Rijetko ko u Bosni i Hercegovini nije čuo za Petera Handkea, posebno od 2019. godine, kada je dobio Nobelovu nagradu za književnost. I rijetko je ko u Bosni i Hercegovini čitao njegova djela, ali njegovi stavovi o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu, raspadu Jugoslavije i Genocidu u Srebrenici svima su poznati. Za mnoge koji nisu čitali Handkea, čiji želudac to ne može podnijeti, knjiga Handkeov jugoslavenski kompleks – Kritička revizija nakon Nobelove nagrade Vahidina Preljevića i Clemensa Ruthnera rasvjetljava nam mračne stranice Handkeovih djela i stavlja na dnevni red neka bitna pitanja za raspravu. 

Knjiga, objavljena ove godine u akademskoj izdavačkoj kući “Königshausen & Neumann” u Njemačkoj, sadrži dvadeset rasprava, analiza i eseja germanista, književnih kritičara, filozofa, historičara i pisaca iz deset zemalja. Autori priloga u knjizi jesu Slavoj Žižek, Saša Stanišić, Alida Bremer, Barbi Marković, Bettina Baláka, Vahidin Preljević, Clemens Ruthner, Wolfgang Müller-Funk, Steffen Hendel, Svjetlan Lacko Vidulić, Theodore Fiedler, Paul Gruber, Helen Finch, Riccardo Concetti, Mira Miladinović Zalaznik, Katja Perat, Thomas McDonald, Verena Walzl, Gerrit Althüser i Michael Portmann. 

Već 35 godina Jugoslavija i Balkan ubrajaju se u najvažnije topose književnog djela Petera Handkea. Od romana Ponavljanje (1986), gdje se Jugoslavija pojavljuje kao književni krajolik, i posebno od eseja Oproštaj sanjara od Devete zemlje (1991), u kojem se Handke prvi put politički pozicionira prema raspadu Jugoslavije, te kontroverznih putopisa iz devedesetih godina, Balkan je postao neka vrste njegove estetske i političke opsesije. Svrstavanje Handkea uz politiku Slobodana Miloševića, te preuzimanje nekih elemenata diskursa velikosrpskog nacionalizma za mnoge tumače njegovog djela i dalje je neobjašnjivo. Ova knjiga, koja je izazvala veliku pažnju u akademskim krugovima, ali i kulturnoj javnosti njemačkog govornog područja, pokušava iz različitih perspektiva osvijetliti neke aspekte ovog estetskog i ideološkog fenomena. 

Knjiga je, kako kaže Vahidin Preljević, profesor na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, nastala iz nekog vida dvostrukog napora – naučnog interesa za knjigu i društvenog interesa. Mnogi od autora priloga za ovu knjigu su tokom debate o dodjeli Nobelove nagrade Handkeu nastupali kao glasovi protesta. 

“Ovo je knjiga o jednom značajnom autoru na njemačkom jeziku i o njegovom uplitanju u ideologiju koja je nanijela veliko zlo na Balkanu. Knjiga postavlja neka principijelna pitanja: odnos književnosti i ideologije, propituje granice slobode umjetnosti, ali i pitanje tehnika i motiva negiranja realnosti, negiranja zločina genocida. Neki tekstovi u knjizi osvjetljavaju polja koja su danas izuzetno bitna – balkanizam, ideologiju, te postkolonijalizam”, kaže Preljević. 

NEPOZNAVANJE HISTORIJE BALKANA 

Uz Preljevića, domaćin razgovora o knjizi u Goethe institutu u Sarajevu u utorak 20. decembra bio je i Clemens Ruthner, za kojeg Preljević kaže da je rođeni Austrijanac, ali je neka vrsta gastarbajtera jer predaje na Trinity Collegeu u Dublinu. 

Ruthner kaže da je čest gost u Sarajevu, voli ovaj grad, ali ovaj grad i njegova historija područje su njegovog naučnog istraživanja. 

