Koordiniranim neprijateljskim napadom na Veliku Kladušu 16. novembra 1994. godine počela je višemjesečna operacija poznatija pod nazivom “Druga autonomija”. Od tada do ljeta 1995. godine 505. brigada 5. korpusa Armije RBiH na velikokladuškom ratištu je izgubila više od 200 boraca, u prosjeku po jednog borca dnevno. Među svima njima bio je i Salih Jusić Makan, prva žrtva 505. brigade u operaciji “Druga autonomija”.

Salih Jusić (sin Saliha i Fatme) rođen je 1971. godine u naselju Konjodor kod Bužima. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Konjodoru i Bosanskoj Krupi. Od početka Agresije bio je uključen u odbranu domovine. Kao pripadnik ARBiH, bio je ranjen 14. novembra 1993. godine u rejonu Ponjevića, te 12. septembra 1994. u rejonu Radoča. Dva puta je nagrađivan od komandanta 505. brigade, a jednom i od komandanta Petog korpusa. Poginuo je 18. novembra 1994. godine u rejonu Velike Kladuše u borbama protiv združenih agresorskih snaga. U trenutku pogibije bio je pripadnik Izviđačko-diverzantskog voda “Tajfun”.

OD DJEČAČKIH AVANTURA DO RATNIH PODVIGA

Najbolji Salihov prijatelj, komšija, rođak i vjerni ratni drug bio je Remzija Remzo Jusić. Njih dvojica najveći dio rata proveli su skupa: “Makan i ja bili smo generacija. Od malih nogu bili smo oslonjeni jedan na drugog, išli skupa u školu, družili se, zajedno čuvali ovce i osmišljavali razne igre i sadržaje. Pravili smo strijele i mačeve, penjali se i ganjali po drveću, dokazivali jedan drugome ko smije skočiti s veće visine, pravili bent na potoku i učili plivati, lovili ribu i domišljali još puno toga. Ali on je nekako uvijek bio ispred. Valjda, kao najstarije dijete u porodici koja je dugo vremena odrastala bez oca, brže je sazrijevao, izgrađujući neku harizmu koja ga je izdvajala od ostalih vršnjaka. Nakon tako sadržajnog djetinjstva i mladosti, došla je vojska i rat, pa smo se obojica našli u ulogama stvarnih ratnika. I tek tad do izražaja dolazi ta njegova junačka aura. Imao je energiju koja mu nije dozvoljavala mirovanje. Žudio je za borbom. I zbog te energičnosti i potrebe da puškara na liniji, ubrzo je prepoznat kao borac kojem je mjesto u specijalnoj jedinici. Ma koliko žestok napad bio, nikad nije ni pomišljao na povlačenje.”

