Izvrsna knjiga „Migracije i bosanski ejalet 1683–1718“ dr. Ramize Smajić s Instituta za historiju Sarajevskog univerziteta plod je njene doktorske disertacije odbranjene na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2019. godine. Smajić u knjizi analizira događaje nakon neuspješnog pohoda Osmanlija na Beč, kada to Carstvo gubi ogromne teritorije od Poljske pa do današnje Sjeverne Makedonije i obale Crne Gore u svega petnaest godina. Smajić detaljno objašnjava protjerivanje i migracije muslimanskog stanovništva s tih prostora, donosi brojne detalje o preseljenju stanovništva, njihovim novim selima i gradovima, zanatima, jeziku i identitetu.

U isto vrijeme priča i o ljudima koji idu u suprotnom pravcu, bosanskim i hercegovačkim katolicima koji sele ka zapadu, u Hrvatsku, Mađarsku, dalje ka Austriji, koje na odlazak tjeraju vjerski autoriteti ili koje Eugen Savojski vodi sa sobom nakon spaljivanja Sarajeva. Priča o muslimanima koji napuštaju Boku Kotorsku i odlaze ka Hercegovini i dalje ka Sarajevu, o Vlasima koji se naseljavaju oko današnjeg Sokoca i koji će kasnije postati uglavnom pravoslavci. Sve su to bili razlozi za razgovor s autoricom ovog važnog, naučno utemeljenog i detaljnog rada.

STAV: Na promociji Vaše knjige rečeno je da je bilo iznimno hrabro upustiti se u ovakav poduhvat. Zašto baš ova tema i koliko je zaista trebalo hrabrosti za ovu knjigu?

SMAJIĆ: Ne znam koliko je ovdje riječ o hrabrosti. Možda bih prije rekla da se radi o tome koliko je ko uopće spreman iskoračiti s utrtog puta i pokušati upaliti barem iskricu svjetla u korist čovjeka i njegove budućnosti, što, po mom mišljenju, mora biti svrha naučnog rada. Činjenica je da su stereotipizacija i simplifikacija evropskih historiografija u odnosu na sve ono što dolazi s Balkana, pogotovo u stoljećima osmanske uprave, okamenile percepciju da su ljudi s druge strane predziđa kršćanstva kao egzotični ostaci neprijatelja s istoka. Nije mi se jednom dogodilo da mi pažljivi slušaoci na međunarodnim skupovima nakon nekih predavanja kažu: „Pa nama niko nije govorio o tome! Ko je pisao o tome?“ Tu dolazimo do vlastite odgovornosti zbog čuvanja zone komfora, neinventivnosti zbog koje ne možemo otkrivati nove okeane čuvajući lađu uz obalu.

Naša ili, bolje rečeno, naše historiografije često uzimaju kao imperativ zapadne trendove istraživanja, zanemarujući to da su zapadne zemlje odavno zaokružile svoju političku historiju. Mi nismo. Kad treba da govorimo o jeziku i jezičkim pitanjima, mi imamo problem. Hoćemo da govorimo o vjerskim pitanjima, mi opet imamo problem. Ako ćemo govoriti o identitetu, nama je isto tako problem. Pravi razlog je što ne poznajemo temeljne činjenice iz osmanskog perioda, imamo brojne historiografske praznine i, što je najgore, stvari posmatramo jednodimenzionalno, puštajući kao struka običnog čovjeka da tumači neke aspekte prošlosti iz ugla današnjice, bez poznavanja historijskog konteksta ili da prosto odbija uopće pominjati historiju, uvjeren da nas to zavađa s drugima i s nama samima.

Prošla sam školu u prošlom stoljeću uz profesore koji su poticali postavljanje pitanja, što je često važnije od davanja odgovora. Prirodan slijed stvari je bio da se zapitam kako to da su evropske historiografije s kraja 17. stoljeća i početka deosmanizacije Balkana ne samo ostavile na margini progone, pokrštavanja, patnje muhadžira, pozive da se napuste domovi, nego je na margini svega ostavljen čovjek uopće, ljudi sa svojim identitetima, kulturama, nasljeđem, oduzetim pravima, životom uopće? Najmanje se istraživalo ko čini te ljude od kojih smo potekli. Na toj tački zapitanosti naučnik mora sam odlučiti hoće li npr. ući u istraživanje identiteta, za što će mu trebati i teorijska i metodološka upućenost u niz naučnih disciplina, ili će samo ponavljati brojke i definicije koje su prelijevaju iz vodećih historiografija sklonih nametanju svoje često ideologizirane slike prošlosti.

