Kad je u Bilalovu kuću kročila prijeka smrt, na nju su ljudi dugo pokazivali kao na kuću strave; pred njom se nije vikalo i nije dozivalo, nije se hitalo i smijalo, sve dok se razgovor u njoj pokušavao nastaviti onamo gdje je stao, što je bilo teško kao pomjerati vodeničko kamenje s mjesta na mjesto. Veliki orah više nije rodio i dugo, među lisnatim stablima, stravio je ljude u mahali svojim golim granama, pustim kao što su bile prazne ruke Irfanove majke. Jednoga dana pao je nastranu, izvalio se iz korijena, klonuo od svoje pustote. Ljudi u mahali udarali su šakom po koljenu, govorili “Jazuk nam bilo”, i svi iz kuća hitali da zauzmu mjesta u redovima pred Crvenim krstom, gdje se dijelila potpora izgubljenim snevačima, sirotinji koja je, ispod streha uz gradske zidine, od sabaha do akšama sa ispruženim rukama čučala na putu koji je završavao na groblju, koji je nekad vodio do Stambola.

Hanifa je toga dana donijela, preko ramena unakrst vezane kanapom, pakete na kojima su bile nacrtane ruke koje se rukuju. Donijela je i “Knjigu Harunovu”, veliku kao njezin dlan, i stavila je pod Aišin jastuk, da ne zaluta njezina mala duša, spustila je pored Bilalove bukvice na koju je on zaboravio u redoslijedu zaboravnosti, koje su opustošenog čovjeka smlatile i svele na praznu vodenicu. Donijela je i svijeću koju je sa sinom, u akšam, zapalila kroz prozor u Turbetu na Gazilaru.

Tako su dočekali i Bajram, prvi bez Zuka, skupljeni u molitvi oko klimave sofre gdje se čak i Zukovo upražnjeno mjesto jagmilo za kašiku. Aiša je osjetila kako joj se duša u toj molitvi trgnula. Duša je ličila na cvijet koji je ona najviše voljela, na đurđin, na tog tupavka tvrdih listova bez mirisa i bez zuja pčela. Lahak kao njezina usna, dodirljiv kao svaka riječ njezinog novog jezika, usamljen među cvijećem koje je pomalo ličilo na svoje ukućane. Knjigu koju joj Hanifa donijela, punu riječi jezika kojim nije govorila, oslobođena sudbine, Aiša je zavoljela kao puni mjesec nad bunarom i kao Hanifine ojice. Riječima je davala nova značenja i ređala ih, iznutra, po bašti svojih očiju. Oni koji su se rodili nijemi, kao Poljak, prazniji su i otporniji bili od nje, zanijemile od strave u jeziku koji joj je dat pa uzet. Oni ne žale za izgubljenim nego su srećni pred otkrivenim, oni vladaju instinktima i lahko dočekuju starost. Aiša se držala misli kao pervaza na mostiću iznad mutne vode, i konačno se, kao spuž, zatvorila pred zvukovima kojima su se ljudi, rođeni na pravom mjestu i na vrijeme, poštapali izražavajući osjećanja. Jezik je bagremova grančica sa koje je, provukavši je kroz šaku, neko pokidao lišće-riječi na koje je, kasnije, nervozan i pust, zgazio i nagraisao. Takva jezik-grana siječe vazduh, raspara kožu i nije na čovjekovoj strani, bez obzira na to kolika bila duša onoga koji se njome služi.

Aišu je zabolio zub. Turala je u škrbinu umrvljeni karanfilić i osjećala kako joj ponovo trne umrli jezik. Dugo je, ježeći se, drhtavim prstima namještala zamku oko zuba i svaki put je zgađena smicala jezikom, kad se uzica raskvašena rasprela i raspala. Na kraju, blijeda kao krpa, sjela je pred oca i zinula. Bilal se namršti i upita “Koji?”. Ona je pokazala prstićem desni očnjak. On je prebacio preko kažiprsta i palca umehranu maramicu kojom je brisao oko koje stalno plače, i kao kliještima iščupao zub, zrno napuklog pirinča. Aiša je osjetila bol tek pošto se u njenim ustima razlila slanikava krv. Parče svoga tijela ona je savila u hljebni zalogaj i bacila napolje, da ga odnesu ptice. Bol je minuo i ostala joj je samo rupa u ustima. Danima je protinjala vrh svoga mrtvog jezika, kao kroz halku, na rupu kroz koju je jedna molitva, u šaškinluku, još jednom zaledila svijet. Samo ribe su ostale iste, bliske i nježne, u komšijskim bunarima koje je otad ona češće posjećivala zasipajući ih trohama. Satima je pobožno stajala kraj bunara, kao pred crnom školskom tablom i, zagledana u prsten izvrnutog neba, hvatala mjehuriće-riječi između trava koje su svitkale iz glatkih kamenih ribljih kućica.

