Nicolas Sarkozy, bivši francuski predsjednik, nekada je bio poznat kao “Sarko Amerikanac” zbog svoje ljubavi prema slobodnim tržištima, slobodnoj debati i Elvisu. U posljednje vrijeme, međutim, izgleda više kao “Rus Sarko” iako je nemilosrdnost predsjednika Vladimira V. Putina očiglednija nego ikad.
U intervjuima koji se poklapaju s objavljivanjem memoara, Sarkozy, koji je bio predsjednik od 2007. do 2012. godine, rekao je da je poništavanje ruske aneksije Krima “iluzorno”, isključuje ulazak Ukrajine u Evropsku uniju ili NATO jer mora ostati ”neutralna”, i insistirao na tome da su Rusija i Francuska “potrebne jedna drugoj”.
“Ljudi mi kažu da Vladimir Putin nije isti čovjek kojeg sam ja upoznao. Ne smatram da je to uverljivo. Imao sam desetine razgovora s njim. On nije iracionalan”, rekao je za Le Figaro. “Evropski interesi ovog puta nisu usklađeni s američkim”, dodao je.
BUDE SE PUTINOVI SIMPATIZERI
Njegove izjave, date novinama, kao i televizijskoj mreži TF1, bile su neobične za bivšeg predsjednika jer su duboko u suprotnosti sa zvaničnom francuskom politikom. Izazvali su bijes ukrajinskog ambasadora u Francuskoj i osudu nekoliko francuskih političara, uključujući predsjednika Emmanuela Macrona.
Primjedbe su također naglasile snagu zaostalih džepova pro-putinovskih simpatizera u Evropi. Ti su glasovi prigušeni otkako je Evropa zauzela jedinstven stav protiv Rusije, kroz niz uzastopnih rundi ekonomskih sankcija Moskvi i vojne pomoći Kijevu.
Čini se da se povećala mogućnost da bi oni ipak mogli postati glasniji jer se ukrajinska kontraofanziva do sada pokazala neefikasnom. “Činjenica da kontraofanziva do sada nije uspjela znači veoma dug rat neizvjesnog ishoda”, rekla je Nicole Bacharan, politolog na Sciences Po, univerzitetu u Parizu. “Postoji rizik političkog i finansijskog umora među zapadnim silama koji bi oslabio Ukrajinu.”
U Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i drugdje, čak ni očigledni zločini ruskog napada na Ukrajinu nisu uklonili afinitet prema Rusiji koji se tradicionalno nalazi na krajnjoj desnici i krajnjoj lijevoj strani. To se ponekad odnosi i na političare iz establišmenta kao što je gospodin Sarkozy, koji osjećaju neku ideološku srodnost s Moskvom, krive širenje NATO-a na istok za rat ili ukazuju na finansijske motive.
Od Njemačke, gdje je bivši socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder najistaknutiji Putinov pristalica, do Italije gdje je bivši premijer Giuseppe Conte iz antiestablišmentskog Pokreta pet zvijezda govorio protiv isporuke oružja Ukrajini, čini se da su neki političari nepokolebljivi u svojoj podršci Putinu.
Francuska je, kao i Njemačka, oduvijek imala znatan broj rusofila i poštovalaca Vladimira Putina, bez obzira na njegovu bogato ilustriranu spremnost da eliminira protivnike.
Simpatizeri se kreću od Sarkozyjevog golističkog desnog centra, sa svojim uzavrelim ogorčenjem prema američkoj moći u Evropi i divljenjem jakim liderima, do krajnje desnice Marine Le Pen, oduševljene Putinovim stavovima o porodici, vjeri i domovini a protiv navodno dekadentnog Zapada. Ekstremna ljevica, u mahmurluku iz sovjetskih vremena, također ima dugotrajne simpatije prema Rusiji koju 18-mjesečni rat nije iskorijenio.
Ipak, Sarkozyjeva otvorenost doživljena je naročito upečatljivom, kao i njegov nedvosmisleni proruski ton i provokativni tajming.
“Golistička ekvidistanca između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije stara je priča, ali ono što je Sarkozy rekao bilo je šokantno”, kazala Bacharan. “Mi smo u ratu i demokratije stoje uz Ukrajinu, dok su svjetske autokratije uz Vladimira Putina.”
POZIV NA REFERENDUME O STATUSU POBUNJENIH POKRAJINA
Tvrdoglavost emocionalne veze francuske desnice s Rusijom umnogome duguje stalnoj galskoj žudnji da bude velika sila i ozlojeđenosti zbog obima američke poslijeratne dominacije, vidljive u trenutnoj potrazi za evropskom “strateškom autonomijom” koju predvode Francuzi. Čak je i predsjednik Macron, centrist, rekao još 2019. godine da je “Rusija evropska, veoma duboko, i mi vjerujemo u ovu Evropu koja se proteže od Lisabona do Vladivostoka”.
Približavanje Putinovoj Rusiji imalo je veze i s novcem. Krajnje desničarska stranka Nacionalni savez gospođe Le Pen uzeo je ruski kredit; bivši premijer François Fillon pridružio se odborima dviju ruskih firmi (prije nego što je dao otkaz prošle godine u znak protesta zbog rata); i sam Sarkozy je pod istragom od 2021. godine zbog ugovora od tri miliona eura s ruskom osiguravajućom kompanijom.
Ova finansijska veza s Moskvom potkopala mu je kredibilitet, ali ga nije učinila manje glasnim.