STAV: Šta su ključni fakti koji su odredili događaje nakon Bečkog rata, koji su odredili daljnji tok historije?

SMAJIĆ: Poraz pod Bečom 1683. godine je definitivno premjestio vojnopolitičku inicijativu s Osmanske Države na kršćansku Evropu. Dalji niz osmanskih poraza, upravna i praktična realizacija razgraničenja početkom 18. stoljeća, sukcesivni talasi prisilnih migracija, egzodus muslimana s prostora koje su izgubili Osmanlije, iseljavanje nemuslimanskog stanovništva, pogotovo sklopljena Sveta liga, protuosmanski savez između Austrije, Poljske, Venecije, Bavarske, Brandenburga, Saske i općenito društvenopolitičke prilike u Bosanskom ejaletu kao serhatu, najisturenijoj krajiškoj upravnoj jedinici Osmanske Države, doveli su Osmanlije u odbrambeni položaj.

Strana koja je dotad diktirala uslove, nakon skoro dva stoljeća pune ekspanzije, sad je ostala primorana da pregovara i pristaje na zahtjeve udruženih protivnika. Protjerivanje cjelokupnog muslimanskog stanovništva iz gradova oduzetih od Osmanlija, marginalizacija gustih muhadžirskih talasa i demografske kataklizme, opće držanje nezainteresiranosti pred sudbinom muslimana izrodit će i definirati Istočno pitanje, apsurdan stav i proces progona muslimana kao stranog elementa na evropskom tlu, koje će tokom 19. stoljeća doživjeti svoju punu realizaciju, ali i razgolititi trajno odnos i afinitete evropskih sila u regiji.

STAV: Tvrdite da je migracijama bilo zahvaćeno oko 130 hiljada ljudi. Koje su to razmjere ako ih uporedimo s današnjim vremenom i kako je njihova migracija oblikovala decenije nakon njihovog pomjeranja?

SMAJIĆ: Safvet-beg Bašagić je bio prvi od kojeg je potekao taj proračun kako se do 1699. godine iz Ugarske, Slavonije, Like, Krbave i Dalmacije, koje su pripale habsburškoj i mletačkoj državi, iselilo oko 130.000 stanovnika. Tu cifru je poslije razrađivao Muhamed Hadžijahić prateći etnička kretanja, ostali prenosili isto. Mora se podvući da su istraživanja demografsko-historijskog karaktera ograničavala i ograničavaju historičare osmanskog perioda i danas, bilo zbog manjkavosti izvornog materijala, bilo zbog njegove razbacanosti po arhivima širom svijeta, bilo zbog nemogućnosti ustanovljavanja razmjerno ujednačene metodologije istraživanja.

Dovoljno je znati da ni u Evropi do 18. stoljeća nema popisa stanovništva i da su istraživači primorani raditi rekonstrukcije na osnovu nehomogenih izvora koji su osnova determinacije (katastarske knjige, popisi tvrđavskih posadnika, timarnika, filuridžija, parohijske knjige itd.), kao i da se jasniji demografski mehanizmi mogu primijeniti samo na manjim prostorima. Druga važna činjenica je da ratne okolnosti, progoni, smještaji migranata, demografski gubici uslijed epidemija kuge i ratova uvijek ostavljaju upitnik na bilo kakvom zaokruživanju broja, kao što je to i danas.

Mi čak u 21. stoljeću, pored savremenih popisa stanovništva, nismo u stanju još uvijek dati precizan broj nestalih ljudi, ubijenih, raznesenih... Uzimajući u obzir predstatističko doba Evrope, epidemije kuge koja je sukcesivno uzimala danak, pogotovo u ratnim okolnostima, te parametre po broju porodica koje su napuštale ognjišta, naseljavale se u novim mjestima ili „s presjedanjem“ prolazile kroz nekoliko muhadžirskih mjesta, broj od 130 hiljada je realan, ali i ogroman uzimajući u obzir naseljenost evropskih prostora tog vremena. Način na koji se prenose Bašagićevi podaci, međutim, ostavlja dojam da je tu riječ o onim istim ljudima koji su otišli na prostore Ugarske i današnje Hrvatske s osmanlijskim prodorima i sad se kao stopedesetgodišnjaci vraćaju nazad! Toliko o historiografskom zanimanju...