Onda se Irfan počeo plašiti svega. Doduše, njegovi strahovi nisu bili ništa u poređenju sa Hanifinim strahom od zime, zbog čega je ona od ranog proljeća do kasne jeseni dokupljivala tovar po tovar drva i slagala ih ispred kuće, u tri reda, iza kojih se mogao skriti tek onizak čovjek. Od tri elementarne nepogode, najgora je bila ta njezina zebnja, da će i mimo svijeta ostati neugrijana i hladna za djetinje dodire. Kada su ljudi htjeli da znaju kakva će biti zima, pitali su samo “Kupuje li Bilalovica drva?”, i zamicali niz Jaliju nesvikli na vedrine iz njene avlije. Ali, kada Bilalovica nije imala da kupi ni sohu, ona je uzimala na veresiju po naramak sa pijace i sama ga donosila iz čaršije do kuće.

Bilal je tada prestao da se brije u čaršiji. Aiša je tvrdu njegovu bradu strigla makazama, kosu i brkove štrucala vrhom oštrim kao sablja, vukla ga za uši i za nos, okretala lijevo i desno. Kad ga je jednom ujela oštricama, on je mlatnuo po nozi batinom i zastenjao na tronoški pipajući oko sebe ne bi li se za šta uhvatio, kao davljenik. Tada se, uvelike hramajući, vrzmao po kući, puhao kroz nos, prštio roblje pred sobom i vazdan sa mindera uz prozor, podupirući glavu dlanovima, zurio u daljinu psujući one koji su prolazili kroz mahalu. Pred kućom bi, mahnit, sjedeći na tronoški, raskrečivši krive noge, kroz rascjep na pantalonama, sručivao napolje svoj život, tu pogan od koje su opadale vjeđe. Mahalske žene, koje su dolazile na vodu, trudile su se da ništa ne vide, unezvijereno disale i dahtale, prema nebesima zapete grudima na vjetru, koji je mirisao na pokošeno sijeno. Šutile su i šarale očima kao ožegom po vatri koja je plaminjala, treptale i premještale se sa noge na nogu, kao da će svakog trena suknuti i skrhati se niz prlu ka kućama, da se saberu i spremne dočekaju vrelu noć pod jorganima koji su još mirisali na muževe kojih dugo nema. Pričao im je Bilal, pustahija, kako je on sa svojom družinom, u vrijeme kad je njegova čeljad čeznula za njim, nepomiren s novim stanjem, sa diobom koja je posjekla svijet kao jabuku na dvije polutke, pohodio hareme Stambola, kako je tamo kupovao i prodavao žensku žudnju, kako je komandovao vojskom, i kako je na kraju, zbog hijanetluka bližnjega svoga, dopao ropstva.

To nije bila laža, to je bio prizvani san zapuštenih duša.

Još jednom je Irfan pobjegao iza kuće, zario glavu u prašinu i zaplakao, onako kako je plakala Aiša. Bože, plašio se ukora Dobroga, i pitao se da li na zemlji još ima kazni koje ne stižu od ljudi. Trebalo je samo čekati da toga starca, konačno, sapre zemna dobrota i da se živ osuši kao grana šljivova u koju je neko davno zakucao zejtinjavi ekser. Zasraman, krišom je Irfan pogledivao u starotnu očevu bruku i mislio: eno, već je uvehnuo, već se iz svijeta ispisao, kao ona luda udovica pored njega, koja je izgubila i brata i muža, odmetnike, satjerane u klopku i pobijene kao vukovi. Žudnja i žalost iskrivile su joj lice u koje je bilo strašno pogledati - ni staro ni mlado, a pusto i dogorjelo. Ona je bila najnježnija među mahalskim ženama, jakim kao muškarci, i najbliža Bilalovoj grehoti koju je mogla rukom dotaći, raspolućena između duše i stomaka koji se grčio, rasklapao pod učkurom koji samo što nije spao sa kukova.

