Juli je i mjesec pobjeda, mjesec dostojanstva u Bosni Hercegovini. Mi nismo žrtve, mi smo pobjednici. Gazije. Naravno, naš narod treba da se sjeća zločina u Srebrenici, Tomašici, Zvorniku, Višegradu..., ali treba i da pamti pobjede.

Igman je simbol pobjede, simbol odbrane Bosne i Hercegovine i njene opstojnosti. Bosni i Hercegovini je 1993. godine bio namijenjen nestanak, Vojska RS-a imala je jednu združenu akciju s međunarodnim faktorima, s Hrvatskom vojskom, od hrvatske strane dobili su novac da bi napravili dvostruku obruč oko Sarajeva i primorali rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića da u Ženevi potpiše Owen-Stoltenbergov plan, koji je imao za cilj nestanak Bosne i Hercegovine. U julu 1993. godine napadali su preko Proskoka, koji je branila fočanska brigada, uprkos tome što su imali 65 šehida i više od 230 ranjenih, uprkos tome što je iz stroja izbačen cijeli bataljon, nisu popustili. Četnici, kada nisu mogli preko Proskoka, krenuli su preko Treskavice i onda helikopterima izvršili desant. Bilo je zamišljeno da se preko Igmana spoje s Hadžićima i presjeku putnu komunikaciju preko Igmana, ali baš tih julskih dana probijen je Tunel spasa ispod piste aerodroma, a na Igman je stigla i 7. muslimanska i Krajišnici i Igman je odbranjen.
Nekoliko mjeseci kasnije na Igmanu je podignuta ratna džamija, koja je i sama postala simbol pobjede. Harun Hodžić, bivši vojnik 7. muslimanske, deset godina bio je imam i hatib u ratnoj džamiji na Igmanu. Već nekoliko mjeseci nije više imam i hatib, ali je ta džamija njegov život i s ponosom govori o njoj.

Ratna džamija na Igmanu prva je džamija podignuta u nezavisnoj Republici Bosni i Hercegovini. Poslije proglašenja nezavisnosti 1992. godine krenula je agresija, a četnici su znali šta Bošnjacima znači džamija. Rušeći kuće, ubijajući i silujući, protjerujući kompletno stanovništvo, čineći genocid u svim općinama, po cijeloj Bosni i Hercegovini oni su temeljito rušili i džamije. Prema podacima kojima raspolaže Islamska zajednica, u Bosni i Hercegovini porušeno je 614 džamija s munarama i 300 mekteba i mesdžida.

PREVARILI SU SE

“E, u čemu su se oni prevarili? Nisu uspjeli srušiti džamiju u srcima vjernika. Nisu uspjeli srušiti džamiju u srcima ljudi koji su bili stacionirani na Igmanu, ljudi koji su protjerani iz Foče, iz Trnova... Kada je došlo vrijeme za džumu, oni su se okupili i klanjali džumu pod jelikom, kada je došlo vrijeme za namaz, oni su klanjali namaz pod jelikom. Onoga trenutka kada su počeli da padaju snjegovi, kada je postalo hladno, u novembru 1993. godine, ljudi su se okupili oko jednog vrijednog efendije koji je bio tu u jedinici i koji se zove Omer-efendija Krupalija i počeli razmišljati šta će i kako će. Omer-efendija pokrenuo je ideju da se na Igmanu napravi mala džamija. Onda je jedan inženjer građevine napravio mali projekt i krenula je priča. Zijo Rujanac bio je komandant te operativne grupe, Selim Hamzić komandant brigade. Dobili su saglasnost od predsjednika Alije Izetbegovića da to mogu raditi i u novembru, u snijegu, počeli su praviti džamiju. Na dan kada je džamija otvorena, 5. februara 1994. godine, na Markale je pala granata i napravila masakr. Nevjerovatne su te koincidencije”, priča nam Hodžić.

Od tog trenutka, dodaje, ta džamija je mnogo više od same konstrukcije koju i danas vidimo.

“Ja je smatram najvažnijom džamijom u Bosni i Hercegovini. Zašto? Ona nema historijat Gazi Husrev-begove, nije u nju uloženo 19 miliona dolara kao u Fahdovu, nije lijepa kao Istiklal, nema arhitekturu kao Ferhadija ili Aladža, nema ni dobar put, nema ni svoj džemat, ali temelji te džamije jesu krv naših šehida, ruke i noge naših gazija, suze majki koje su slale svoje sinove u borbu, suze jetima i mazluma kojima je načinjena nepravda, sve je to kanalisano u temelje te džamije. Kada govorim o krvi šehida, ne govorim simbolički, nego je doslovce krv šehida u njenim temeljima. Ispod one musandre, koja je danas tu i koja je naknadno urađena, bila je operaciona sala vojne bolnice, tu su dovoženi teški ranjenici i tu su operisani 1995. godine, kada je bio pokušaj deblokade Sarajeva, tu su neki od tih teško ranjenih preselili u džamiji i kao šehidi su iznijeti iz džamije. Zato je smatram najvažnijom. Za sve nas koji smo branili Bosnu i Hercegovinu, ona je velika džamija u srcu planine Igman”, kaže Hodžić.

Govoreći o svojoj ulozi imama i hatiba u proteklih deset godina, Hodžić ističe da mu je najveća privilegija u životu to što se mogao nazvati imamom i hatibom te džamije.