STAV: Koliko je poraz Osmanlija i pomjeranje stanovništva oblikovalo današnju BiH i njenu etničku sliku?

SMAJIĆ: Talasi ratovima potaknutih migracija na prostoru Bosanskog ejaleta u rasponu od 1683. do 1718. imaju historijski značaj u formiranju etničke strukture na određenom prostoru, skupa s drugim demografskim pojavama i procesima. Brojni tragovi i posljedice ovakvih procesa i pojava su ostali kao survivali do savremenog doba, ali i na bosanskom prostoru u najširem smislu, nalazeći mjesta u navikama nekih zajednica, općenito kulturi življenja, kućnoj organizaciji i sl., zbog čega su u mojoj radnji korišteni i detalji usmene historije. Demografske promjene, odnosno konkretno migracijski tokovi, kao jedan od preduvjeta za njih, oslikavaju kulturno kruženje, preuzimanje tradicija, dopunjavanje, oplemenjivanje ili njihovo odnošenje u nove prostore.

Pošto su sociolozi nedovoljno koristili historijski aspekt o obradi ovakvih rezultata u smislu društvenih promjena, radnja se dotiče i objašnjenja najčešćih propusta u demološkim definiranjima kroz historiografiju. Uzmemo li u fokus Bosnu na prelazu iz 17. u 18. stoljeće, vidjet ćemo niz razloga kompleksnosti, višeslojnosti i raznolikosti njene identitarne potke. Uglavnom, historiografija je najčešće griješila u upornom poistovjećivanju pitanja etničkog naziva i pitanja vjerske pripadnosti.

Uzvišena Osmanska Država bila je sultanat čije je državljanstvo imao svako ko je iskazao odanost državi, koje god vjere ili etnosa bio. Treba istaći činjenicu da su sultani svojim izvršnim aktima jamčili svim podanicima Carstva slobodu ispovijedanja vjere. Religija je bila najvažniji dio samoidentifikacije. Uz ime, prateći pojmovi kao što su Bosna/Bošnjak, Hrvat, Arnaut, Srb, Laz, Eflak, Filibelu... označavali su samo porijeklo u teritorijalnom smislu ili pripadnost posebnoj etničkoj grupi. Stanovnike Bosanskog ejaleta osmanska administracija skupno je imenovala kao Bošnjake, Bosnali (Bosance) ili samo Bosna, ako sami nisu imali porijeklom neki drugi etnonim uz ime. Službene popisne knjige cijelog osmanskog razdoblja za stanovnike Bosne imaju jednako obilježje Bošnjak, bilo da je riječ o Marku, Jovanu ili Ahmedu.

Katolici Mostarci koji se krajem 17. st. na poziv biskupa naseljavaju u okolini Pečuha sebe nazivaju Bošnjacima i čak prave distinkciju od komšija koji su na isti poziv došli s hrvatskih prostora, pa se izjašnjavaju Hrvatima. Imam običaj reći da stanovništvo Bosne kroz tako krupne demografske smjene nisu uopće morile brige oko izjašnjavanja koje će s buđenjem nacionalne svijesti u regionu u 19. stoljeću navući narodima na pleća teret pod kojim i danas jedva dišu i pokušavaju ostati normalni.

STAV: Kamo sve odlaze i odakle dolaze muslimani u tom periodu? Za razliku od vremena dolaska Osmanlija koji su nadograđivali tada već postojeća mjesta, ovaj proces migracija dovodi do fenomena nastanka novih naselja? Koji su to gradovi ili mjesta nastali kao rezultat pomjeranja stanovništva?

SMAJIĆ: Egzodusom iz izgubljenih krajeva pod osmanskom upravom muhadžiri pretežno iz Ugarske, Slavonije i Dalmacije preplavili su Bosanski ejalet, u talasima naseljavajući se oko rijeke Une, u srednju Bosnu, oko Vrbasa, Spreče, Ukrine, Drine, Save, Neretve, Lašve, Sane, Prače, Vrbanje, Rame, Krivaje, Usore i Bregave. Muhadžiri iz Like i s Korduna mahom su se naselili u Bosansku krajinu, oko Bihaća, Cazina, Bosanske Krupe i drugih gradskih i seoskih sredina. Muhadžira iz Like ima puno oko Une i Sane, gdje nastaju nova naselja: Kulen-Vakuf, Orašac, Čovka, Bosanski Petrovac i Prijedor.

