Bosna i Hercegovina nema sačuvan arhiv iz srednjovjekovnog perioda na osnovu kojeg bismo znali sve o bosanskoj srednjovjekovnoj državi. Gotovo sve što svjedoči o bosanskoj državnosti u stoljećima prije nas nestalo je, izgubljeno je. Ostali su nam fragmenti iz kojih polahko sklapamo mozaik. Povelje bosanskih vladara, njihova diplomatska aktivnost, ostaju nam kao najvažniji pisani izvor za povijest srednjovjekovne Bosne.
U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine čuva se najznačajnija povelja koju Bosna i Hercegovina ima, a to je povelja kralja Tvrtka I iz 1380. godine, koja se nalazila u Budimpešti, pa je na osnovu sporazuma vraćena u našu zemlju. Napisao ju je logotet Vladoje, koji se ubraja među najbolje pisce ćiriličnog pisma. Iz povelje vidimo da se jedan od najvažnijih likova srednjovjekovne Bosne Hrvoje Vukčić Hrvatinić promovira iz uloge kneza u velikog vojvodu, rusaga bosanskog, i kralj mu daruje tri sela.
Najzanimljivije je da kralj Tvrtko I obavezuje Hrvoja na vjernost u svakom pogledu, ako ne bude vjeran, ako uradi nešto protiv njega, platit će ili svojom glavom ili svojom imovinom, ali to što je on dobio od kralja ostaje u posjed njegovim nasljednicima, otprilike, zauvijek. Poslije toga Hrvoje postaje jedna od najvažnijih ličnosti kraljevstva, u nekim trenucima bio je važniji i od samih kraljeva, budući da se ušlo u težak politički period, pa su kraljevi izgubili oslonac među podanicima.
Druga povelja koja se nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine jeste povelja kralja Stjepana Tomaša iz 1459. godine. Nije na ovom rangu važnosti, ali je originalna i zato je dodatno bitna.
Treća povelja, koja je za Bosnu i Hercegovinu bitna jer svjedoči o njenom hiljadugodišnjem postojanju, jeste povelja kralja Stjepana Dabiše iz 1395. godine. Ova se povelja nalazila u Beču, ali je na osnovu sporazuma vraćena u Bosnu i Hercegovinu i sada je u Arhivu Bosne i Hercegovine. Ovom poveljom kralj Stjepan Dabiša, koji je naslijedio Tvrtka, poklanja svojoj kćerki Stani selo Velijak u humskoj zemlji te određuje da se to selo Stani ne oduzme za njenog života, a kada ona umre, da pripadne knezu Juriju Radivojeviću i njegovoj domaćici.
Dakle, u Bosni i Hercegovini trenutno su samo tri originalne povelje bosanskih vladara.
Istina, u ovom slučaju ne možemo govoriti o “ukradenom” kulturno-historijskom blagu Bosne i Hercegovine, jer je u većini slučajeva riječ o tome da su povelje i slični dokumenti obično pisani u četiri primjerka, oni originalni primjerci koji su čuvani u bosanskim arhivima uglavnom su nestali, a oni koji su poslani, recimo, Dubrovčanima, sačuvani su u njihovim arhivima. Dakle, to su njihovi primjerci, mada ima i slučajeva kada su povelje ukradene.
Kako piše historičar iz Srbije Neven Isailović, koji je doktorirao na temi “Vladarske kancelarije u srednjovjekovnoj Bosni”, temeljnim pregledom svih arhivsko-bibliotečkih stjecišta i postojećih zbirki dokumentarnih izvora može se utvrditi da su auktori neposredno vezani za srednjovjekovnu bosansku državu izdali najmanje 422 jedinice sačuvane diplomatičke građe. On naglašava da je riječ o jedinicama, a ne o primjercima, pošto je, u nekoliko slučajeva, nađeno više prijepisa, kao i da je riječ samo o sačuvanom dijelu ukupne izdavačke produkcije bosanskih auktora koja je, nesumnjivo, bila bar nekoliko desetaka puta veća. Navedenim brojem obuhvaćene su povelje, pisma, testamenti pisani u prvom licu i bilješke.
VLADARSKE PORODICE
“Kako bismo iz opšteg bosanskog korpusa od 422 jedinice izdvojili vladarske dokumente, moramo utvrditi ko se sve mogao smatrati vladarem u srednjovekovnoj Bosni. To su, po prirodi stvari, bili banovi i banice (od XII veka do 1377. godine) i kraljevi i kraljice Bosne (1377–1463, pa i kasnije), koji su od XIII veka uglavnom bili predstavnici roda Kotromanića. Posle smrti Tvrtka I (1391), međutim, dolazi do perioda slabljenja kraljevske vlasti i postepenog uzdizanja ‘rusaške gospode’ – velikaša koji su se tokom naredne dve decenije emancipovali i pretvorili svoje rastuće baštinske posede, kao i posede svojih ljudi (familijara), u feudalne oblasti. Iako su ostajali podanici bosanske države i krune i nisu ni u jednom trenutku pomišljali na direktnu uzurpaciju centralnog trona, magnati su preuzimali vladarske ingerencije, pa čak i neke rezervate, i postajali u pravom smislu – vladari. Među magnatske kuće treba na prvom mestu ubrojati tri glavna roda – Hrvatiniće, Kosače i Pavloviće. Ovom metodologijom dolazi se do broja od 402 jedinice koje čine pomenuti korpus i koje predstavljaju glavni izvor za istoriju vladarskih kancelarija. Jasno je, dakle, da izvan ovog korpusa ostaje svega dvadesetak sačuvanih isprava (manje od 5%) nastalih na području srednjovekovne bosanske države”, napisao je Isailović.