Prema Ruthnerovim riječima, debata o Handkeu započela je mnogo ranije, od trenutka kada je objavljeno da je on dobitnik Nobelove nagrade, započela je još devedesetih godina dok je Agresija na Bosnu i Hercegovinu uveliko trajala. On smatra da je Handke mogao tu debatu zaključiti 2019. godine, kada je primao Nobelovu nagradu, riječima izvinjenja, no, on je samo podgrijao raspravu svojim radikalnim stavovima.  

Prateći tu debatu, kaže Ruthner, primijetio je da malo ljudi u Austriji i Njemačkoj, koji su vodili debatu, poznaje historiju Balkana. U svom eseju on se bavi nečim što je itekako povezano s tim neznanjem – postkolonijalizmom, koji se u ovom slučaju najčešće ogleda u tome da učesnici rasprave u Njemačkoj i Austriji, ali i mediji na njemačkom govornom području, potpuno iz rasprave isključuju glasove s Balkana. Kao da ne postoje. Kada se govori o postkolonijalizmu, obično se misli na afričke postkolonijalne države, ali se iz vida gubi činjenica da u srcu Evrope imamo postkolonijalne države – na Balkanu. Iako se o postkolonijalizmu ne govori u kontekstu Balkana, to ne isključuje postkolonijalni odnos prema ovome dijelu Evrope. 

Ruthner dodaje kako su imali namjeru napraviti knjigu u kojoj će biti tekstovi i onih koji kritikuju Handkea, ali i onih koji ga podržavaju, no ovi potonji odbili su učestvovati, tako da smo dobili kompilaciju kritičkih osvrta. Zbornik je, dodaje on, poput bombe odjeknuo u naučnoj zajednici njemačkog govornog područja, te se nada da će pokrenuti teme poput Handkeove etičke odgovornosti i izvrtanja historijskih činjenica. Istina, književnost može sebi dopustiti da zatvori oči pred historijskim činjenicama, ali ne može sebi dozvoliti da se ruga ljudskim patnjama i tragedijama. 

Alida Bremer, autorica jednog priloga u ovoj knjizi, govoreći o postkolonijalizmu, ispričala je kako su njemački mediji za Handkeov 80. rođendan bili preplavljeni hvalospjevima na njegov račun. Niko nije želio čuti glasove protivljenja, nikome nije bila važna etička dimenzija Handkeovih djela. U svome radu Bremer je dosta pažnje posvetila i pojmu balkanizam. 

Balkanizam je, objašnjava profesor Preljević, termin koji govori o slici Balkana onako kako je izgrađena na Zapadu i u kojoj se imaginira ovaj prostor kao prostor primitivnog, sirovog, civilizacijski nedovršenog, zaostalog itd. Uglavnom to korespondira sa slikom ili metaforom Indijanaca koju koristi i Handke. Balkanizam je kao shema opažanja nastao na Zapadu, ali on se njeguje i iznutra na različite načine. U svakom slučaju, te modele balkanizma neki autori u ovoj knjizi upravo prepoznaju kod Handkea, samo što on taj negativni stereotip obrće u pozitivni i imaginira Balkan kao mjesto, kao prostor koji je zbog svoje sirovosti i zaostalosti prostor autentične realnosti, to je ono što je tu zanimljivo i što je fatalno. Tako on u izoliranoj Srbiji, Miloševićevoj Srbiji devedesetih godina prepoznaje prostor koji je nepatvoren, odvojen od štetnog zapadnog utjecaja, sam za sebe i kao takav više stvaran nego svijet izvan njega. 

Nekoliko dana nakon što je objavljeno da je Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost, Saša Stanišić primio je najznačajniju književnu nagradu u Njemačkoj za roman Porijeklo. Prilikom dodjele nagrade u Frankfurtu, Stanišić je održao govor, koji se već sada u Njemačkoj naziva historijskim, i govori o principijelnosti i o odnosu književnosti i istine. Tada javno kritizira Nobelov komitet zbog odluke o dodjeli nagrade Handkeu te postavlja pitanje: Ima li književnost pravo da laže i iskrivljuje historiju? 

Stanišić kaže da svaki književnik mora sebi postaviti pitanje da li moju književnost čitaju ljudi koji ne znaju historijske činjenice i historijsku pozadinu. Njegov rad u zborniku bavi se upravo time, ophođenjem prema historijskim činjenicama koje se ne bi smjele izvrtati i stavljati u službu ideologije. 