Znatan broj muhadžira iz Ugarske naseljavao se oko Tuzle, Modriče i po okolnim mjestima. U Pounje, Glamoč, Grahovo i Livno naselili su se izbjegli muslimani iz gornje Dalmacije. Oni iz Cetinske krajine došli su u Malu Kladušu i Todorovo. Muslimani s područja srednje Dalmacije razmještali su se oko Livna, Ljubuškog, Ljubinja, Stoca, Duvna. U Hercegovini je bilo jako puno muhadžira iz Herceg-Novog, iz Risna, Imotskog, Makarske i drugih mjesta nekadašnje „turske Dalmacije“. Stanovništvo koje je bježalo iz bokokotorskog zaljeva prema Hercegovini doseljava se u manja mjesta i zahvaljujući njima sela Stolac, Trebinje, Ljubine, pa i Nevesinje dobit će status kasabe.

STAV: Promovirajući knjige, kazali ste da je muhadžir zaista posebna riječ. Zašto?

SMAJIĆ: Često govorim o toj emotivnoj strani u istraživanju teme migracija, a to je činjenica da je progonstvo u svim starim sistemima po težini kažnjavanja dolazilo odmah nakon smrtne kazne. Što je to progon bio teži od doživotnog zatvora npr.? Pošto sam i lingvista, uzimam uvijek i taj jezički aspekt u razmatranje. U arapskom jeziku čiji je vokabular izuzetno iznijansiran, postoje različite riječi za migrante, izbjeglice, prognanike, ali kad se kaže muhadžir, koristi se osnova hedžere, za seljenje kojim se skoro sahranjuje dotadašnji i otpočinje novi život.

Brojna pisma naših muhadžira po Republici Turskoj, Kur'an u Gazijinoj biblioteci koji je žena ponijela iz Istočne Bosne u ovom ratu radije nego neku drugu vrijednost, ključ koji je svekrva moje svekrve čuvala u ovom posljednjem ratu do smrti, ključ od kuće koja je zapaljena, srušena, i toliko primjera kojih bih vam mogla nabrojati, samo potvrđuju uvijek iznova da muhadžirluk nije isto što i migracija iz sela u grad radi posla, iz zemljotresom ili epidemijama pogođenog područja radi boljeg života negdje drugo.

Progon iza kojeg se zatiru čak i groblja nekadašnjih stanovnika nekog područja zaista svjedoče o hidžretu kao sahranjivanju sebe onog prije u odnosu na onog koji će biti. Iz takvog razmišljanja je nastala i ideja naslovnice ove moje treće knjige. I da, kad govorim o muhadžirima, ne mislim samo na muslimane.

STAV: Kako je izgledao tadašnji život, šta sa sobom donose muhadžiri, osim svojih običaja?

SMAJIĆ: Za primjer možemo uzeti opet katolike iz okoline Mostara koji na poziv biskupa Radonaya naseljavaju opustjela imanja muslimana. Ti ljudi se u Madžarskoj iskazuju kao Bošnjaci, svoj jezik vezuju za Bosnu, često umjesto ranijeg prezimena registriraju to Bošnjak kao prezime, i kao i svako ko je napustio rodno mjesto, pokušavaju sačuvati sjećanje na njega. Ovi Mostarci u Madžarskoj su čak i njive oko svog imanja nazivali imenima iz rodnog kraja, na maternjem jeziku. Oni do dana današnjeg njeguju sjećanje na tu prošlost i porijeklo. Sarajevski katolici koji su otišli s Eugenom Savojskim bar u tri generacije su u matičnim knjigama zavođeni kao Sarajlije.

Obični ljudi su ti koji su ponijeli sjemenku tikve iz Budima, pa mi i danas imamo tikve budimke, obični ljudi su nosili sjemenke šljive iz svog voćnjaka iz Madžarske kad su prognani u Požegu, gdje su je zvali madžaricom, a tu istu šljivu opet muhadžiri donose ovamo, pa dobija ime požegača jer ovog puta muhadžir dolazi iz Požege. I recite mi onda, čija je ta šljiva? Onaj ko zna činjenice puta te šljive kroz ruke muhadžira zna koliko je apsurdno nadmetati se oko toga čija je. Šljiva je jednostavno kod onog ko je uzgoji, oplemeni, neko drugi preuzme, pa i on nečim dodatno oplemeni u novom podneblju.

