Ratni diktator Fikret Abdić u srijedu je proglasio „Republiku Zapadnu Bosnu“ u području bihaćkog džepa, koji je pod njegovom kontrolom. Do ovog samoproglašenja došlo je poslije izražavanja uvjerenosti Hrvatske u svoju sposobnost da odbrani napadnuti Bihać priključenjem svojih trupa snagama Armije RBiH. Zvanično je potvrđeno masovno koncentrisanje srpske vojske i hrvatskih snaga oko Bihaća u proteklih šest dana.
Ovako su inozemni mediji krajem septembra 1993. godine javili o osnivanju Republike Zapadna Bosna, izdajničke paradržavice ratnog zločinca Fikreta Abdića. Formirana 27. septembra na teritoriji između Velike Kladuše i Cazina, bila je jadna igračka u rukama Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, sredstvo kojim su oni uz pomoć takozvane međunarodne zajednice pokušavali disciplinirati Aliju Izetbegovića i ostatak rukovodstva Republike Bosne i Hercegovine pokopavajući ih tako, u danima kada je situacija izgledala neizbježna, a Bošnjaci i njihova država na rubu nestanka, natjerati ih na nekakvu uniju država koja bi brzo nakon toga nestala pod okriljem Srbije i Hrvatske.
Abdićeva banana-paradržava trajala je kratko, ali nažalost dovoljno dugo da iza nje ostanu ratni zločini, logori, izbjeglice, razaranja, trajala je dovoljno dugo da izazove težak međubošnjački sukob čije posljedice Krajišnici osjećaju i danas. Uz ratnog zločinca, izdajnika Fikreta Abdića, takozvanu državicu predstavljali su Ibrahim Đedović, Hamdija Mašić i Ahmed Čović, Abdićev zet Ibrahim Jušić...
No, oni su samo bili istureni igrači, iza njih je stajao srbijanski političko-obavještajni vrh koji je diktirao Abdiću njegove poteze. Konkretno, Milorad Ulemek Legija i njegov pukovnik Radojica Božović, kasnije optužen za ratne zločine počinjene u Doboju, a koji su bili direktno potčinjeni nedavno u Haagu presuđenim zločincima Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću.
Iako je paradržavicu osnovao 27. septembra 1993. godine, Abdić je u njeno osnivanje krenuo još godinu dana ranije. Odnosno, već po povratku iz Sarajeva, nakon onog čuvenog gostovanja u studiju RTV BiH, kada je bio spreman nakon državnog udara, pripremanog nakon hapšenja Alije Izetbegovića na Sarajevskom aerodromu, po povratku s pregovora u Lisabonu, preuzeti vlast. Od ljeta 1992. do maja 1993. godine preuzima svu vlast u Velikoj Kladuši u svoje ruke. Osnova njegove vladavine bio je, jasno, „Agrokomerc“, a onda kreće u obračun s Mirsadom Veladžićem, čelnikom krajiške SDA i predsjednikom Općinskog izvršnog vijeća, koji je uspio smijeniti s te dužnosti u februaru 1993. godine i na mjesto predsjednika IO Okruga postaviti Zlatka Jušića. Svu je vlast preselio u Cazin.
Kako piše historičar Admir Mulaosmanović u svom radu „Nastanak Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“, već krajem maja su pripadnici MUP-a Velika Kladuša počeli sabotirati odbranu i sarađivati sa srpskim snagama u tzv. Republici Srpskoj Krajini (RSK), što je dovelo do sudskog procesa protiv 26 lica zbog sabotaže i propuštanja srpskih snaga u području Bukovlja tokom srpske aprilske ofanzive na Bihaćku krajinu.
