Prvi broj časopisa Republika Hrvatska izašao je 1951. godine u Buenos Airesu (Argentina), a publicirao se svaka tri mjeseca od suverenistički nastrojene hrvatske emigracije. No, demokratskim promjena ovaj časopis registriran je 1991. godine u Zagrebu pri Ministarstvu informiranja Republike Hrvatske.

Na uvid imamo broj 183-184 iz 1994. godine, u kojemu je očito da autori zagovaraju hrvatsko-bošnjačko bratstvo, ne niječu historijsko ime Bošnjak, štaviše, analiziraju prosrpske paradigme unutar hrvatske kulture koji su za cilj imale manipulaciju i udaljavanje Bošnjaka i Hrvata unatoč izraženim historijskim vezama koje nisu bile opterećene sukobima kao one hrvatsko-srpske.

Književnik Ferdo Šarić tako zagovara cjelovitost i multietničnost Bosne i Hercegovine te kritizira SAD, Evropu, UN i englesku politiku jer su dopustile da se zemlja krčmi u korist srpskog agresora. Šarić oštro kritizira i nedalekovidnost politike Zagreba i tadašnjeg predsjednika Tuđmana jer u Bosnu i Hercegovinu nisu krenuli kroz starčevićanstvo, modificirano i prilagođeno ovom vremenu, a tzv. Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu naziva nonsensom.

Šarić kritizira i muslimansku stranu i Aliju Izetbegovića jer je dopustio da se odvežu zastave, a rješenje vidi u hrvatskoj-bošnjačkomuslimanskoj konfederaciji kao jedinoj realnoj i mogućoj, i to na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, dok se Srbima ostavlja mogućnost ulaska u bh. federaciju, ali bez da to bude slamka spasa da se ruina zvana Jugoslavija na velika ili mala vrata uvuče u tu konfederaciju.

Autor Zdenko Lozo slavi bošnjačko-hrvatski mir potpisan Vašingtonskim sporazumom i ističe površnost hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini te pogubnost Herceg-Bosne kako su je shvaćali njeni tvorci. Zanimljive su i Lozine bilješke o budućnosti i završnici odnosa dva naroda u kojima piše da bi zapadna bojazan od nekakve islamske države u srcu Europe, te američka geostrategija mogle odrediti suživot Bošnjaka i Hrvata u budućnosti, a trebat će vremena da se zaboravi međusobni rat da bi odnosi krenuli željenim putem.

Lozo vidi da bi se mogućim raspadom BiH mogle stvoriti dvije države – jedna pod patronatom Zapada, a druga pod onim ruskim. U biti se Lozo pribojava šta će biti s krajinskim Srbima na tada okupiranoj hrvatskoj teritoriji i ističe da je Hrvatima najvažnije održati cjelovitost Republike Hrvatske kad smo već doprinijeli uništenju cjelovitosti BiH.

Dakle, u ovom časopisu riječ o pogledima koji su bili za vezanje zastava na principima integralnog starčevićanstva, možemo reći suštinski poštenima prema cjelovitosti Bosne i Hercegovine i dobronamjernima po odnose Hrvata i Bošnjaka, ali s protekom od tri decenije autori bi vjerovatno ostali šokirani do koje je mjere službena hrvatska politika postala prosrpski orijentirana, zapravo do koje je mjere srpska kulturna paradigma penetrirala u hrvatske umove i natjerala Dragana Čovića da vodi pogubnu politiku po ukupne odnose dva naroda.