proizvedenog u Americi rafinirana na Starom kontinentu, a dio je ponovno izvezen u druge dijelove svijeta.

Karibi su se odmah našli na nišanu suparničkih carstava i bili su često poprište pljački, bitaka i uzurpacija. Engleska je zauzela nekoliko otoka, uključujući Barbados (1625.) i Jamajku (1655.), glavne izvoznike šećera. Unatoč tome što se proizvodila i druga roba, Britanci su te otoke prozvali Sugar Islands (šećerni otoci).

Ni Francuska nije mnogo zaostajala. S otoka Tortuga, gdje su se naselili 1625. godine, u nekoliko su navrata napadali Hispaniolu, sve dok im krajem 17. stoljeća Španija nije bila prisiljena prepustiti svoj zapadni dio, današnji Haiti. Kao posljedica ratova i patologija koje su Evropljani donijeli na ove prostore, domorodačko stanovništvo se ozbiljno smanjilo zbog čega se još jednom otvara problem nedostatka radne snage. Naravno, odlučili su se za uvoz afričkih robova.

Vruća i vlažna klima u kojoj raste šećerna trska, bolesti kojima pogoduje, nehumani uslovi rada i okrutni životni uslovi kojima su robovi bili izloženi rezultirali su visokom smrtnošću, a povremeno izazivali i nerede. Šećer je postao izvanredan izvozni artikl iz Novog svijeta. Prema historičaru Manuelu Morenu Fraginalsu od 17. stoljeća šećer je bio roba bila na prvom mjestu po važnosti među svim međunarodnim trgovinskim transakcijama.

U međuvremenu, 1650. godine, u Evropi, u gradu Oxfordu, pojavila prva "kafana" s kojom počinje nova era društvenosti i prehrambenih navika. Šećer je do tada na Starom kontinentu bio egzotičan proizvod koji su najbogatiji konzumirali iz užitka, ako ne i zbog svojih navodnih ljekovitih vrlina. Kafići su promijenili sve.

Ono što Evropljani nisu znali jeste da su takva mjedsta do tada bila iznimno raširena u muslimanskom svijetu: tamo su se sastajali bogati ljudi kako bi popili kahvu, razgovarali, razgovarali o politici, čitali, igrali ili poslovali.

Kafana Oxford odmah je postala popularna među imućnim slojevima stanovništva, a slični su se lokali ubrzo pojavili u svim većim evropskim gradovima. Postala je popularna konzumacija pića poput kahve s Arapskog poluotoka, azijskog čaja (koji je prije nekog vremena stigao u Nizozemsku i koji je također trebao imati ljekovita svojstva) ili američkog kakaovca. Bila su to gorka pića, mnogo ukusnija ako su bila zaslađena šećerom.

Antropolog Sidney Mintz objašnjava u svojoj knjizi „Sweetness and Power. Mjesto šećera u modernoj historiji“ da je dodavanje šećera ovim pićima bila posve evropska inovacija i prekretnica od koje se konzumacija ovog zaslađivača počela širiti na druge sektore društva. Kako je sve više ljudi moglo sebi priuštiti da malo šećera stavi u svoj čaj ili kahvu, posljedica je bila da se trgovina robljem povećavala tempom koji je određivao rastući evropski apetit.

S vremenom su Englezi i Francuzi istisnuli Portugalce kao glavne proizvođače. Oko 1775. u Evropi je prodano dvjesto tisuća tona, od čega su Velika Britanija i Francuska proizvele po 40%. Iako je Kuba ispunjavala sve uslove za optimalnu proizvodnju, tamo je španska monarhija svoj interes usmjerila na duhanski monopol. Na taj je način sektor šećera prepušten u ruke Kreolima koji su bili zaduženi za provođenje cijelog procesa, od uzgoja do rafiniranja na svojim plantažama.

Španski rivali ne samo da su uživali u pogodnostima šećera, već su i slali sirovine u u Evropu kako ih preradili u rafinerijama podignutim u lučkim područjima poput Londona, Liverpoola, Marseillea ili Amsterdama. Krajem 18. stoljeća Saint-Domingue (danas Haiti) bio je najbogatija kolonija na Antilima, biseru Kariba. Stanovništvo afričkog porijekla premašilo je 90%, a njegova je proizvodnja nadmašila onu na engleskim i španskim otocima.

Između 1791. i 1804. ondje je izbila revolucija ekstremnog nasilja, jedinstvena po mnogo čemu. Robovska populacija ponovila je Francusku revoluciju i, prisvojivši njezine slogane o slobodi, jednakosti i bratstvu, pokrenula pobunu koja se uspješno oduprla svim pokušajima Francuza da ponovno preuzmu kontrolu, kao i britanskih i španlskih oportunista, koji su pokušali da preuzmu koloniju.

Zbog toga su mnogi vlasnici plantaža bili ubijeni ili prisiljeni emigrirati. Neki od njih sklonili su se na Kubu, gdje su sudjelovali u zamahu koji je ondje dobila velika eksploatacija šećera, dobrim dijelom zahvaljujući propasti Haitija.

Haićanska revolucija imala je neposredne posljedice i to iz različitih razloga u susjedstvu. S jedne strane, jer je udarni val potaknuo pobune u drugim područjima gdje su postojale plantaže, poput Kube, Guadalupea ili Portorika. S druge strane, jer je ulijevao duboki strah među poluotočane i Kreole u španskoj Americi. Bilo kako bilo, dobivanje šećera iz repe smanjilo je pritisak na proizvodnju šećera na karipskim otocima a iako je ropstvo ukinuto tokom 19. stoljeća, robovski rad je na kraju zamijenjen užasnim ugovorima koji su radnike na plantažama postaviuli u jioš gori položaj nego ranije.