Večer bijaše prijatnija od pretoplog, sparnog dana. Nije se danju moglo nigdje izaći. Čini mi se da je vrelina bila ne samo od sunca već je izbijala i iz asfalta, iz zidova, svega onog što je moglo primiti i emitirati toplotu. Srećom da ima puno šume, pa su noći koliko-toliko podnošljive, prozračne, kao stvorene za šetnju. Vareš je ugniježđen unutar planinskih visova Zvijezde, nedostupan četničkoj artiljeriji. Valjda je to razlog zašto su izbjeglice, svi oni koji nisu imali kamo otići, u toj mjeri naselili ovaj gradić. Dugo smo hodali do centra. Grad je dug i uzak. Sigurno više od sat hoda. Sve je puno mladih, bračnih parova s djecom, sve je živo, u nekoj razbibrigi... Da nema rupa od gelera, izgorjelih objekata, čini mi se da ništa ne bi asociralo da je nekada bio rat. Možda je ovdje rat i prošao? Radile su trgovine. Radili su kafići i kafane. Bilo je moguće kupiti sladoled, novine. Iz jedne od kafana dopirao je Halid Bešlić i stihovi predratne hit pjesme Zlatne strune. Navirala su sjećanja. Halidova sestra stanovala je u mom komšiluku. Družio sam se s njenim sinovima, s Halidovim sestrićima, Harunom i Fehimom. Sresti Halida a ne znati sve o njemu i sve njegove pjesme nije bilo moguće, bar u mahali u kojoj sam odrastao. Tih predratnih godina bio je često u Olovu.

 Iz drugog kafića vrtio se hit “Divljih jagoda” Motori. Vareš je bio grad mladih. Jedva da se moglo proći. Svi su tu večer izašli. Nisam navikao na takvu gužvu. Tek dvadesetak kilometara odavde bio je rat. Borbe, smrt, ranjavanje, prva linija, Paska Luka – vojna bolnica, granatiranja, svakodnevna, iz minobacača, tenkova, haubica, VBR-ova. Jedni nasuprot drugih, četnički agresor i branioci – Armija RBiH. Voda se dovlačila u cisternama. Struje više nije bilo nego što je bilo. Telefoni su utihnuli devedeset i druge. Autobuske linije također. Hej, kafići, kafane... Hmmmmm. Sve je u Olovu bilo podređeno otporu. Olovo je bilo Vijetnam. Sajgon iz 1975. godine. Vareš je bio nešto sasvim drugo – New York. Ili možda bi bio bolji opis – Las Vegas. Sve je bilo trepteće, živo, bučno, razuzdano, neoprezno, nije se moralo voditi računa o ispaljenju, brojati sekunde, tražiti zaklon... Bilo je bučno na način na koji nisam navikao... Muzika narodna, muzika zabavna, elektro... Glasovi ženski, glasovi muški, oni sitni i oni krupni ili pak piskutavi što se naprežeš da ih čuješ, da ih razumiješ. Sve me je činilo nervoznim s osjećajem da ne pripadam ovdje, s nekom grižnjom savjesti što sam ovdje i što slušam muziku! Činilo mi se da je ovo druga planeta! Druga dimenzija! Nestvarno! Sanjam li? Zar ovako nešto postoji u zemlji Bosni, usred rata?

I drugi dan vikenda smo izlazili. Sjedimo u nekom kafeu gdje je mir, gdje je živo, gdje je smijeh, gdje je razgovor, gdje su još trivijalna pitanja važna: Gdje izaći? Šta obući? Šta slušati? Šta gledati?

