Mi smo izbjeglice. Nemamo posao. Nije nam dozvoljeno da ga imamo. Ovdje nema dostojanstva. Treba nam perspektiva. Bez ikakve realne mogućnosti ulaska u Europsku uniju, zarobljeni smo na vanjskim granicama. Molimo vas da učinite nešto za izbjeglice u Bosni. Ovo je naš zahtjev Europskoj uniji! Većina onih koji pređu hrvatsku granicu na kraju bude vraćena u Bosnu i Hercegovinu. Njih neprestano tuče hrvatska policija, posebno muškarce migrante, ali i žene i maloljetnike.
S trenutnim sistemom zaštite granica ne možemo doći Evropu ni na koji zakonit način, a prisiljeni smo pokušati ilegalno, pa je cilj većine migranata putovanje kroz Hrvatsku, a zatim iz Slovenije da bi stigli do Italije. Italija je prvo mjesto na ruti gdje je rizik da nas vrate u Bosnu najmanji.
Živim u selu Lipa, u Bosni, gdje imamo oko 1.500 ljudi, imigranata, izbjeglica i tražitelja azila. Najteže je ovdje kad kuhamo. Hranu pripremamo sami, jer ona koju nam daju nakon čekanja nije dobra. Ujutro nam daju malo pakovanje ribe, piletine i šalicu crnog čaja i kruha. A danju dijele leću. Ponekad promijene jelovnik, ali većinu vremena radi se o leći. Međutim, na ovom polju nemamo gdje kuhati. Svi to radimo ložeći vatru u obližnjoj šumi, bez krova i sve to na otvorenom. Moramo to raditi svaki dan po velikoj hladnoći. Drvo nije suho i vrlo je teško zapaliti vatru jer smo u kišnoj i snježnoj sezoni. Moramo se nositi sa svime ovim svaki dan. Želimo učiniti nešto bolje za sebe, želimo raditi!
Druga stvar je da, kada neka organizacija distribuira hranu u Lipi, prvo što neke od njih učine je da nas slikaju. Na društvenim mrežama pokazuju da puno pomažu, ali istina je da nam neki jednom daju dobru hranu i nestanu. I molim vas: provedite noć i dan na polju Lipa pa vidite kako je to zapravo.
Objasnit ću vam i o kupaonicama: postoji samo desetak hemijskih zahoda za više od hiljadu ljudi. Nema tekuće vode za piće i često nam je ponestane. Stanje toaleta ovdje nije dobro. Čiste se samo svaka dva ili tri dana, ukupno je samo pet tuševa za sve te ljude. U tuševima nema tople vode za sve, a u vijestima se kaže da ih imaju svi objekti ovdje, ali sve je to laž!
Druga stvar je što je održan sastanak u kampu Lipa, gdje su nam rekli da će ljudi iz logora, odnosno mi, očistiti područje. Upozoreni smo da će onima koji nisu učestvovali u čišćenju ukloniti grijalice. Radije bi nam prijetili i kontrolirali nas nego da nas smatraju ljudima. Mi smo mladi i sposobni muškarci, možemo raditi! Zbog toga što smo zapeli bez posla, postaje nam mučno.
I o covid-19: Radnici na farmi kunu se da se virus ne širi po polju, ali ne postoji način da se to provjeri ili kontrolira. Također imamo i druge bolesti poput šuge koja se širi među stanovništvom. Prostorije u kojima živimo su malene: u jednoj od malih može biti više od 30 ljudi, što znači da smo u velikoj gužvi. U ovom trenutku, s epidemijom poput trenutne u svijetu, vrlo je teško živjeti u tim šatorima i ako se ljudi ovdje također zaraze ovom bolešću, mnogi će životi biti izgubljeni. Molimo da se uspostavi kontrolni sistem koji omogućava testiranje na Covid-19 i izolacijski sistem kako bi se spriječio problem.
Molimo vas, trebamo pravnu mogućnost da uđemo u Evropsku uniju i da ne budemo ovdje zarobljeni ili rizikujemo nasilje ako krenemo u potragu za novim životom. Trebaju nam perspektive!
Sufyan Ali je izbjeglica u kampu Lipa u Bosni i Hercegovini. Njegovo pismo je dostavila nevladina organizacija No Name Kitchen
