Sandžak (u granicama do 1912. godine) je, pored Bosne i Hercegovine, još jedino značajnije područje na kojem su se Bošnjaci zadržali u većem broju. Njihov etnički korijen nastaje islamskom akulturacijom domaćeg južnoslavenskog življa, započetom u 15. stoljeću i intenzivno nastavljenom do šezdesetih godina 16. stoljeća.
Bošnjačko stanovništvo Sandžaka povećavano je i doseljavanjem muhadžira iz BiH, Nikšića i Gornjeg Kolašina, kao i asimilacijom većeg dijela pešterskih Malisora. Broj ovog stanovništva se kretao: 1865. godine 62.600, 1879. preko 77.200, 1892. gotovo 90.500 i 1911. nešto manje od 127.000. Žive pretežno u gradovima, ali velikim dijelom i po selima. Bečki rat, austro-turski ratovi i dva srpska ustanka i ovdje su prouzrokovali velike nevolje i stradanja, ali se stanovništvo obnavljalo i na tom prostoru uspjelo održati.
Do 1912. godine Sandžak je bio tranzitno područje za Bošnjake koji su se selili u Türkiye, a i sabiralište za one koji su se tu naseljavali, zbog čega je tada imao izrazito imigracioni karakter.
Na teritoriji Plava i Gusinja do 1912. godine Bošnjaci su činili dvije trećine od ukupne populacije, što je iznosilo oko 6.000 ljudi. Vremenom, kao posljedica iseljavanja bošnjačkog i naseljavanja srpskog i crnogorskog stanovništva, dvotrećinski udio prvih se smanjuje, ali ipak ostaje veći od polovine, pri čemu se apsolutni broj i dalje povećava. Na Kosovu i Makedoniji 1912. godine bilo je oko 15.000 Bošnjaka. To su uglavnom bosanskohercegovački, nikšićki i kolašinski muhadžiri koji su se tamo zadržali na putu za Türkiye.
Dio ovih Bošnjaka i onih koji će kasnije doći na Kosovo izgubit će se u albanskoj asimilaciji.