Sjedimo. Svako sa svojim mislima. Nihad je jedanaest godina stariji od mene. U ratu godina vrijedi tri, pet ili više. Ovisno gdje ste, kolika je zgusnutost događaja, koliko brzo i kako je teške odluke potrebno donositi, svakodnevno. Rat troši, psihički, mentalno, a to se onda odrazi i na fizički izgled. Sigurno da sam starije izgledao od mojih rođaka-vršnjaka u nekom Hamburgu, sigurno da Nihad nije bio običan dvadesetpetogodišnjak. Prošao je ratište, boravak u gustoj šumi, u crnoj noći, na straži, kad ti se svaki šušanj čini kao dolazak neprijatelja. Svaka sjena je agresorska četa. Uvijek si u grču. Svaki je odlazak na liniju lutrija. Pitanje je da li ćeš se vratiti. Vidio sam to u njegovim očima, u odsutnosti katkad, ne bi slušao dovoljno pažljivo, kao da je fizički bio tu, a u mislima negdje daleko.

“A da priđemo onim curama”, išaretim mu gledajući prema djevojkama dva stola od našeg. Odmahuje glavom. “Suviše su mlade za mene”, kroz smijeh mi odgovara. Vrpoljim se. Sve u meni vri. Ma koga vraga sam došao u Vareš?!? Idem. Pa šta bude! Razmišljam, što reći. Prilazim stolu. “Zdravo”, kažem. Ništa ne rekoše, gledaju me tek onako znatiželjno. Zaboravih u momentu “fazon”, skup riječi, sintagmu koju sam želio izbiflovati da ispadne dopadljivo. Izvalim nešto nemušto – već sam se crvenio – kako bi mogle preći za naš stol, jer je tamo ljepši pogled.

“Hej, kako si? Nešto si mi malo crven”, obrati mi se uz smijeh djevojka duge kose s naočalama. “Ništa crveniji od tvoje kose”, odgovorih. “A vid’, imamo posla s filozofom? A gdje ti je mama?”, upita crvenokosa djevojka. Pitanje bijaše zbunjujuće. “Molim”, upitah. “Sigurno te povela u šetnju? Ne mogu djeca dokasno ostajati sama!”, sada su se sve tri grohotom smijale. “Mali, prošetaj... Uskoro će nam doći društvo”, rekla je uz novi smijeh. “Nemoj mu to raditi”, uključi se djevojka preko puta crvenokose. “Upravi si. Pravo je sladak. Evo imaš prolaz kod Alme. Navrati za jedno pet godina...”, dodade smijući se.

Postao sam, očito, predmet sprdnje.

Vratio sam se za sto. Pokisao. Nihad je napravio grimasu vidjevši da nije dobro prošlo. “Šta bi”, upita.

“Mlade za tebe, stare za mene”, rekoh. “Ne kontam?”, reče i dalje tražeći objašnjenje. “Nema se tu šta kontati. Idemo.” Želio sam momentalno pobjeći iz kafića. “Al’ nismo popili sok”, zadržavao me Nihad. “Idemo, ne želim biti ovdje više ni trena”, rekoh i izađoh iz kafića.

Napolju me zapuhnuo topli zrak. Ljeto je. Još su visoke temperature. Nihad je koračao pored mene. “Hajd’, bolan, tek si počeo izlaziti. Šta si se snuždio? Bit će još ‘korpi’. Ni prva ni posljednja. Cure znaju biti ohole u tim godinama. Kasnije sve to dođe na svoje mjesto. Samo da preživimo ovaj rat, život je pred tobom.”

Užurbanim korakom, kroz napućene ulice, viku, prigušena ulična svjetla, gradić koji je užurbano živio, probijao se ka starom Majdanu. Sutra idemo nazad. U Olovo. U rat. U vukovarsku četvrt. Ondje gdje je sve usporeno. Gdje nema korza, muzike, kafića, noćnog života, drame prilaženja djevojkama i njihova odbijanja, gdje je noć samo noć za spavanje i za preživjeti još jedan dan.

II

“I kako je bilo? Jeste kakvih cura našli?”, kroz smijeh me upita mati. Razvukoh kiseo osmijeh. “Umal’”, odgovori Nihad umjesto mene. Upravo je bio krenuo ka vratima kada smo začuli dobro poznati zvižduk. Potom još jedan... Granatiranje je trajalo skoro dva sata. Mati je bila zabrinuta. Djed je otišao u čaršiju. “Bit će dobro, ne sekirajte se”, tješio nas je Nihad.

