On je otac modernog genocida. Izdavao se za patriotu i revolucionara. Kad mu je suđeno za zločine u francuskom Nantesu rekao je da ne zna ništa. Svjedočenja su bila dovoljna da ga osude na smrt. To je priča o Jean-Baptiste Carrieru, jakobincu.
Rođen je 16. marta 1756. u Yoletu, gradiću u regiji Auvergne, u porodici sitnih seljaka. Studirao je kod isusovaca, a potom pravo. Oko 1790. imenovan je vijećnikom upravnog okruga Aurillac, glavnog grada te regije. Tamo se pridružio jakobinskom klubu, što ga je potaknulo da bude izabran u Nacionalnu konvenciju 1792. Nakon što je preuzeo kontrolu nad revolucijom i osnovao Odbor za javno zdravstvo, Carrier je dobio važnu ulogu. Znali su da je krvoločan i vjeran momak pa su ga poslali u Bretanju, Vandeju, točnije Nantes, da masakrira kontrarevolucionare.
Stigao je u grad Loire u oktobru 1793. Odbor za javno zdravstvo vjerovao je da u Nantesu postoji "peta kolona" koju treba istrijebiti kako bi se obuzdala rojalistička pobuna u regiji. Carrier je osnovao Revolucionarni sud za istraživanje stanovništva. U svojoj nakani da napravi karijeru u terorističkom režimu, želio je biti krvožedniji od bilo koga drugoga, u čemu je i uspio. Ljude su žive spaljivali u crkvama. Drugi su razapinjani uz ceste.
General François-Joseph Westermann pisao je Odboru za javno zdravstvo nakon bitke kod Savenaya, 23. decembra 1793., da “Vendée više ne postoji. Umro je pod našim slobodnim mačem, sa svojim ženama i djecom. Nema više Vendéeja, republikanci, upravo sam ih pokopao u močvarama i šumama Savenaya, slijedeći naredbe koje ste mi dali […]. Djecu sam zgnječio pod kopitima konja, zaklao sam žene koje […] više neće rađati razbojnike. Nemam zarobljenika koga bih mogao kriviti, sve sam istrijebio."
Kad je Carrier stigao u Nantes, ustanovio je da su zatvori puni, pa je naredio giljotinu i pogubljenje. Sistem je, po njegovom mišljenju, bio vrlo spor i trebao je trenutni i snažan utjecaj koji bi zadovoljio trijumvirat Robespierrea, Saint-Justa i Couchona u Parizu. Zatim je osmislio učinkovitiji sistem ubijanja: masovno utapanje. Zatvorenici, posebno svećenici i časne sestre, vezani su, stavljeni na teglenice i odvedeni s obala Loire. Onda bi, daleko od obale, potopili čamce. Carrier je rijeku nazvao "nacionalnom kadom".
Uspjeh je bio trenutan. Carrier, oduševljen njegovom dosjetkom, 4. decembra 1793. okupio je odbor za izradu dugačkih popisa kontrarevolucionara. Napravili su deset popisa. Utopili su cijele porodice. Nije zbog toga prestao pucati. Većinu vremena bez suđenja. Tome je dodao i sadizam. Svukao je redovnike, muškarce i žene, vezao ih zajedno, u parove, i davio ih. Broj žrtava iznosio je ne manje od 10.000 ljudi.
Robespierre je u februaru 1794. poslao po Carriera jer je pao u nemilost. Zato se Carrier, zloglasni i osvetoljubivi tip, pridružio onima koji su u julu te godine svrgnuli Robespierrea. To mu nije bilo dovoljno da mu oproste zločine. Uhapšen je i izveden pred Revolucionarni sud 11. decembra 1794. Na suđenju je Carrier negirao činjenice. Nije znao ništa. To su radili njegovi potčinjeni iza njegovih leđa. On to ne bi dopustio.
To nije pomoglo. Pred Sudom su prošli svjedoci masakra, a osim toga, u Parizu su vijesti o događajima u Nantesu, mnoge razbjesnili. Carrier je odveden na giljotinu, ostao je bez glave 16. decembra 1796. godine.