Prema Isailovićevim navodima, sačuvani korpus dokumenata srednjovjekovne Bosne predstavlja gotovo zanemariv procent ukupne proizvodnje kancelarija srednjovjekovnih bosanskih vladara. Ta ocjena nije paušalna, već se može potvrditi na više načina, prije svega putem analize spomena danas izgubljenih dokumenata u sačuvanoj historijskoj građi, ali i posredno, logičkim rasuđivanjem i poznavanjem činjenica o ustrojstvu i funkcioniranju svake države (pa tako i Bosne) u srednjem vijeku. Dovoljno je detaljnije pregledati nekoliko zbirki u kojima se nalaze bosanske diplomatske isprave, pa će se naći tragovi više stotina nesačuvanih jedinica, pretežno pisama, ali ponekad i povelja.
O sudbini brojne izgubljene građe nema konkretnih podataka, ali su nemirne historijske prilike najbolje objašnjenje za njen nestanak. Naime, današnja malobrojnost isprava koje su ljudi iz srednjovjekovne Bosne međusobno razmjenjivali mora se shvatiti kao direktna posljedica sloma bosanske države i njenog pada pod osmansku vlast.
Arhivi Kotromanića, Pavlovića i podrinjskih Kovačevića netragom su nestali. Slična sudbina zadesila je i Kosače, a nije izvjesno jesu li predstavnici ove porodice uspjeli nešto od svojih pisanih dokumenata prenijeti u Ugarsku i Veneciju, gdje su njihovi nasljednici prebjegli. Dio arhiva Hrvatinića sačuvan je zahvaljujući ranom prelasku dijela toga roda u Ugarsku, ali je većina također izgubljena.
“O bogatstvu porodičnog arhiva Kosača, čak i u ranoj fazi njihove emancipacije svedoči dubrovačka beleška iz 1404. u kojoj Sandalju Hraniću kazuju da svi bosanski velikaši imaju brojne povelje izdate od vladara, a da ih on ima ‘punu kuću’. Isti velmoža je 1406. u svoj poklad unio jedan ‘kofanac’ i dve “škatule” sa poveljama, zapisima i knjigama”, navodi Isailović.
Prema njegovim podacima, oko dvije trećine dokumenata koji čine korpus srednjovjekovnih bosanskih vladara nalaze se danas u Dubrovniku. I pored toga, u Dubrovnik je dospjelo još najmanje 200 bosanskih isprava, uglavnom pisama, koje su sada sačuvane samo u spomenu. Neke su isprave upućivane npr. Splitu, Trogiru, Šibeniku, Veneciji, Srbiji, Ugarskoj, te srpskom, hrvatskom i mađarskom plemstvu.
Nažalost, bosanski korpus vladarskih dokumenata pretrpio je u posljednjih 150 godina više gubitaka, nego novih otkrića. Čak su i neke isprave, koje su dugo odolijevale vremenu, sada izgubljene ili, barem, zaturene, piše Isailović te dodaje da su originali nekoliko bosanskih povelja i pisama koje je koristio Ivan Lucić Trogiranin u svojim radovima nestali. Iako Trogiranin ne navodi uvijek kako je došao do pojedinih dokumenata, na više mjesta kao važno izvorište spominje porodični arhiv splitskih plemića Cindra. Šta se s ovom privatnom zbirkom, koja je nesumnjivo bila bogata, u međuvremenu desilo, nije poznato.
Najveću štetu bosanski vladarski dokumenti pretrpjeli su gubitkom sedam povelja iz nekadašnjeg arhiva Hrvatinića koje su porodičnim vezama i putem nasljeđivanja posjeda dospjele u arhiv kneza Batthyányja u mađarskom Kermendu.
“Uprkos često ponavljanoj tvrdnji da su svi dokumenti iz te zbirke nastradali u Drugom svetskom ratu prilikom bombardovanja kermendskog dvorca – ta informacija nije tačna. Čitav fond Baćanjija je još pre rata prebačen u Mađarski državni arhiv u Budimpešti, ali njegova puna katalogizacija nije odmah izvršena. Za vreme Mađarske revolucije 1956. i ulaska sovjetskih trupa u Budimpeštu, jedan projektil je pogodio zgradu Arhiva i tom prilikom je došlo do uništenja većeg broja isprava. Prema do sada raspoloživim podacima, tom prilikom su stradale i danas nedostajuće isprave. Njih je bilo ukupno sedam, dok su preostale (njih šest, uključujući tu i dva prepisa-prevoda) na sreću sačuvane. Šteta je, međutim, velika i zbog činjenice da su izgubljeni primerci bili snabdeveni velikim pečatom Stjepana II, od koga je sada ostao samo otisak načinjen za Zemaljski muzej u Sarajevu, odnosno nekoliko pečata Šubića o kojima danas ne znamo baš ništa, jer opisi Talocija i Šišića nisu bili detaljni”, piše Isailović.