Salihov i Remzin ratni put obilježili su brojni sastanci i rastanci “Na početku rata bili smo skupa, pa se nekoliko puta rastajali i sastajali. Prvo je on ranjen, pa ja... Onda smo obojica ranjeni u operaciji ‘Breza ‘94’. Otpočinjanjem rata pridružili smo se konjodorskom vodu, koji je ušao u sastav Prvog odreda. Prvi naš odlazak na liniju desio se početkom maja 1992. godine, kada smo boravili na Perni pored Bosanske Krupe. Tu smo prvi put vidjeli Izeta Nanića, a s njim su još bili Hasan Duraković i još neki. Išli smo u neku ispomoć, ali nismo učestvovali u borbenim dejstvima. Odatle smo se vratili kući i nakon nekoliko dana stigao je poziv za mobilizaciju. Makan je dobio prekomandu u vod kod Ismeta Dervića, a ja u drugi konjodorski vod koji je vodio Avdo Pajalić. Ja sam otišao na Radoč, gdje je komandir linije bio Sead Jusić, a Makan na Dobro Selo. Po povratku kući, viđali smo se i prepričavali doživljaje s ratišta. Kao dobrovoljac, išao je u Kekiće, odbijati napad za prvi dan Kurban-bajrama 11. juna 1992. godine. Kasnije, krajem 1992. godine išao je na Grabež i Čekrlije. I kad se vratio iz Bihaća, kazao mi je da planira preći u izviđače i pitao me da li i ja želim ići s njim, a i meni je bilo dosadno na liniji, pa smo skupa otišli u kasarnu u Čavu i tu dobili prekomandu u izviđače Drugog bataljona. S ostalim saborcima išli smo u izviđanje pred akciju ‘Munja ’93’. Dva dana nakon uspješno izvedene akcije otpočeli su jaki kontranapadi. Granatirali su nas, bacali bojne otrove na nas koje je vjetar vraćao nazad. Uspjeli smo odbraniti položaje. Sudjelovali smo i u izvlačenju zarobljenih materijalno-tehnička sredstva. Uslijedio je period kada smo ponovo odlazili na linije, koje smo ojačavali i utvrđivali. Zajedno s ‘Gazijama’ išli smo odbijati i jedan neprijateljski napad na Glinicu, a potom i odradili jedno izviđanje kojim je rukovodio komandant Drugog bataljona Hamdo Mustafić. U tom izviđanju naišli smo na neprijateljsku zemunicu koju smo bez problema uništili. To je bilo na Grkavcu, između Kedića Glavice i Kukuljice. Na tom zadatku Makan je bio vrlo smiren kao da obavlja najobičniji posao. To je mogao biti septembar 1993. godine, tek nekoliko dana pred proglašenje tzv. AP Zapadna Bosna”, prisjeća se Remzo.

BORBE NA VELIKOKLADUŠKOM I BIHAĆKOM RATIŠTU

Nastupanjem “Prve autonomije” krenule su nove borbe, a po Remzinim riječima, svaka od njih  bila im je “k'o napiti se vode”. Kako kaže, dobiješ poziv, spremiš se i kreneš. Tako su jedne prilike sredinom novembra 1993. godine dobili poziv da se hitno jave u komandu u Bužim. “Bila je ponoć, snijeg zapadao, a nas dvojica krenuli pješice u Bužim. Išli smo skoro jedan kilometar a da nismo ni riječ progovorili. Pitam Saliha što šuti, a on mi kaže da su mu nešto noge otežale. Rekoh: ‘Mora da ti je ušla voda u čizme’, na što se on nasmijao. Iz Bužima smo prebačeni u školu u Elkasovu Rijeku, gdje smo dobili upute za akciju oslobađanja Todorova. Nas 5-6 je pridodano jedinici koju je vodio Eso Šahinović. Naredba je bila ne pucati izuzev ako smo ugroženi. Makan je išao na jednu, a ja na drugu kotu. I on je tu prvi put ranjen 14. 11. 1993. godine. Zadobio je prostrel ispod koljena. Tad smo se po drugi put rastali. On je otišao na bolovanje, a ja dalje u rat. Uslijedile su borbe u Bajramovićima i Lučkoj. Onda sam i ja ranjen 16. 12. 1993. godine, a na bolovanju sam ostao do sredine februara 1994. godine. U međuvremenu, iako je još hramao na nogu, Makan se dobrovoljno vratio u jedinicu u decembru 1993. godine. Otprilike u to vrijeme donesena je odluka o formiranju IDV ‘Tajfun’, sastavljenog od izviđača Prvog, Drugog i Trećeg bataljona. I tako, dok sam ja bio na bolovanju, on je ratovao, a po dolasku kući pričao mi je o svemu.  Kad sam se vratio u februaru 1994. godine, skupa smo boravili u Spahićima. Nekako pred samo smirivanje ‘Februarske ofanzive’ snijeg je već bio ustao, ponovo je bila napeta situacija u Spahićima. Pala je linija, pa smo s momcima iz 504. brigade išli vraćati položaje i uvezivati liniju. (...) Kad su bile pale naše linije na Marinoj glavi, ranjen je Fikro Kauković, a moj brat koji je bio u jedinici kod Saje Ljubijankića bio je zarobljen. Sutra ujutro išli smo frontalno vraćati te položaje, s jedinicama koje su vodili Asim Bajrić i još neki. Nas iz ‘Tajfuna’ je bilo 20-ak. U toj akciji poginuo je Osman Mustafić. Tad smo zarobili 5-6 autonomaških boraca iz jedinice ‘Golobovi’”, kazuje Remzija i nastavlja pripovijedanje o njihovim daljim borbenim aktivnostima sve do oslobađanja Velike Kladuše 21. augusta 1994. godine: 