“Svaki petak s ushićenjem sam dočekivao i svaki moj polazak ka Igmanu značio je da kontaktiram ljude, obavijestim da se popije kafa i ruča poslije džume. To je bila čitava ceremonija, nije samo da obavimo dužnost i gotovo, nego su ljudi ostavljali svoje poslove da bi otišli gore; treba voziti trideset kilometara gore i nazad da se obavi džuma. Za ovih deset godina izmijenjalo se različitih profila ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, dijaspore i puno stranaca. Dolazile su strane delegacije, glavni savjetnik predsjednika Turske Yalcin Topcu tri puta je dolazio mahsuz na džumu. Sve velike svjetske medijske kuće pravile su priču o toj maloj džamiji. Ona je meni više od džamije, ona je čitav koncept života, podsjećanje na šehide, na heroje i hutba koja se gore drži nije klasična hutba nego historijski čas o odbrani Bosne i Hercegovine, o dostojanstvu i herojstvu naših branitelja”, kaže Hodžić.

NAJLJEPŠA PRIČA O BOSNI

Prema njegovim riječima, ratna džamija Igman proizvod je srca, proizvod vjere, ljudi su time pokazali da neće napustiti domovinu, da neće napustiti vjeru.

“Jedna od njenih simboličkih vrijednosti, jer je podignuta u najtežem vremenu, kada se najviše ginulo, jeste to što je ona zapravo džamija nade. Kako je nicala džamija, nicala je i nova nada. Mi iza sebe imamo dugi period ugnjetavanja, a onda smo se prvi put organizirali, i to pod kapom Armije RBiH. Igmanska džamija simbol je da više nikada niko neće odlučivati za nas, džamija je naša snaga, naš potencijal, naša duhovnost. Ona obuhvata mnogo više nego što je planina Igman”, govori Harun i dodaje: “Najljepša priča o Bosni i Hercegovini može se ispričati u džamiji na Igmanu. Nismo pobjegli kada je bilo najteže, nismo napuštali kad je bilo najkrvavije, nismo napuštali kada nije bilo hrane, kada nismo imali garanciju ni da ćemo preživjeti naredni sat. Ja pamtim jedan dan na Igmanu 1993. godine, 16. ili 17. april, klanjali smo dženazu jednom vojniku, Samku, koji je poginuo na ratištu kod Konjica. Taj su dan Hrvati presjekli Konjic na Ovčarima, četnici zauzeli Košćel i krenuli da se spuštaju prema Tarčinu. Bio je to dan beznađa. Krenemo prema Konjicu i dođemo do Pazarića, dolje veselja, naši vratili Košćen, razvalili četnike, dođemo do Podorašca uzeti Ovčaru i mi vozilom pravo u Konjic. I vidite, iz tog beznađa Allah otvori da u jednom danu osjetiš slast pobjede i slast slobode. Kada tih dana nismo napuštali Bosnu i Hercegovinu, kuda ćeš danas kada imaš sve?!”

Kada pričamo o pobjedama, pa i onoj na Igmanu, ljudi bi trebali da uzmu pouku iz tog vremena da vrijedi samo ono za šta se žrtvuje.

“Premalo pričamo o pobjedama. Ako smo nakon toliko vremena i žrtava u stanju da damo pet miliona maraka za 'Zvezde Granda', postavlja se pitanje dokle smo dogurali. Koliko samo damo novca za kladionice? Ovdje se razvija svijest da ništa ne valja, da je sve propalo i to rade upravo agresori. Ja sam uvjeren da imamo snage da to pobijedimo”, zaključuje Hodžić.

Opet BiH

U srijedu, 20. jula, odigravanjem predstave Hadžera započela je manifestacija “Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2022”, koja će trajati sve do 15. augusta, kada će zvanično biti zatvorena u Bužimu.

Tim je povodom Fond memorijala Kantona Sarajevo održao konferenciju za novinare na kojoj je direktor Ahmed Kulanić kazao da se kroz manifestaciju podsjeća na čudo bosanskog otpora, ali i na časnu i ponosnu borbu.

“Važnost kulture sjećanja i pamćenja za svako društvo predstavlja i stepen koliko to društvo kod sebe razvija kulturu spremnosti na slične izazove koji im se mogu desiti u budućnosti. Prenošenje tog znanja predstavlja osnov izgradnje jednog društva, jer samo društva koja uče iz svoje povijesti neće ponavljati tu povijest. Naše društvo imalo je brojna stradanja i brojne pobjede, a mi moramo da učimo iz drugog segmenta, iz segmenta pobjede i izgradnje tog pobjedničkog mentaliteta. Stoga je i cilj manifestacije ‘Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman’ da prenese pobjednički mentalitet ovog naroda budućim naraštajima i da gradi taj pobjednički mentalitet kod mlađih generacija.”

General Rizvo Pleh, predsjednik Udruženja generala Bosne i Hercegovine i dopredsjednik Organizacionog odbora manifestacije, istaknuo je kako će ovogodišnja manifestacija obuhvatiti skoro sve kantone u Federaciji BiH i gradove od Mostara, Konjica, Bužima, Tuzle, Goražda, Bugojna i Sarajeva.

Zvanični slogan ovogodišnje manifestacije glasi: “Opet BIH”, što implicira nedvojbenu postojanost države Bosne i Hercegovine, gdje nakon svih osvajačkih pretenzija, oružanih napada, genocida i žrtava, zločina i etničkog čišćenja, kulturocida, urbicida i agresivnih politika, svjedočimo kontinuiranoj opstojnosti naše Domovine. Nakon svega, opet BiH! Također, ta jednostavna krilatica sadrži čvrstu volju i potrebu da se uvijek brane Bosna i Hercegovina i njene vrijednosti. Te dvije jednostavne riječi “Opet BiH” nose snažnu poruku i u kombinaciji s programom i ciljevima manifestacije “Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2022“ na najbolji način ukazuju na značaj očuvanja kulture sjećanja, ojačavanja zajedništva i potrebe za boljom budućnošću.