Irfan je u kukuruzištu iza kuće skupljao suhu svilu sa buđavih klipova i u novini između kratkih prstiju zamotavao “cigaru”. Kada je zadumanio, prvi dim raščetvorio mu je pluća, sabio mu mlađahnu misao u mozak i otkinuo ga od nadolazeće večeri. Njegova strepnja spala je ponovo na dvije-tri riječi, od kojih se gradi mojstvo, otisak mastiljavog palca na papiru, upor za nogu na kućnom pragu, šušanj u jastuku. Ošamućen, sfujao se niz prlu u potok, spustio se u mahalu do Jošanice i dugo lizao i puhao u oderane dlanove, gledajući kako iz kukuruzišta vatra suklja u nebo i pepeo sipi na bistru vodu pored Grbonjićke kuće. Cijelu noć presjedio je u vrbiku pored rijeke sa vrškarima kojima je mrak brisao lica, žario oči i drhatne dolmio duše. Kad mu se nafatila mučnina od tjeskobe među tužnim licima, kad mu se zgadila prazna i obijena šutnja u snemoglim vrbacima, Irfan se uvukao u čaršiju, u magluštinu iz koje su štrčali lojavi dimnjaci pekara, kroz koju su letjele stamnjene mrlje, skamenjene pregršti vrana za kojima je, u dalji, svitkalo sivo nebo. On je pamtio znamene pored kojih je prolazio, svaku ogrebotinu i tablu na zidu, ne da umedne da se vrati nego da bude siguran da je izbjegao daleko i da se u nepoznatom mnoštvu njegovo prisustvo dobro zametnulo.

Po sokačkim su se pomračinama sve slike izgubile, sva se slova utrla, sve se mrkline preko zemnih sujeverica-zidova razlile u nigdinu pred kojom je Irfan, kao stranac, uginjao ramenima i išao prema prvom svjetlu. Stajao je ispred potkivačkih dućana, obameten u bježanju gustinom tame, množinom u kojoj on, ni za šapat, nije imao nikoga svoga. Nije se plašio, ali šutnja koja ga je ledila gora od kuknjave i samotnost u kojoj nije bilo ničega osim jeze pod njegovim pazuhom postali su njegovoj maloj duši utočište kojem je nedostajao samo ključ iznutra, onaj na učkuru oko Hanifinog pâsa. Iz daljina se čulo škljocanje brava na uzanim vratima i klimavim kapijama, avetno povlačenje umornih duša u zavjetrine debelih zidova o koje su se, gladni i buhavi, češali linjavi psi, da ubrzaju mrenje. Okolo, na golim kućama s velikim terasama škripali su stari čekrci. Umodrile pelene na nevidljivim kanapima, kao zastave, uranjale su u drhtava naručja drijemnih ukućana. Ljudi okupljeni oko ničijeg sina, kao oko raspaljene vatre, u hitnji, zagledivali su ga izbliza trudeći se da bar nešto na njemu prepoznaju, ali sve sa njega ličilo je samo na odjevku s tuđeg sina. Njihovi su glasovi podrhtavali, postajali ravni, goli, kusi kao bagremovi prutići bez listova. Iako ništa što su zborili nije dopiralo do njega, Irfan je dobro vidio kako im se damari ježe na čelima pod škiljavom lampom.