S druge strane, propast Vance–Owenovog mirovnog ugovora izbacio je, pak, Abdića na političku scenu kao mogućeg „kompromisnog Muslimana“ tako da su međunarodni pregovarači, lord David Owen i Torvald Stoltenberg, snažno zaigrali na ovu kartu. Abdić je postajao i u očima međunarodnih faktora dio mogućeg rješenja bosanskohercegovačke krize. Stoga je već 12. juna 1993. godine Abdić dobio poziv da sudjeluje na pregovorima u Ženevi. Abdić je bio odlučan da zarad vlastite vizije “pomogne” Bosni i Hercegovini da krene ka nestanku, čime je “učvrstio” Izetbegovićevu odluku da potpiše mirovni plan kojim se Bosna i Hercegovina definitivno dijeli na etničkom principu. Ipak, Izetbegovićev potpis nije bio stvaran, jer je već sutra povučen, a sam Izetbegović je kasnije rekao da se radilo o taktici i određenoj političkoj pobjedi bosanskohercegovačke strane tokom pregovora.
Nakon što su pregovori propali 1. septembra, Abdić je napustio Ženevu i najavio da će se on dogovoriti sa Srbima i Hrvatima. Šest dana kasnije krenuo je realizirati najavljeno, sedmog septembra 1993. godine pokreće inicijativu za formiranje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, a oni koji su tu inicijativu trebali provesti u djelo bili su Asim Dizdarević, Ibrahim Đedović, Hamid Ćerimagić, Mehmed Latić i Džemal Ahmetović, Božidar Šicel i Mehmed Nuhanović, te predsjednici izvršnih odbora skupština Velike Kladuše, Cazina i Bosanske Krupe.
Deveti septembar 1993. godine bio je važan dan jer je tada doneseno nekoliko bitnih odluka vezanih za osnivanje paradržavice. Skupština Općine Cazin razmatrala je Inicijativu i odbacila ju je nakon četiri dana. U isto vrijeme na lokalnoj se televiziji pojavljuje Fikret Abdić i objavljuje nakanu o formiranju pokrajine te poziva građane da ga podrže. Komanda 5. Korpusa Armije RBiH isti dan se oglašava i traži od građana da ne prihvataju Inicijativu za formiranje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i da treba zaustaviti prikupljanje potpisa koje je bilo u toku.
Jasno je da je Abdićeva izdaja dobrim dijelom bila izazvana njegovom neskrivenom mržnjom prema Aliji Izetbegoviću i politici rukovodstva Republike Bosne i Hercegovine. Tome treba dodati kako je Abdić, nakon Bošnjačkog sabora u septembru 1993. godine, izjavio da on ne priznaje bošnjaštvo jer se radi o Zulfikarpašićevom i Izetbegovićevom izumu. Mulaosmanović u svom radu potcrtava kako je Abdiću bilo jasno da je u ženevskim pregovorima vidio ogromnu i vjerovatno posljednju šansu da napravi odlučujući iskorak.
No, i drugi, prije svih Milošević, Tuđman i međunarodni pregovarači, držali su ga kao adut za nastavak pregovora. O tome govori ratni član Predsjedništva Republike BiH Ivo Komšić, navodeći da je grupa protuhadezeovskih i opozicionih hrvatskih intelektualaca i političara iz Bosne i Hercegovine (Franjo Topić, Ivan Lovrenović, Dubravko Lovrenović i Ivo Komšić) sredinom jula 1993. razmišljala o Abdiću kao alternativi Izetbegoviću.
Dvadesetsedmog septembra 1993. godine, na osnovu nekoliko desetina hiljada sakupljenih potpisa građana Okruga Bihać i Odluke takozvane Ustavotvorne skupštine, u Velikoj Kladuši je proglašena “Autonomna pokrajina Zapadna Bosna”. U svom je govoru Abdić opravdanje za svoju izdaju našao u neimaštini. “SDA i vlast u Sarajevu nisu nas se sjetili ni prilikom podjele humanitarne pomoći, pa je naš narod u Zapadnoj Bosni dobivao samo mrvice”, napadao je Abdić, izazivajući odbojnost prema glavnom gradu. Čak su i u dijaspori neki smatrali to veoma dobrim potezom, a isticao se Alaga Dervišević, koji je na jednom predavanju kazao da je Zapadna Bosna kao država moguća i održiva.