Kada je Handke dobio Nobelovu nagradu sve austrijske novine su ga predstavljale kao nekakvog mesiju, heroja, kaže Wolfgang Müller-Funk, kulturolog i teoretičar iz Beča, i dodaje da je svaka kritika bila nepoželjna. Tu je riječ, dodaje on, o medijima i književnosti koji su dosta zatvoreni. Handkea se kanonizira, a Wolfgang bi ga najradije protjerao. 

Prema njegovim riječima, Handkeov odnos prema istini i književnosti zapravo je zloupotreba književnosti. On je mišljenja da je Handke neka čudna mješavina austrijskog desničara i ekstremnog ljevičara, nacionaliste i antinacionaliste. Svi ti ekstremi sudaraju se u njemu, on okuplja ljude i s krajnje desnice i s krajnje ljevice, okorjele nacionaliste i potpune antinacionaliste, svi ti ekstremi imaju jednu zajedničku tačku – Handkea. 

“Ali Handke nije sam, ima mnogo njih koji su sličnog mišljenja, koji smatraju da za raspad Jugoslavije nije kriv Milošević nego zapadni političari, govore o raznim teorijama zavjere, to i sam Handke spominje u svojim djelima”, kaže Funk. 

INDIJANCI I KAUBOJI 

Theodoreu Fiedleru u vezi s Handkeom najviše smeta to što on stalno govori o isključenosti slovenačke manjine u Austriji (pitanje koje mu je bitno zbog vlastitog porijekla jer majka mu je Slovenka), ali ne smeta mu odnos srpske većine prema manjim narodima na Balkanu, posebno Bošnjacima, a riječ je o istom odnosu većine naspram manjine, u jednom slučaju je na strani manjine, u drugom na strani većine. Također, smeta mu Handkeova usporedba Srba s Indijancima, ako je već morala biti takva usporedba, Srbi nikako ne mogu biti Indijanci nego su oni US armija. On gleda filmove o Indijancima i uviđa da su bili žrtve, ali ne uviđa da su ovdje žrtve bili Bošnjaci. 

Paul Gruber, slavista i germanista, dodao je kako nije skandalozno to što poredi Srbe s Indijancima, skandalozno je to što Bošnjake poredi s kaubojima. 

Gruber je autor priloga u kojem analizira Handkeovo pojavljivanje u srpskim medijima. Kako kaže, zapazio je, kroz analizu njegovih medijskih istupa, da je Handke izdao vlastitu književnost koristeći srpski nacionalistički diskurs i promovirajući srpski nacionalistički mit. Handke u svojim istupima reproducira srpski nacionalistički diskurs prema kojem za sve krivi zapadne medije, govoreći da oni favoriziraju samo jednu stranu. Njegovo negiranje istine je gotovo zastrašujuće kada kaže da bi priznavanje krivice bilo izdaja srpskog naroda. 

U debati o Handkeu često se raspravljalo o tome da li se autor i njegovo djelo trebaju razdvojiti. O razdvajanju najčešće govore njegove pristalice, što im je argument u raspravi o problematičnim djelima, međutim, kada djela nisu problematična, onda su autor i njegovo djelo jedno. Ali kod Handkea to razdvajanje nije moguće jer on svoje vlastite stavove predstavlja kao književnost, on piše ono u što i sam vjeruje. Kada pripovjedačko “ja” nije u stanju priznati genocid, onda ga opravdava osvetom i time da su žrtve i same djelimično krive. Handke se tako postavlja da je njegovo “ja” središte njegove proze, njegovog svijeta. Ne mora značiti da autor treba imati obavezu da poštuje historijske činjenice jer književnost je konstrukcija sama po sebi, ali šta kada književnost ismijava žrtve – to se ne smije dopustiti. 

Handkeovo insistiranje na tome da se ne suoči s istinom, da nastavi negirati zločine, znak je njegove “austrijske traume” koju on nosi u sebi kao sin nacističkog vojnika i majke Slovenke, koji je, tragajući za samim sobom, svoje mjesto našao u krugu srpskih nacionalista i zločinaca.