“U junu smo sudjelovali u akciji oslobađanja Golobovića. U našoj grupi su još bili Kemo Livak, Ibro i Zado Alešević, onda jedan Topalović, koji je došao iz Trećeg bataljona i još neki. Tu smo dobili vijest o Sejkinoj pogibiji. Kasnije smo s ‘Gazijama’ i još nekim jedinicama sudjelovali u zauzimanju Hašića. Makan i ja smo otišli na jednu čuku iznad Hašića, gdje smo pod kanonadom granata proveli cijeli dan u tranšeji. Tamo smo zatekli naše momke iz MUP-a. Tu smo se žestoko borili, bacali bombe, radili tromblone pod što manjim uglom. Poginuo je borac iz ‘Gazija’ po nadimku Elkas. Nakon cjelodnevne borbe zamijenili su nas borci iz jedinice Šefika Aldžića. Po dolasku kući, lice mi je zateklo, rana se podgnojila, pa sam morao na operaciju. To je bio naš četvrti rastanak. Makan je nastavio dalje i s ostalim saborcima sudjelovao u oslobađanju Purića i Pećigradu. Vratio sam se sedam dana pred oslobađanje Velike Kladuše, kad je naša jedinica boravila na Brkića Koplju. Tu ponovo srećemo komandanta Nanića, koji je pravio plan i davao upute za oslobađanje Velike Kladuše. Naša jedinica je djelovala na potezu Brkića Koplje – Hukića Brdo. I tako smo u rano jutro 21. augusta osvanuli na Hukića Brdu. U toku noći i u ranu zoru napravili smo pješački prodor po dubini i s ostalim jedinicama oslobodili Veliku Kladušu. Pozivali smo građane da se vrate svojim kućama, da ne idu od kuća, da su stigle legalne jedinice Armije RBiH. Bio je jedan pokušaj kontranapada koji smo brzo osujetili.”

VAŽNA ULOGA U “BREZI '94”                     

Nakon oslobađanja Velike Kladuše Salih Jusić Makan i Remzija Jusić otišli su kućama, kao i ostali pripadnici jedinice “Tajfun”. Kod kuće su ostali sve dok početkom septembra nisu počeli napadi koji će biti uvertira u “Brezu ‘94”. Tad su se okupili i otišli u pravcu Gradine kod Radića Mosta, gdje su s ostalim saborcima odradili postavljeni zadatak. Vrlo brzo se ispostavilo da je to bio taktički napad kojim se željelo odvući glavninu snaga 505. brigade s položaja na Ćorkovači i Križu. Po odrađivanju te akcije, jedinica “Tajfun” prebačena je u Čavu sa zaduženjem za učešće u odbijanju napada na Križu.  Po Remzinim riječima, ta borba, koja će kasnije biti nazvana “Breza ‘94”, bila je najteža borba u kojoj su Salih i on sudjelovali. Borba u kojoj se Salih dokazao kao vrsni mitraljezac.