Saznavši za Abdićevu izdaju, Alija Izetbegović je 28. septembra saopćio: „(...) Građani Bosanske krajine, u najkritičnijem trenutku naše povijesti član Predsjedništva RBiH Fikret Abdić proglasio je takozvanu autonomiju Cazinske krajine. Abdić je to učinio uprkos vašem odbijanju inicijative o formiranju Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i vašeg jasnog opredjeljenja za Bosnu i Hercegovinu, koje ste izrazili na sjednicama skupština općina i na javnim raspravama u narodu. Taj neustavni čin je udar na našu već ranjenu domovinu, u trenutku kada smo zabavljeni sudbonosnim odlukama o zajedničkoj budućnosti i pritisnuti neprijateljima iznutra i izvana.
Pozivam vas stoga, u ime žrtava koje su pale za BiH, da zajedno sa jedinicama i komandom Petog korpusa energično stanete u odbranu Bosne i Hercegovine i onemogućite svaki pokušaj cijepanja zemlje. To je udar na jedinstvo i identitet muslimanskog bošnjačkog naroda, sada kada nam je jedinstvo najpotrebnije. Ujedno apelujem na vas da sačuvate prisebnost i razum, da izbjegnete sukobe, da se zbijete uz našu vojsku u ime naše zajedničke budućnosti.“
Abdić odmah organizira institucije svoje paradržave, na mjesto premijera postavlja Zlatka Jušića, a onda odlazi u Zagreb i tamo 21. oktobra 1993. godine, u prisustvu Franje Tuđmana, potpisuje s Matom Bobanom, predsjednikom takozvane „Hrvatske Republike Herceg-Bosna“ „Zajedničku izjavu”. Izjava se sastoji od četiri člana, a u prvom članu stoji: „Pozivajući se na dosadašnju dobru saradnju između Hrvata i Muslimana u Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna, ugroženoj napadom Armije BiH na legalnu vlast i civilno muslimansko stanovništvo Autonomne pokrajine, odlučni su uložiti napore u cilju okončanja svih sukoba na području Unije Republika te trenutačno uspostaviti trajni mir na području Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. U tom smislu postrojbe HVO Bihać će kao i do sada biti u sastavu oružanih snaga Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.“ Odmah po potpisivanju izjave Mate Boban je izdao naredbu da se jedinice HVO-a bihaćkog okruga pridruže snagama Narodne odbrane, otpadničkoj vojsci Fikreta Abdića.
Nakon ovoga potpisa, Abdić je sljedeći dan u Beogradu, tamo potpisuje Deklaraciju s ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, pod pokroviteljstvom Slobodana Miloševića. Kao potvrda ovih dogovora i nastavak uspješne saradnje, uslijedio je 7. novembra 1993. godine sastanak predsjednika vlada triju paradržava u Velikoj Kladuši: Jadranko Prlić, Vladimir Lukić i Zlatko Jušić. Fikret Abdić je od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Robni promet s Hrvatskom i inostranstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti putem zagrebačke firme „Voće“.
Tim potpisima se, prema konceptu osovine Milošević–Tuđman zadavao smrtni udarac Bosni i Hercegovini jer je Abdić prerastao u lidera Bošnjaka/Muslimana koji može zamijeniti Izetbegovića i prikazati „sarajevsku politiku“ kao kamen spoticanja u postizanju mira na prostoru bivše Jugoslavije.
Savezništvo sa srpskim političkim i vojnim vrhom svakako je bilo na djelu već i prije proglašenja takozvane APZB, Abdić je u ratu protiv Petog korpusa Armije RBiH imao saveznike u vojnim formacijama RSK, Republike Srpske (RS) i bihaćkog HVO-a. S Hrvatima je to išlo postepeno i temeljitije s obzirom na Tuđmanov plan koji je htio priključiti Cazinsku krajinu Hrvatskoj pri projiciranom raspadu Bosne i Hercegovine, te između ostaloga, i na taj način “podebljati granice” svoje države.