Cijelu noć provevši tu, na sjedištu tijesnog fijakera iz kojeg je fijakerdžija Gego ispregao mršavog konja i otišao na spavanje, Irfan je drhtao kao prut. Svjetla su se gasila u zimomornim prozorima i, kao na bini, oko njega se brzo zatvorio škiljavi prsten žutila sa oniske bandere. Fijaker je mirisao na tek kupljene tene. Osokoljen, Irfan je zario glavu u nanjušenu mekotu i usnio. U rano jutro probudili su ga konjski hrzaji. Utrnuo, jedva je stajao na nogama. S neba su se osipale krhotine jutarnjeg svjetla, fiskalo ga je sunce preko oka i pod čelo mu se zarivao glas mujezina. Fijakerdžija je donio vrelu piticu i, gumajući u svoja usta krupan zalogaj, tutnuo Irfanu dobar ceput u otepale šake. Ako je išta na ovom svijetu imalo toplinu majkinih njedara, to je imala pitica u rukama izgubljenog sina. Irfan nije pohitao da jede. Sačekao je da se ješna blagost upije u njega, razbuđenog tuđinom i utučenog blizinom svega od čega je bježao. Kad se nimet u njegovim rukama skamenio od vriska njegove gladi, dvije su hladne djetinje usne pale na hljebnu koru, kao dva otpala leptirova krilca. Tada je trebalo sakupiti znake svoga spasenja, nove izgubljenosti, srediti redoslijed slika u sebi i nesigurnim tragom poći u divljinu iz koje su, krmeljivi, izbauljavali trudbenici, u kojoj ništa više nije bilo na svom mjestu. I šta je uopšte neki lahkonogi dječak mogao smisliti drugo nego zaroniti dublje u pričinu zavjetrine u koju je iznehatke uhodao, koja je, odmah tu ispod nekoliko brda, vehnula odsječena od ostalog svijeta!

Kuda? Slegnuvši ramenima, napivši se vode, Irfan je zašao pod niske strehe stresavši prašinu s nogu pred radnjom u čijem su izlogu visile majušne drvene kutijice za još majušnije knjige. Ukoračivši ponovo u svoj život, s prepolovljenom dušom, shovrljan u nigdinu u kojoj je prepoznavao samo Jošanicu i pješčane rupetine po kojima su riškali furmani do pasova zaglibljeni u makvu, uplašio se sopstvene nemoći i sinoćnje ljudske blizine, koju nepoznati uvijek grče i čuvaju za sebe. Jesen – pred kojom je Irfan pao na koljena, pod kojom je grad obliven prašinom ličio na ušuškano gnije zdo - šrila je ruke prema njemu kao Hanifa. Približivši se groblju, sapet jezom, osjetio je težinu svoje praznine koja je išla ispred njega, da mu zavara put. Iako su se iz sprljenih trava čuli poljski glasnici, Irfan je dočuvao i huku koja je ravnala lelek zrelog polja na kraju ljeta koje je, te godine, više uzelo nego dalo. Stresao se od vrišteće tišine koja ga je presrela iz gradske bašte hotela “Beograd”, izmrcvarena kosim letovima vrana u jatima, olinjalim šumom mrtvog lišća. Zaboravivši na kućne mučnine, zanijemio od bespomoćnosti, kročio je u sobu. Šamar kojim ga je, s vrata, Bilal dočekao, nije bolio. Boljela ga je suza u Hanifinom oku. Znao je da je ona premrla od straha za njim. I kad ga je otac ošinuo, da okonča njezinu strepnju, kao da je htio da kaže: evo ti ga, srećnika.

Hanifa je sutra prodala ćilim iz svoje spreme, nekom trgovcu koji je išao od kuće do kuće, dizao prostirku sa sirotinjskih podova i praznio stare sanduke, grinjavu stambolsku spremu. Nikad je djeca takvu nisu vidjela: savijala se do zemlje i, držeći glavu rukama, jecala onako kako svi blagi jecaju. To je bilo posljednje što je, pored svoje gole duše, imala za prodaju, čime je od nadošlog sirotništva mogla odbraniti negdanju punoću u iskrlještenim očima nejači. Bilal je dobrojavao pare, Aiša je išla po vodu, Irfan je sjedio uz prazni sanduk i milovao njegov zahrđali okov. Bilal se ukopavao u slamu utepkanu ispod ponjava, zagrtao je preko krila, da zgrije svoje klimave udove u šuškoru prezrelih ljeta i mirisnih polja. Kada se sve smirilo i kad je Hanifa opet digla glavu, tutnula je u ruke Irfanu sto dinara. Napolju je bila slota: blato i kiša. Irfan je uvio noge najlonom i navukao zinule cipele, iskrao se iz kuće i skoro četveronoške sišao niz put u mahalu, dograbivši se kaldrme. Prošlo je bilo podne, malo je djece bilo u čaršiji, još manje mladića. U poslastičarnici je pojeo baklavu, u biletarnici na uglu kupio je prvu kartu za bioskop i tri sahata odreždao na stepeništu, čekajući da se otvore bioskopska vrata, da odgleda film “Herkul – osvajač Atlantide”.

(Bukvica, odlomak)