Čim su u Čavi izišli iz kamiona, Remzija kaže da su u daljini čuli žestoku pucnjavu: “Tad mi je Makan rekao: ‘Stari, ovo nije nimalo dobro.' Pristižu ranjenici, vidi se zabrinutost na licima ljudi. To je već bio drugi dan napada. Odatle smo otišli u pravcu Svetinje, pa onda na Sip. Kad smo stigli do naših položaja, Makan je od jednog borca uzeo 84-ku, a ja RPG i u trku smo istrčali do krajnje zemunice, na položaj koji su držali borci iz Četvrtog bataljona. Tu su bili i ostali momci iz ‘Tajfuna’. Nastala je borba, naši položaji nisu bili najbolje utvrđeni, ali smo odolijevali napadima, pucali, tekbirali, ne povlačeći se nimalo. Predvečer su prestali napadi, pa smo prespavali u Šekića kući, a ujutro ponovo otišli na prve linije. Posebno se sjećam nas četverice, Makan i jedan saborac koji mu je bio pomoćnik, te moj pomoćnik Hasanko Burzić i ja. Ostali saborci iz ‘Tajfuna’ bili su na potezu prema kući Nurije Dedića. Makan je bio desno, a ja lijevo. Kad se začuo tenk i dozivanje saboraca da ide prema našim položajima, rekao sam Hasanki da ponese granate za RPG. On je otrčao i donio. Sve vrijeme Makan nije prestajao pucati  84-kom i bio je jedan od najzaslužnijih za odbijanje pješadije koja se kretala uporedo s tenkom. Ponovo udara tenkovska granata. Ja sam bio malo lijevo, zaklonjen granama drveća, pa me taj tenkista nije vidio. Ispalim prvu granatu iz RPG-a, ali ne vidim dobro od dima. Onda ispalim drugu i treću granatu i onesposobim taj tenk. I u tim silovitim borbama ja sam ranjen tog 8. septembra. Tih dana je gorio i ni danas ne znam kako smo opstali na tom dijelu linije. Samo je Allah pomogao da to preživimo. Makan se muški borio i narednih dana. Onda je i on ranjen četiri dana kasnije, prilikom završnog kontranapada 12. septembra.”

POGIBIJA NA HUKIĆA BRDU

Iako je Remzinim ranjavanjem uslijedio njihov peti rastanak u jedinici, samo četiri dana kasnije Salih i Remzo ponovo su bili skupa, dijeleći sudbinu ranjenika. “Na bolovanju smo se malo odmorili, svakodnevno se družeći i prepričavajući iskustva s ratišta. Kasnije sam opet dobio poziv iz komande. To nam je bio i posljednji rastanak. Rekao sam mu da očekujem prekomandu, preuzeo sam vod mlade vojske iz 10. klase. Spomenuo sam mu da ću i njega predložiti da opet budemo skupa, a i da ga malo poštedim prve linije. I onda je došla njegova pogibija. Nije se Makan još trebao vraćati u jedinicu. Po pričanju najbližih otišao je u Cazin, a iz Cazina s Asimom Burzom do Velike Kladuše. Tu je bio nekoliko dana s prijateljima i utom je i krenuo neprijateljski napad. Kad je ugledao svoje saborce, odmah im se priključio. S bolovanja je otišao u akciju u kojoj će poginuti. Sudbina je htjela da pogine na Hukića Brdu, koje je sa saborcima iz ‘Tajfuna’ tri mjeseca ranije oslobodio. Jedan njegov rođak mi je pričao da mu je rekao: ‘Makane, bolestan si, trebao bi ići kući’, na što mu je on odgovorio: ‘Rođak, znaš da se nikad nisam povlačio kad je bilo najteže.’ Za njegovu smrt saznao sam od komandanta Sulje Mirvića. Tad sam bio na liniji na Makarovači. Dobio sam slobodno da mu odem na dženazu”, sa sjetom završava Remzo Jusić.

