Beč, glavni grad Austro-Ugarskog Carstva, početkom 1913. Mladić po imenu Stavros Papadopoulos napušta željezničku stanicu u smjeru kuće Trojanowskih, na adresi Schlobstrasse 30. U kovčegu nosi bilješke za manifest koji će nositi naslov Marksizam i nacionalno pitanje. Papadopoulos je jedno od lažnih imena Josifa Staljina, Josifa Visarijanoviča Džugašvilija, ono malo prijatelja zove ga Koba.
Lev Davidovič Bronstein, alias Trocki (prezime ukradeno od njegova tamničara), stigao je u Beč 1907. godine, Austrija je bila jedna od 11 zemalja njegovog egzila. Boravio je u 19. okrugu; uspješno je ponovno pokrenuo Pravdu iz malog ureda u Mariengasse. Čitao je, pisao i teoretizirao. Zvali su ga Pero. Njegovo prisustvo u Café Centralu, smještenom u palači Ferstel, bilo je često. Tamo se sreo sa Papadopoulosom-Staljinom-Kobom.
U Central su svi dolazili, pa i jedan mladi Hrvat, putnik, radnik i automehaničar. Ponekad, kada bi si to mogao priuštiti, dolazio je i izvjesni Adolf Hitler, neuspješni ambiciozni slikar koji je od 1910. živio bijedno u ušljivom (doslovno) pansionu na Meldermannstrasse, danas napuštenoj zgradi pokraj Dunava.
Hrvat se zvao se Jósip Broz. Došao je u Beč raditi u tvornici automobila Daimler u Wiener Neustadtu, gradiću južno od glavnog grada. Prethodno je bio zaposlenik u tvornici Benz u Mannheinu (Njemačka) i u tvornici Škoda u Plsenu u Češkoj. U svima njima upijao je marksističku teoriju i sindikalističku praksu, korisne pouke za budućeg heroja otpora kojeg će drugovi zvati Tito.
Beč je te zime isprepleo sudbine nekolicine ličnosti koje su obilježile historiju Evrope, ali i svijeta, gotovo uvijek krvlju i vatrom i milionima mrtvih. Staljin je naručio atentat na Trockog i cijelu njegovu porodicu; isto je pokušao i s Titom. On se, na čelu partizana, svom snagom suprotstavio nacistima. Crvena armija koju je utemeljio Trocki i predvodio Staljin dobila je bitku protiv Hitlera ali prije toga postojao je pakt o nenapadanju između bivšeg ambicioznog slikara i čovjeka čije oči nisu odavale nikakvu radost.
U Beču je tih godina živio i Sigmund Freud, Jevrej poput Trockog, otac psihoanalize i mnogih drugih stvari. Moravski psihoanalitičar morao je sa porodicom pobjeći u London kada su nacisti anektirali Austriju.
Freud je te 1913. išao u Central, ali je više volio manje boemski Landtmann, u blizini Univerziteta, gdje je predavao. Težio je znanju i imao svoje urede u zgradi u ulici Bergasse 19. Prije Freuda, stanar Bergasse 19 bio je Victor Adler, ugledni vođa austrijskog socijalizma, koji je godinama prije, 1902. godine, pomogao Trockom da dobije dokumenta kako bi se ovaj mogao skloniti u London. Priča koju je dokumentirao britanski historičar APJ Taylor reproducira razgovor između Adlera i tadašnjeg austrougarskog ministra vanjskih poslova, grofa Berchtolda. Socijalistički vođa je istaknuo da bi svjetski rat značio revoluciju u Rusiji, na što je grof upitao: “A ko bi je vodio?”, na što je Adler odgovorio, misleći na Trockog: “Možda gospodin Bronstein, onaj koji sjedi u kafani Central.”
Godine 1913. naslućuje se pad carstva i bujanje socijalističkog Crvenog Beča koji će 1919. godine preuzeti vlast i koju gotovo neprekinuto drži stoljeće. U isto vrijeme, prijestolnica se radovala neviđenom književnom i umjetničkom uzletu u rukama umjetnika poput Klimta, Schielea, Olbricha, Wagnera, Gerstla i Loosa i jevrejskih porodica koje su služile kao pokrovitelji ili kulturni agitatori, poput Berte Zuckerkandl. Jevrejska zajednica predstavljala je 10% bečke populacije od dva miliona stanovnika. Godine 1913. nazire se početak kraja carstva: s jedne strane je taj liberalizam koji je suočen s nadtradicionalnim dvorom koji ne odgovara društvenim zahtjevima, a s druge vrlo siromašan društveni sloj kojem je Hitler pripadao.
Café Central danas ne izgleda baš kao onaj prije 100 godina nakon što je bombardiran a onda i nekoliko puta renoviran. U to vrijeme postojale su novine na 22 jezika koje su se mogle čitati u kafani. Svi su iseljenici dolazili vidjeti šta se događa kod kuće.
Hitler je ostavio svoje tragove u Beču. U staroj spavaćoj sobi na Meldermannstrasse gdje se sprijateljio sa dvojicom Jevreja, na bečkoj Umjetničkoj akademiji gdje su ga dva puta odbili primiti za slikara; na Balkon Hofburgu, s kojeg je 1938. godine proglasio pripojenje Austrije nacističkoj Njemačkoj. Četvrt stoljeća ranije, 1913. godine, Hitler nije imao prebijenu paru. Tražio je papir i karton da bi ga ugurao u cipele koje su se raspadale koliko su bile iznošene.
Pokojna historičarka Brigitte Hamann, koja je detaljno proučila Hitlerovo bečko razdoblje, napisala je da je budući Führer imao dugu kosu i izgledao kao skitnica. Upravo u prijestolnici carstva upijao je antisemitske novine i gajio dvostruki strah, od bolesti i od žena. Godina 1913. bila je ključna za Hitlera. Otac mu je umro i dobio je malo nasljedstvo, 600 kruna. Nije bilo puno, ali bilo je mnogo za nekoga ko je živio na granici siromaštva. U jesen je otišao u Njemačku.
Osim Freuda, ostali likovi živjeli su na periferiji. Beč je bio monumentalan grad ali je kvalitet stanovanja za skromne ljude bio jadan. Trocki je živio u nekoliko stanova, gotovo svi u 19. okrugu, prema općinskim arhivima.
Na adresi Schlobstasse 30 reklamira se Pension Schonbrunn, sa tri zvjezdice. “Gotovo sve sobe nalaze se u mirnom dijelu, s pogledom na vrt, daleko od gradske vreve.” Paradoksalno, ali grad koji je bio sa druge strane Željezne zavjese danas odaje počast Staljinu, pločom postavljenom na pansionu. Uz nju je i druga koja podsjeća na njegove zločine.
Od kraja rata do ponovnog stjecanja suvereniteta 1955. godine Austrija je živjela pod nadzorom velikih sila, a Beč je bio podijeljen na četiri sektora, poput Berlina. Sovjeti su postavili uslov da se sovjetski simboli čuvaju i održavaju. Tako je Staljinova ploča postavljena 1949. godine (bivši britanski sektor) i danas prikovana na ulazu. Na poštanskim sandučićima zgrade danas su njemačka, hrvatska, talijanska, mađarska, bosanska, češka prezimena...