KAKO JE UKRADENA POVELJA KULINA BANA
Posebnu misteriju i nenadoknadiv gubitak, dodaje on, predstavlja nestanak jedne od najvrednijih jedinica bosanskog vladarskog korpusa – baštinske povelje kojom kralj Ostoja poklanja Livno velikom vojvodi Hrvoju Vukčiću i njegovom sinu Balši (1400). Nepoznatim putem ova se isprava do sredine 19. stoljeća našla u posjedu jednog srpskog trgovca iz Pešte. Za nju je nekako doznao Ivan Kukuljević Sakcinski, prepisao je i objavio u svom “Arkivu za povjestnicu jugoslovensku”. Naveo je, u svom izdanju, da ju je nabrzinu ispisao pošto mu je vlasnik sve vrijeme praktično htio “oteti iz ruku”. Pošto je dotični trgovac kasnije upao u finansijske probleme, povelju je, saznavši nekako za nju, kupio srpski knez Mihailo Obrenović. Preko tadašnjeg predsjednika Srpskog učenog društva Jovana Gavrilovića knez ju je predao na kritičko objavljivanje Stojanu Novakoviću, koji je novo izdanje prezentirao u Glasniku SUD-a 1868. godine. Šta se od tada zbilo s tim dokumentom, opskrbljenim velikim obostranim pečatom od 11 cm, niko ne zna. Kako je knez te godine ubijen, nije poznato je li mu povelja, kao njegovo vlasništvo, bila vraćena.
Nije sudbina svih izgubljenih primjeraka bila tako misteriozna. Neki su primjerci su “razvučeni” poslije smrti vlasnika ili su izgubljeni/zatureni u arhivu (slučaj tri dokumenta iz Državnog arhiva u Dubrovniku – nestanak se desio prije 1948. godine).
Nesretne okolnosti prouzrokovale su i gubitak jednog prijepisa povelje (sporne autentičnosti) kralja Dabiše, nedugo nakon što je prijepis stigao u Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Iako je povelja zavedena zajedno s originalom Dabišine povelje kćerki Stani, nestala je tokom ili neposredno poslije Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tako je, ionako mali fond bosanskih isprava sačuvanih u svojoj matičnoj zemlji dodatno smanjen.
Osim izgubljenih primjeraka, tu su i oni čija je sudbina neizvjesna, kao i oni koji su promijenili prvobitno mjesto čuvanja. Tako su, naprimjer, dva bosanska originala iz Dubrovnika (povelja bana Kulina iz 1189. i, gotovo sigurno, ekspeditorija Vladislava Hercegovića iz 1480. godine) dospjela u Sankt Peterburg preko ruskog konzula, inače Srbina iz okoline Kragujevca, Jeremije Gagića, između 1832. i 1848. godine. Najkasnije 1839. u Beograd su donijeti još neki bosanski originali – povelja bana Ninoslava (1249), pismo kralja Tvrtka I (oko 1380) i povelja Sandalja Hranića (1410). Dospjeli su tu posredstvom Pavla Karano-Tvrtkovića i sada se čuvaju u Arhivu SANU, ali su neki od njih teško oštećeni. U oba slučaja, radilo se praktično o krađi građe.
Nemoguće je, dodaje Isailović, utvrditi današnju sudbinu pisama koja su se nalazila (a vjerovatno se i danas nalaze) u Milanu. Isti slučaj važi i za jedno pismo kraljice Katarine – pretpostavlja se da je iz Bečkog arhiva vraćeno u Mantovu, ali podataka o tom transferu u Austriji nema. S druge strane, predbračni ugovor hercega Stjepana Vukčića pronađen je u Lihtenštajnu i nedavno kritički priređen. Činjenica je da se nemali broj primjeraka bosanskih dokumenata (doduše, uglavnom u prijepisu) nalazi i u arhivskim ustanovama katoličke crkve.
Bez obzira na to gdje se nalazili dokumenti bosanskih vladara i vlastele, danas je na osnovu njih moguće zaključiti kako je funkcionirala diplomatija srednjovjekovne Bosne, s kojim državama smo tada imali diplomatske odnose i kakvi su oni bili, s kojim državama smo imali ekonomske odnose i kakvi su oni bili. Također, možemo saznati kakvu su bosanski dvorovi imali pisarsku službu, nivo pismenosti itd. Ali najvažnije od svega, povelje su dokaz srednjovjekovne bosanske državnosti i samostalnosti.
Nažalost, ogroman dio ovoga blaga nikada neće biti vraćen u Bosnu i Hercegovinu, jer, realno, više ne pripada nama, iako imamo dva slučaja kada su nam povelje vraćene. Ali, to pitanje je samo po sebi komplicirano.
