Luka Jeddah u Saudijskoj Arabiji. Prognanici se spremaju za odlazak. U tišini ranog jutra stotine pospanih Sudanaca spremaju se ukrcati na Amanah, trajekt koji će ih odvesti u Port Sudan. Ovdje se susreću paradoksi svijeta. Starci, žene i djeca bez novaca pripremaju se za put koji će ih odvesti u zemlju koja je u ratu dok s druge strane žene natovarene svojim stvarima stupaju na sigurno tlo i onda odahnu.

Saudijska Arabija ih je prevarila. Posljednjih su dana naznačili da oni Sudanci koji su putovali u kraljevstvo kad je izbio sukob mogu produžiti svoju vizu do još 90 dana, nudeći pogođenima da ostanu u domovima drugih Sudanaca koji žive u Saudijskoj Arabiji ili u hotelu Al Badr iz Džede sa svim plaćenim troškovima.

Činilo se kao dobar plan, s ponosom su odgovorili ispitani Saudijci govoreći o solidarnosti svoje zemlje s drugom muslimanskom braćom. Ali u hotelu Al Badr danas je jedva dvadesetak Sudanaca koji su se spremali vratiti kući i koji su živjeli u bijednim uslovima. Ispostavilo se da je hotel Al Badr zatvoren prije nekoliko mjeseci, a izbjeglice već sedmicama žive u gotovo oronuloj zgradi, okruženi mačkama, kukcima i smećem, skoro bez struje.

Šezdeset dana prije isteka roka koji su najavili Saudijci, opcija hotela je ukinuta i oni koji su u njemu boravili nisu imali drugog izbora nego vratiti se u Sudan. Nemaju novca da sami plate hotel. To je realnost za one koji nemaju dovoljno novca da budu izbjeglice. Zato što je biti izbjeglica u Saudijskoj Arabiji luksuz, a 3800 ljudi se svake sedmice ukrca na Amanah kako bi se vratili u Sudan.

Ahmed je Sudanac koji živi u Meki, a njegova sestra je bila u posjeti njegovoj kući kada je počeo rat. Mogao bi je primiti još nekoliko dana, ali se boji da kasnije neće biti brodova i da će joj isteći viza. Ne želi upasti u nevolje i prati svoju sestru u luku Jeddah da se oproste, možda zauvijek.

Mohammed je jedan od rijetkih koji se u svoju zemlju vraća s osmijehom na usnama: ne boji se. Smatra da je njegova dužnost vratiti se u Sudan i živjeti sa ostalim sunarodnjacima, čak i ako ne planira uzeti oružje u ruke. “Ako Sudanci umru, ja ću umrijeti s njima, a ako oni prežive, i ja ću preživjeti s njima. Nema druge alternative."

Otac ga prati u tišini, iskrivljen od godina, zamišljen dok gleda u svjetla broda koji će ga posljednji put odvesti kući. "Mi nismo kao Sirijci ili Jemenci, mi ne bježimo iz naše zemlje."

Biti izbjeglica je privilegija u Saudijskoj Arabiji. Među onima koji čekaju da im sbroda siđe porodica je Zakaria, 28-godišnjak koji radi u kafeteriji u Džedi i nestrpljivo čeka da njegova majka i tri sestre izađu s broda. Njegov otac nije želio napustiti Sudan jer se "muškarci ne napuštaju zemlju kad je rat". Zakaria je ponosan na svog oca. Ne boji se za njega. Brine kako pronaći način da uzdržava svoju majku i sestre u nadolazećim mjesecima. Izvlačenje iz Kartuma koštalo ga je 3000 rijala, a brodske karte bile su 7000 rijala.

Ukupno ga je dovođenje majke i sestara koštalo gotovo 2500 eura. Pravo bogatstvo, ako se uzme u obzir da je dohodak po stanovniku u Sudanu 685 eura i da bi prosječni Sudanac morao raditi tri i po godine da zaradi dovoljno da svoju porodicu izvuče iz zemlje.