Tako se smjenjuju, dopunjavaju, razmjenjuju kulture, smjenjuju i ljudi na određenim prostorima. Slične situacije su bile i kad su ukinuti arnautski stratioti, pa se oni naseljavali po hercegovačkim prostorima u 17. st. Donijeli su bili i sami svoje neke navike, pa tamo negdje u okolini Mostara kasni potomak jednog koji se prezivao Baletić – Škutor, starica koja baje na ovčije kosti u 21. st. govori novinaru Marjanoviću „Uh, da me vidi pratar...“ A ni sama ne zna otkud i šta, osim da su se time zabavljali u dugim zimskim noćima kao djeca. Mi, pak, slične običaje danas nalazimo među Arnautima i Karadaglijama.

Kad muhadžiri budu angažirani u popravcima tvrđava, često ostaju u tim mjestima orođavaju se, žene... Tako su, npr. krajišnici iz Banje Luke gradili plavsku tvrđavu, tamo se ženili i umirali. Ko bi mogao sad da ocjenjuje ko su i šta su sad potomci tih ljudi? Puno je ovakvih primjera iz kojih se vidi da su migracije utjecale na izgradnju, nekad na očuvanje, nekad na zamiranje identiteta i sl. Bez poznavanja takvih i puno drugih detalja, nema prava niko da nameće drugom izjašnjavanje bilo koje vrste. A to je kod nas omiljena navika, nažalost.

STAV: Nikšić zauzima važno mjesto u Vašoj knjizi. Zašto je baš on važan?

SMAJIĆ: Postoji jedna navika kod muhadžira, a to je da u prvom talasu progonstva ne idu daleko od svog doma. Razlog je duboko ljudski, uvijek se nadaju da će se vratiti i zato žele biti što bliže. Na prostoru današnjeg Nikšića je bilo staro naselje Onogošte, koje će biti razoreno od plemena Nikšića i još nekih plemena, te biti spominjano kao ruševina kroz cijelo 17. stoljeće. Njega će upravo izgraditi muslimansko stanovništvo prognano iz Risna 1684. godine, kao i Novog 1687. Već prvih dvadesetak porodica koje su se naselile uz stare zidine Onogošta počele su raditi na izgradnji.

Do početka 18. stoljeća nastaje Nikšić kao primjer pravog muhadžirskog centra, urbanog stjecišta muhadžira iz primorskih gradova i hercegovačkih sela. Rišljani i Novljani su imali tradicionalno taj urbani duh, bili potomci uglednih gradskih porodica i nazivani su u Nikšiću Građanima. U Nikšiću je bilo i jako puno konvertita na islam, uglavnom pripadnika plemena Grude, Kuči, Piperi, Ferizovići. Hercegovački muslimani su gledali malo poprijeko „minđušare“, pripadnike arnautskog katoličkog plemena Grude koji su bili poznati po naušnicama u ušima. Nikšić je ovdje dat kao primjer nekadašnje multikulturne sredine po brojnosti bratstava i ogranaka tih bratstava, mjesto s velikim mogućnostima antropoloških istraživanja, ali i međuodnosa posve drugačijih tipova ljudi.

STAV: Kako je izgledao (Herceg) Novi prije pada u mletačke ruke i kamo sve odlaze muslimani nakon pada?

SMAJIĆ: Stjepan Vukčić Kosača je od Novog nastojao napraviti ekonomski centar Hercegovine, prvenstveno prodajom soli, ali od 1482. godine, kad Novi (ili Neve kako uglavnom stoji u izvorima) pada u ruke Osmanlijama, on postaje važna strateška tačka jer je zatvarao bokokotorski zaliv i od njega se mogla nadzirati italijanska obala i more. Novi dobija sve odlike orijentalno-islamskog grada, kroz administrativne, kulturne i vojne forme, džamije, luku, mahale, tekije, utvrde. Do 1687. godine Novi je imao 45 džamija i preko 40 mesdžida.

