Kada je legendarna gimnastičarka Nadia Comaneci krišom pobjegla iz Rumunije u novembru 1989. godine, Stejarel Olaru bio je 17-godišnji tinejdžer koji je već planirao vlastiti bijeg od režima koji je Nicolae Ceausescu vodio od 1970-ih. No, imao je malo vremena da provede svoj plan, jer je jedva mjesec dana nakon bijega Comaneci uslijedio pad komunističke diktature. Božićna revolucija — uzrokovana diktatorovom naredbom da se puca na civilno stanovništvo koje je protestvovalo u gradu Temišvaru — izbila je i 25. decembra Ceausescu i njegova žena, Elena, ubijeni su.

Danas historičar, politolog i pisac, Olaru je detaljno proučavao historiju obavještajnih službi svoje zemlje, posebno Securitate (tajne policije komunističkog režima). Godine 2020. napisao je knjigu „Nadia Comaneci i tajna policija“ knjigu koja pedantno prikuplja sve izvještaje Securitatee i ljudi bliskih gimnastičarki do njenog bijega iz Rumunije, koja rasvjetljava dijelove njenog malo poznatog života, posebno njenu burnu vezu sa trenerom Belom Karolyijem, koji je svoje sportiste podvrgavao režimu terora fizičkim i psihičkim zlostavljanjem.

„Knjigu sam napisao jer sam otišao posjetiti Nadijin rodni grad, Onesti, na Božić 2019. Dok sam se tamo vozio, shvatio sam da, unatoč količini publikacija koje postoje o njoj, niko nije napisao nešto što sam ja želio učiniti, iz perspektive tajne policije.“ Godine 1989. Olaru je znao za postojanje Securitatea: “Bio sam svjestan, kao i svi drugi u Rumuniji, da postoji, da promatraju ljude koji se protive režimu, da morate paziti šta govorite, jer oni slušaju i mogli biste snositi posljedice”, priča u razgovoru za El Pais.

S one strane željezne zavjese, Rumunija je, zajedno s Istočnom Njemačkom, bila jedna od zemalja koje su najviše patile od rigidnosti tajne policije. Olaruova knjiga odražava ovu razinu ekstremnog nadzora, budući da su većina svjedočanstava u knjizi transkribirani izvještaji tog tijela. Bilo je sasvim normalno prisluškivati telefone i postavljati mikrofone u privatne rezidencije, uz mobiliziranje ljudi da špijuniraju druge.

Još se ne zna tačno kolika je bila doušnička mreža Securitatee jer su dokumenti s tim podacima uništeni neposredno prije revolucije. Olaru pojašnjava da neki stručnjaci računaju da je bilo 1,5 miliona doušnika, većina ljudi bili su ili su neko vrijeme bili doušnici.

Knjiga donosi i izvještaje nakon dolaska Bele Karolyja i njegove supruge Marte u gimnastički tim Onesti, u kojoj se Comaneci počela isticati. Kako su rumunski gimnastičari postizali uspjehe na velikim takmičenjima, što je kulminiralo savršenom desetkom nadije Comaneci na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Kada je imala samo 14 godina—Securitate je mobilizirala više ljudi i resursa kako bi saznala kako su zapravo izgledali treninzi i odnosi u timu.

Olaru do detalja priča o odnosu između Nadije Comaneci i Bele Karolyija. Knjiga sadrži mnoga svjedočanstva koja opisuju kako je trener greške djevojaka kažnjavao batinama i tjerao ih da treniraju i kada su bile bolesne, ne obazirući se na ozljede i savjete liječnika.

Također su stalno ponižavane zbog svoje težine. U intervjuu koji je Nadia dala sa suigračicom Teodorom Ungureanu u decembru 1977. godine, a koji je snimljen mikrofonima skrivenim u njezinoj kući, njih dvije spominju uvrede koje je Nadia dobila od svog trenera jer se udebljala 300 grama.

Olaru opisuje opsjednutost trenera tijelima sportista, budući da im je bilo zabranjeno jesti šta žele i vagali su se svaki dan. Ako bi se udebljali, bili su podvrgnuti strogim režimima bez vode i bez jela danima, uz prisilan odlazak u saunu i trčanje.

Iako su Securitatea i stranački vrh bili upoznati s tim maltretiranjima, niko nije naredio da se metode bračnog para Karolyi promijene, jer su i dalje osvajali medalje za Rumuniju koja se u gimnastici natjecala s gigantom SSSR-a kao najvećim rivalom.

Olaru je konsultovao Comaneci, koja trenutno ima 61 godinu i živi u Sjedinjenim Državama, kako bi ispravila sve nedosljednosti u knjizi, iako ga je ona upozorila da će odbiti svaki intervju koji joj bude predložen u vezi s tim, jer smatra da ovaj dio njezine životne priče zatvoren. Ni historičar se nije odlučio uključiti ništa o njezinim brojnim sentimentalnim vezama, zabilježenim u mnogim izvještajima Securitatee: “Analizirao sam sve te dokumente, ali sam ustanovio da ni u jednom nije bilo politike. Po meni, to spada u Nadijin privatni život i nisam htio da o tome pišem, niti sam to smatrao relevantnim. Naravno, mnogi njeni momci bili su važne i poznate osobe u Rumuniji u to vrijeme”.