Igmanska džamija prva je džamija podignuta u nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Građena je u zimskim uslovima otežanog kretanja kroz snježne nanose. Radovi su završeni i džamija je otvorena 5. februara.

Naime, poslije proglašenja nezavisnosti 1992. godine krenula je agresija, a četnici su znali šta Bošnjacima znači džamija. Rušeći kuće, ubijajući i silujući, protjerujući kompletno stanovništvo, čineći genocid u svim općinama, po cijeloj Bosni i Hercegovini oni su temeljito rušili i džamije. Prema podacima kojima raspolaže Islamska zajednica, u Bosni i Hercegovini porušeno je 614 džamija s munarama i 300 mekteba i mesdžida.

“E, u čemu su se oni prevarili? Nisu uspjeli srušiti džamiju u srcima vjernika. Nisu uspjeli srušiti džamiju u srcima ljudi koji su bili stacionirani na Igmanu, ljudi koji su protjerani iz Foče, iz Trnova... Kada je došlo vrijeme za džumu, oni su se okupili i klanjali džumu pod jelikom, kada je došlo vrijeme za namaz, oni su klanjali namaz pod jelikom. Onoga trenutka kada su počeli da padaju snjegovi, kada je postalo hladno, u novembru 1993. godine, ljudi su se okupili oko jednog vrijednog efendije koji je bio tu u jedinici i koji se zove Omer-efendija Krupalija i počeli razmišljati šta će i kako će. Omer-efendija pokrenuo je ideju da se na Igmanu napravi mala džamija. Onda je jedan inženjer građevine napravio mali projekt i krenula je priča. Zijo Rujanac bio je komandant te operativne grupe, Selim Hamzić komandant brigade. Dobili su saglasnost od predsjednika Alije Izetbegovića da to mogu raditi i u novembru, u snijegu, počeli su praviti džamiju. Na dan kada je džamija otvorena, 5. februara 1994. godine, na Markale je pala granata i napravila masakr. Nevjerovatne su te koincidencije”, ispričao nam je Harun Hodžić, bivši vojnik 7. muslimanske, koji je deset godina bio imam i hatib u ratnoj džamiji na Igmanu. Iako već neko vrijeme nije više imam i hatib, ta je džamija njegov život i s ponosom govori o njoj.

Od tog trenutka, dodaje, ta džamija je mnogo više od same konstrukcije koju i danas vidimo.

“Ja je smatram najvažnijom džamijom u Bosni i Hercegovini. Zašto? Ona nema historijat Gazi Husrev-begove, nije u nju uloženo 19 miliona dolara kao u Fahdovu, nije lijepa kao Istiklal, nema arhitekturu kao Ferhadija ili Aladža, nema ni dobar put, nema ni svoj džemat, ali temelji te džamije jesu krv naših šehida, ruke i noge naših gazija, suze majki koje su slale svoje sinove u borbu, suze jetima i mazluma kojima je načinjena nepravda, sve je to kanalisano u temelje te džamije. Kada govorim o krvi šehida, ne govorim simbolički, nego je doslovce krv šehida u njenim temeljima. Ispod one musandre, koja je danas tu i koja je naknadno urađena, bila je operaciona sala vojne bolnice, tu su dovoženi teški ranjenici i tu su operisani 1995. godine, kada je bio pokušaj deblokade Sarajeva, tu su neki od tih teško ranjenih preselili u džamiji i kao šehidi su iznijeti iz džamije. Zato je smatram najvažnijom. Za sve nas koji smo branili Bosnu i Hercegovinu, ona je velika džamija u srcu planine Igman”, kaže Hodžić.

Prema njegovim riječima, ratna džamija Igman proizvod je srca, proizvod vjere, ljudi su time pokazali da neće napustiti domovinu, da neće napustiti vjeru.

“Jedna od njenih simboličkih vrijednosti, jer je podignuta u najtežem vremenu, kada se najviše ginulo, jeste to što je ona zapravo džamija nade. Kako je nicala džamija, nicala je i nova nada. Mi iza sebe imamo dugi period ugnjetavanja, a onda smo se prvi put organizirali, i to pod kapom Armije RBiH. Igmanska džamija simbol je da više nikada niko neće odlučivati za nas, džamija je naša snaga, naš potencijal, naša duhovnost. Ona obuhvata mnogo više nego što je planina Igman”, govori Harun i dodaje: “Najljepša priča o Bosni i Hercegovini može se ispričati u džamiji na Igmanu. Nismo pobjegli kada je bilo najteže, nismo napuštali kad je bilo najkrvavije, nismo napuštali kada nije bilo hrane, kada nismo imali garanciju ni da ćemo preživjeti naredni sat. Ja pamtim jedan dan na Igmanu 1993. godine, 16. ili 17. april, klanjali smo dženazu jednom vojniku, Samku, koji je poginuo na ratištu kod Konjica. Taj su dan Hrvati presjekli Konjic na Ovčarima, četnici zauzeli Košćel i krenuli da se spuštaju prema Tarčinu. Bio je to dan beznađa. Krenemo prema Konjicu i dođemo do Pazarića, dolje veselja, naši vratili Košćen, razvalili četnike, dođemo do Podorašca uzeli Ovčaru i mi vozilom pravo u Konjic. I vidite, iz tog beznađa Allah otvori da u jednom danu osjetiš slast pobjede i slast slobode. Kada tih dana nismo napuštali Bosnu i Hercegovinu, kuda ćeš danas kada imaš sve?!”

Kada pričamo o pobjedama, pa i onoj na Igmanu, ljudi bi trebali da uzmu pouku iz tog vremena, da vrijedi samo ono za šta se žrtvuje.