Opsada Novog je tekla živopisno, uz prebjege kršćana, pokušaje proboja, dotur informacija u mletački logor, sprečavanje skadarskog paše da sa snagama dođe u pomoć, da bi došlo na kraju do poziva na predaju, pri čemu su Novljani postavili uslov slobodnog izlaska 2.200 ljudi, od kojih njih 700 pod oružjem. Među njima su bile porodice Bijedića, Resulbegovića, Dizdarevića, Durakovića, Kresa, Abaza… Oni koji nisu otišli iz Novog bivaju pokrštavani, a potomke porodica koje su otišle u prvi mah prema Trebinju nalazimo danas širom hercegovačkog i bosanskog područja, od Klobuka, Konjica, Sarajeva, Rogatice...

 

STAV: Pišete i o krupnim procesima poput pokrštavanja. Ko su ljudi koji su pokršteni, gdje i ko su predvodnici tog procesa?

SMAJIĆ: Većina pokrštenih je bila od onih koji nisu htjeli da napuste domove. O broju pokrštenih saznajemo često iz izvještaja bosanskih franjevaca u Rim, koji početkom 18. st. govore o pokrštavanju 1.601 osobe u Slavoniji i 184 osobe u Dalmaciji npr. To je bila poznata pojava i u prethodnim stoljećima, a službeno je omogućena odobrenjem pape Urbana VIII od 23. septembra 1625. godine, u kojem stoji da franjevci mogu „kršćansku djecu i muhamedance krstiti“. Pokrštavani su i muslimani koji nisu htjeli napustiti domove nakon austrijskog zauzimanja Like i Krbave.

Često je citirana bilješka Marka Mesića kako treba pokrstiti stanovništvo Perušića, a da one koji se tome opiru treba iseliti. Taj Perušić i inače važi za najveće pokršteničko naselje. Tada je pokršteno oko 50 muslimanskih porodica. Gačani su isto pregovarali oko mogućnosti da pokrštavanjem ostanu na svojim ognjištima, Vrnograč kod Kladuše je poznat po ljudima koji su se pokrstili, a onda se ponovo vratili u islam kad je Vrnograč pripao Osmanskoj Državi prema odredbama Karlovačkog mira 1699. godine. Pokrštavanja je bilo sve vrijeme do Požarevačkog mira. Fratri su često dobijali pohvale i pri tome je znalo biti navođeno da je pokršteno toliko i toliko „Turaka“, „Turkinja“. Mimo ovakvih pokrštavanja, bilo je i onih dragovoljnih, vezano za udaje i ženidbe.

STAV: U knjizi tvrdite da su bili rijetki primjeri „povratka na svoja ognjišta“. Zašto je to bilo tako?

SMAJIĆ: Bez stanovništva nema države i svaka velika država je uvijek bila zainteresirana da ima stanovništvo koje će privređivati. Ja spominjem neke rijetke primjere povrataka muslimana u ranije obitavalište gdje se vidi kako se traži saglasnost od kadija da lokalni organi ne sprečavaju ljude da se vrate na posjede napuštene uslijed ratnih dešavanja uz uvjete koje su imali i ranije.

Primjer Sutorine je jasan jer su muslimani nakon pada Novog 1687. godine i iz Sutorine krenuli prema Hercegovini, a njihova imanja zaposjela mletačka i peraštanska vlastela. Nakon što je Požarevačkim mirom Osmanska Država, a time i Bosanski ejalet dobila izlaz na more uskim koridorom kroz Sutorinu. Po izvorima, muslimani su srušili staru džamiju i sazidali novu u proljeće 1718. godine, na čemu je dosta radio Osman-paša Resulbegović.

Kod nemuslimana su češći slučajevi povrataka, a izvori bilježe da se na to gledalo blagonaklono od vlasti. Ljudi su se nekad vraćali iz nezadovoljstva u novom kraju, nekad tek poslije u starosti, pogotovo zbog umanjenja zemlje koja bi im preko granice bila davana na korištenje. O povracima svjedoči i fra Bono Benić. Dosta pravoslavnih doseljenika u Liku i Kotaru se od 1715. godine iseljavaju u Bosansku krajinu jer su uživali komotniji status pod Osmanlijama, mnogo podnošljiviji nego pod vojničkom upravom austrijske krajine i tretmanom tadašnjih feudalaca.

Ima više primjera povrataka ponekih grupa s posrednicima poput harambaša, ali u cjelini gledano, period od 1683. do 1718. trajno je obilježen ratnim aktivnostima i razgraničavanjima, pogotovo po krajiškim prostorima, što nije bilo poticajno za masovnije povratke cijelih porodica.