S tim u vezi, podsjeća Mulaosmanović, treba posmatrati i sastanak Abdića i Tuđmana koji je održan u decembru 1993. godine, kada su se nastojali udariti temelji političkog i vjerskog identiteta APZB, a sve u cilju prekida bilo kakvog institucionalnog odnosa sa Sarajevom. Na tom sastanku uz Abdića bili su Armin Pohara, koji je sa svojom strankom MDS (Muslimanska narodna stranka) trebao ući u parlament Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kao i izvjesni Bakšić, koji se zalagao za formiranje hrvatskog islamskog centra u Zagrebu kao protutežu Zagrebačkoj džamiji, veoma značajnom središtu probosanskih snaga i mjesta preko kojeg su se organizirale mnoge bitne akcije za odbranu Bosne i Hercegovine.
Ko je, zapravo, podržavao Abdića, postalo je sasvim jasno dolaskom zloglasnih srbijanskih „Crvenih beretki“ u Cazinsku krajinu krajem 1994. godine. Abdićeva Narodna odbrana sarađuje sa srbijanskim specijalnim jedinicama pod komandom Državne bezbednosti u operaciji koja je imala kodno ime “Pauk”. Za borbu protiv Petog korpusa Armije RBiH, Abdiću je sa svih okupiranih srpskih teritorija stizala značajna pomoć u oružju, municiji, nafti i ostalim strateškim sirovinama, ali i u ljudstvu.
Koliko je za Srbiju bilo značajno uspostavljanje Abdićeve državice, podsjeća Historija.info, vidi se po tome što je na području takozvane Republike Srpske Krajine, uz samu granicu s „Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna“ (preko rijeke Une), u selu Šamarice bio oformljen poseban štab za podršku Abdiću. Načelnik tog štaba bio je Jovica Stanišić, zamjenik je bio Franko Simatović, ali je s njima bio i general srpske vojske Krajine Mile Novaković. Pomoć Fikretu Abdiću su obezbjeđivali Simatović i Stanišić dovlačeći potrebnu robu za rat, od Arkanovih “Tigrova”, preko “Pantera” Ljubiše Savića Mauzera, do “Škorpiona”.
Kada su jedinice Petog korpusa Armije BiH sredinom augusta 1994. umarširale u Veliku Kladušu, Fikret Abdić bježi u Hrvatsku. Ipak, Abdić se nakratko vratio i uz pomoć Martićevih srpskih pobunjenika preuzeo Veliku Kladušu, ali nakon akcije “Oluja” Armija Bosne i Hercegovine konačno tjera Abdića iz Cazinske krajine. Bio je to kraj sulude ideje o paradržavici na zapadu Bosne i Hercegovine.
Tri decenije nakon osnivanja Abdićeve kvazidržave, on danas (mirno) živi u Velikoj Kladuši, vjerovatnio jedinoj općini ili gradu na svijetu kojim vlada presuđeni ratni zločinac. U sukobima koje su Oružane snage Republike BiH vodile s Abdićevim izdajnicima poginulo je oko 2.000 ljudi. Iza Abdićeve takozvane republike ostali su koncentracioni logori Drmaljevo, Miljkovići–Valionica, Nepeke i Dolovi, u kojima su zatvarani muškarci, djeca, žene bez obzira na starost. Iz logora su zarobljenici vođeni na kopanje rovova ili u žive štitove, „fizički i psihički zlostavljani i premlaćivani ratni zarobljenici“ od kojih su mnogi ubijeni ili umrli.
Trideset godina nakon izdaje, Abdić je oronuli starac, presuđeni ratni zločinac, najveći izdajnik u historiji bošnjačkog naroda. Presudom Županijskog suda u Rijeci je proglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kažnjen s dvadeset godina zatvora, a za zločine protiv ratnih zarobljenika kažnjen s petnaest godina, pa mu je izrečena jedinstvena kazna od dvadeset godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske mu je 2005. godine potvrdio presudu i za zločine protiv civila i izrekao mu jedinstvenu kaznu od petnaest godina zatvora, iz kojeg je izašao 2012. godine nakon odsluženja dvije trećine kazne.