Sjedili smo u podrumu. Na sigurnom. Igrali table čekajući da prođe pola sata od posljednjeg ispaljenja kako bismo bili sigurni da su prestali s granatiranjem. Na ulaznim vratima začuo se zveket lokota. Sjetih se, zaboravio sam izvući ključ. Djed je pokušao otključati i ući. Izvadio sam ključ. Odgurnuo je vrata i nekako nervozno ušao. Ništa nije rekao, nije me ružio zašto sam ostavio ključ u bravi. Nihadu je samo mahnuo rukom. Projurio je u svoju sobu. Znao sam da nešto nije u redu. “Sad je vrijeme da idem”, reče glasno Nihad. “Sjedi! Nigdje ne ideš dok se ne smrači!”, dopirao je iz susjedne prostorije djedov glas naredbodavno intoniran.” Potom je ušao u prostoriju u kojoj smo sjedili Nihad, mati i ja. Sjeo, oborio glavu i kao u nekoj ljutnji rekao: “Taib je stradao. Čuvao je proklete koze. Znao sam da će mu glave doći.”

Vraćale su mi se slike. Taib sjedi na tronošcu. Na glavi kapa. Preko kape naočale. I priča s jaradima. Prilazi mu ono najmanje od njih, jedva da je stalo na svoje nožice, i plazi svoj mali jezik. Ostale koze brste na zaraslom travnjaku, neodržavanom, zelenom pojasu uz trotoar što vodi poviše osnovne škole. Jedna se propela iznad razvaljenih garaža, preko puta nekadašnje željezničke stanice, brsti neku visoku biljku izraslu kroz betonsku rupu... I kao da je zadatak tog korova da pokrije ono što je čovjek napravio, ponovo ga vraćajući u prirodu, u zelenilo. Ako rat potraje još koju godinu, bit ćemo džungla, šuma, šikara s urbanim elementima. Sve je ispremetano, kamenje, komadi stakla, crijepa, željeza, polomljenih greda, iskrivljenih gelendera s neke od ruševine... Tu je i bezbroj rupa, gelera, ostataka granata, tragova ljudskog besmisla. Samo je Taib bio u tom prizoru sa svojim kozama, jaradima, tom vunenom, pletenom kapom i usred ljeta dio harmonije, nekog teško dokučivog smisla, nečeg većeg od nas samih, preslika s boljeg svijeta, onog što me je nagonilo na smijeh, na radost... I ne mogu da ga se sjećam drugačije!

“Bacili su granatu. Geler ga ranio u stomak. I dok su ga izvlačili, zadnje što je kazao bilo je: ‘Čuvajte mi koze’”, govorio je djed. “Znamo se od šeset prve, kad sam došao raditi u Olovo...”

Sjedili smo i slušali djeda. Pričao je o mladosti, o Taibu, o životu kojeg više nema. O nečemu, činilo mi se, jedinstvenom i neponovljivom. Pričao je kako se gradila velika firma “Stupčanica” (ondje gdje je proveo radni vijek), pričao je o “Prometu” (ondje gdje je radio Taib). Bilo je u tom govoru i sjete, i razočarenja, i nekih elemenata komemoracije Taibu, i toj generaciji, i državi koje više nema, i sistemu kojeg više nema... Nihad je ostao gotovo do ponoći.

Sa sjetom prolazio je još jedan augustovski dan. Na spisku poginulih komšija, pored malog Nermina M. (7), Vesne S. (33) , Džemaila Š. (39), Avde P. (26), valjalo je dodati još jedno ime. Rat boli. Rat je patnja. Rat je tihi ubica i nas koji ostajemo, koji nismo direktno pogođeni metkom ili gelerom.