Pozvao je gospodina Makrona, s kojim se redovno savjetuje, da “obnovi dijalog” s Putinom, pozvao je na “ratifikaciju” aneksije Krima putem međunarodno nadgledanog referenduma i rekao da bi referendumi također trebali biti organizirani u istočnom Donbasu da bi se uredilo to kako će zemlja biti podijeljena između Ukrajine i Rusije.
Za Sarkozija, Donbas je očigledno teritorija o kojoj se može pregovarati umjesto “okupirana teritorija”; što se tiče Krima, on je dio Rusije. Dmitrij Medvedev, bivši ruski predsjednik, a sada žestoki napadač Zapada, pozdravio je Sarkozyjev “dobar razum” u suprotstavljanju onima koji daju projektile “nacistima iz Kijeva”.
Komentirajuć Sarkozijeve izjave, novinar Serge July napisao je u dnevniku Libération: “Realizam sugerira da su mršavi rezultati ukrajinske kontraofanzive iznenada prekrojili kartu Rusije. Pristalice koje su ostale diskretne pronalaze put nazad do mikrofona. Podsjećamo na riječi Edgara Faurea, zvijezde Četvrte republike: ‘Ne okreće se vjetrokaz nego vjetar.’”
Ako je cilj Zapada bio da iskoristi velike vojne dobitke kroz ukrajinsku kontraofanzivu na povoljnu ukrajinsku pregovaračku poziciju s Moskvom – kao što su ranije ove godine predložili visoki zvaničnici u Washingtonu i Evropi –, onda taj scenarij za sada izgleda daleko.
To bi, zauzvrat, moglo s vremenom dovesti do većeg pritiska na zapadno jedinstvo naročito kako naziru američki predsjednički izbori 2024. godine.
Macron je odgovorio Sarkozyju rekavši da su njihovi stavovi različiti i da Francuska “ne priznaje niti aneksiju ukrajinske teritorije, niti rezultate parodija na organiziranim izborima”. Nekoliko francuskih političara izrazilo je ogorčenje stavovima bivšeg predsjednika.
Tokom rata, sama pozicija gospodina Macrona evoluirala je od kontakta s Putinom, u vidu brojnih telefonskih razgovora s njim i izjave da Rusiju ne treba “ponižavati”, ka snažnoj podršci ukrajinskom cilju i predsjedniku Volodimiru Zelenskom.
Bilo je odjeka na Sarkozyjeva istupanja i drugdje u Evropi, čak i ako se čini da se odlučnost Zapada u pogledu Ukrajine nije suštinski promijenila.
IMA NEKA TAJNA NJEMAČKA VEZA
Schröder, bivši njemački kancelar i ruski gasni lobist blizak Putinu, prisustvovao je u maju proslavi Dana pobjede u ruskoj ambasadi u Berlinu. Bio je prisutan i Tino Chrupalla, kopredsjedavajući krajnje desničarske Alternative za Deutschland, ili AfD-a, kako se naziva u Njemačkoj.
Znatna manjina u njemačkoj Socijaldemokratskoj partiji zadržava određene simpatije prema Moskvi. U junu, kancelar Olaf Scholz, koji je nadgledao vojnu pomoć Ukrajini vrijednu milijarde dolara i smatra rusku invaziju historijskom “prekretnicom” koja obavezuje Njemačku da se odvikne od svog postnacističkog oklijevanja oko upotrebe sile, suočio se s problemima “ratohuškača” dok je držao stranački govor.
Ovog mjeseca Scholzova vlada povukla se od zakonske obaveze da će godišnje trošiti dva posto BDP-a na odbranu, što je cilj NATO-a koji je ranije prihvaćen. Zabrinutost zbog vojnih, a ne socijalnih izdataka raste u Evropi dok se rat u Ukrajini nastavlja.
Mnogi ljudi u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, koji je bio dio sovjetskog imperija do neposredno prije njemačkog ujedinjenja 1990. godine, gledaju blagonaklono na Moskvu. Anketa provedena u maju pokazala je da 73 posto zapadnih Nijemaca podržava sankcije Rusiji, u poređenju sa 56 posto onih koji žive na istoku. AfD je uspješno iskoristio ovu podjelu nazivajući sebe strankom mira.
“Nisam mogao ni zamisliti da će njemački tenkovi ponovo krenuti u smjeru Rusije”, rekao je Karsten Hilse, jedan od glasnijih simpatizera Rusije unutar AfD-a, aludirajući na tenkove dostavljene Ukrajini.
U Italiji, najglasniji Putinov pristalica bio je Silvio Berlusconi, četverostruki premijer koji je umro prije nekoliko mjeseci. Giorgia Meloni, koja kao premijer vodi vladu krajnje desnice, držala se proukrajinske linije, uprkos simpatijama krajnje desnih pokreta širom Evrope prema Putinu.
Gospodin Conte, bivši italijanski premijer, nedavno je izjavio da “vojna strategija ne funkcioniše”, iako uzima razorne finansijske posljedice.
U Francuskoj, Ségolène Royal, istaknuta bivša socijalistička kandidatkinja za predsjednika koja je osudila ukrajinske tvrdnje o ruskim zločinima kao “propagandu”, objavila je ove sedmice da namjerava predvoditi ujedinjenu ljevičarsku grupu na izborima za Evropski parlament sljedeće godine. Bio je to još jedan mali znak potencijalnog oživljavanja proruskog raspoloženja.
Putin je iskoristio zamrznute sukobe u svoju korist u Gruziji i drugdje. Ako ne bude pobjede bilo koje strane u Ukrajini prije američkih izbora u novembru 2024. godine, “o ishodu rata će se odlučivati u Sjedinjenim Američkim Državama”, rekla je Nicole Bacharan.
(Izvor: The New York Times)