Neposredno pred pogibiju Saliha je sreo komšija i saborac Šefik Aldžić. “Dobio sam zadatak od Adila Delalića da pokušam s RPG-om dejstvovati u pravcu tenka koji nas je gađao. I tu u Šabića putu sam sreo Makana, svega desetak minuta prije njegove pogibije. Kao da ga sada gledam, ona njegova kosa, malo duža, sišla preko ušiju. Plave farmerice uvučene u zakopčane vojne čizme. Nekakva sivo-plava jakna. Drži automatsku pušku. Kažem mu: ‘Maki, sine, šta ima?’ Kaže on meni: ‘Stari, žestoko je cijeli dan, ali ne mogu nam pera odbiti.’ Rekoh da sam pošao da tučem taj tenk, a on će meni: ‘Tenk je daleko, njemu ni strijela ne može ništa, a kamoli RPG.’ I on se vratio u tu kuću, a ja sam produžio dalje, gdje sam ubrzo teško ranjen. Kasnije sam saznao da je poginuo i pretpostavljam da ga je pogodio trocijevac sa starog grada, koji nas je cijeli dan gađao.”

ČASTAN I POŠTEN ŽIVOT

Salih Jusić Makan bio je  najstarije dijete u roditelja Saliha i Fatme , koji su pored njega u djetinjstvu izgubili još troje djece. Iza Saliha su rođeni sestra Senija (1972), pa Said (1977), potom Sanel (1978) i Sanela (1980). Brat Sanel s tugom se prisjeća rahmetli Saliha. “Salih je bio dobar za sve nas u porodici i kroz cijelo djetinjstvo i mladost bio nam je neka vrsta zamjene za oca koji nije živio s nama. Naši roditelji su izgubili četvero djece, troje u ranom periodu, a onda i njega u ratu. Jedno od umrlih bio je i Salihov brat blizanac, koji je preselio sa svega nekoliko mjeseci. Salih je imao uobičajeno djetinjstvo, kao i većina njegovih vršnjaka. Život na selu, pohađanje škole i mekteba, bavljenje poljoprivredom i slično. Bio je vrijedan, htio je raditi sve fizičke poslove. Did je imao konje, tako da mu je puno pomagao oko poljoprivrede, sjekao drva i slično. O bratu mogu kazati samo riječi hvale. Živio je časno i pošteno, bio je lijepo odgojen i priznat u društvu. Bio je od onih koji su vazda bili ‘bolji za druge nego za sebe’. U sebi nije imao ni najmanje škrtosti, sve bi podijelio s drugima. U toku rata ponašao se nekako‘spartanski. A kad je u pitanju njegova smjelost, koja je posebno došla do izražaja u ratu, kao da je imao dva srca. Bio je iznimno hrabar čovjek. Uvijek je štitio bilo koga ko je bio napadnut u njegovom društvu.  Iako je bio strašan borac, nije se volio isticati i gurati naprijed. Na prvi poziv odlazio je u akciju. U posljednju akciju otišao je s bolovanja, gdje je i poginuo. Napad na Kladušu je bio 16, on je poginuo 18, a ukopan je 21. novembra”,  kazuje brat Sanel Jusić.

Salihova majka Fatma kaže da se on uvijek izdvajao među djecom i vršnjacima: “Bio je darežljiv, sve bi svoje dao. Najviše se družio s Remzom Hasanovim. Krenuo rat, a njih dvojica među prvima. Bili su u onim ‘Tajfunima’. Koliko puta je samo svratio vojsku našoj kući da jedu. Nije bilo jednostavno kad je poginuo, dijete je to. Otad sam ga više puta sanjala. Ranije češće, a sad haman nikako. Jednom kao on meni kvrca na prozor i zove me: ‘Mamaaa, haj ovamo!’ Ja se odazovem, a neki me osjećaj obuzeo k'o da sam negdje na nebesa otišla. Probudila se ja, zovem sina Sanela, neka me jeza obuzela, pa sam mu dugo učila pred dušu. Nije lahko svoje dijete ukopati, zna to svaka majka, ali i to sam s vjerom u Boga lakše izdržala.”