Općina Ilidža na svom je Twitteru objavila kako je “na Ilidži nastavljena tradicija paljenja prvomajske vatre. Veliki broj građana Ilidže i Sarajeva večeras je na obali Željeznice prisustvovao ovom događaju kojeg tradicionalno organizuje Odred izviđača Igman 92.”

Oglasio se i odgovorni izviđački odred na Facebooku. Napisali su da nakon dvije godine pauze uslijed pandemije, nastavljaju s “tradicijom paljenja logorske vatre, uoči 1. maja, međunarodnog Praznika rada. Na ovaj način nastojimo očuvati tradiciju prvomajskog uranka, te podsjetiti na važnost prava radnika”, javili su izviđači. Pritom su zahvalili građanima na dolasku, “uz posebnu zahvalu Mladima Crvenog križa općine Ilidža, Dobrovoljnom vatrogasnom društvu i Policijskoj upravi Ilidža, prijateljima odreda Amiru Joldi, Dini Hormanu i Edhemu Lati, te gradonačelnici Grada Sarajeva Benjamini Karić na posjeti.”

Noćno paljenje prvomajskih vatri godinama se 30. aprila organizira na obalama Željeznice. Ova tradicija nastavlja se na običaj paljenja vatri uoči prvog maja u periodu prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu kada je praznik Prvi maj imao drukčiji status u odnosu na današnji. Vatre su ranije uglavnom paljene na selima, gdje su mještani danima prikupljali i na kamaru stavljali stare stvari, otpad, suho granje, sve što je moglo gorjeti a predstavljalo je višak i uklapalo se u proljetno čišćenje kuća i dvorišta. Bilo je tu i svojevrsno natjecanje, čija će vatra biti veća, koja će duže gorjeti.

Međutim, pogrešno je tvrditi da običaj paljenja vatri uoči prvog maja svoju tradiciju crpi isključivo iz nečega što je povezano s radničkim pravima i prvomajskim praznikom. Stoga su i jedni i drugi tviteraši i fejsbučari upravu: paljenje vatri uoči prvog maja jeste postala tradicija u Bosni i Hercegovini koja se povezuje s Prvim majom kao praznikom rada, ali njeni korijeni su u paganskim svetkovinama te ovaj običaj na našim prostorima seže u povijest mnogo dalje od socijalističkog perioda.

Običaj da se u noći 30. aprila pale vatre dopire do nas od 8. stoljeća. Evo šta o tome piše Enciklopedija Britannica:

“Valpurgijska noć tradicionalni je praznik koji se slavi 30. aprila u sjevernoj Evropi i Skandinaviji. U Švedskoj je uobičajeno sa se tim povodom pjevaju tradicionalnih proljetne narodne pjesme i pale lomače. U Njemačkoj se praznik slavi oblačenjem u kostime, zbijanjem šala i stvaranjem glasnih zvukova s ​​ciljem da se zlo drži podalje. Mnogi ljudi vješaju blagoslovljene grančice lišća po kućama i štalama da otjeraju zle duhove, ili ostavljaju komade hljeba namazane puterom i medom, zvane ankenschnitt, kao prinos za fantomske pse.

U Finskoj su Valpurgijska noć i Prvi maj spojeni u jedinstvenu proslavu, koja se obično naziva Vappu i koja je među najvažnijim praznicima u zemlji. U početku je Valpurgijevu noć slavila finska viša klasa. Zatim su u kasnom 19. stoljeću studenti (prije svega studenti inženjerstva) započeli njegovu proslavu. Danas veselje počinje 30. aprila uvečer, često uz ispijanje alkoholnih pića, posebno pjenušavog vina. Svečanosti nalik karnevalu prenose se i na sljedeći dan, često poprimajući porodičnu dimenziju, dok prijatelji i rođaci izletuju u parkovima među balonima konzumiraju simu, domaću niskoalkoholnu (a ponekad i ne baš niskoalkoholnu) medovinu.

Počeci ovog praznika sežu u paganske proslave obreda plodnosti i dolaska proljeća. Nakon što su Nordijci bili kristijanizirani, paganska proslava spojila se s legendom o svetoj Walburgi, monahinji rođenoj u Engleskoj koja je živjela u manastiru Heidenheim u Njemačkoj, a kasnije je ondje postala igumanija.

Vjerovalo se da je Walburga izliječila bolesti mnogih lokalnih stanovnika. Walburga se tradicionalno povezuje s 1. majom zbog srednjovjekovnog izvještaja o njenom proglašenju svetom nakon prevođenja njenih posmrtnih ostataka s mjesta pokopa u crkvu oko 870. godine. Iako je vjerovatno da je datum njene kanonizacije sasvim slučajan s datumom paganske proslave proljeća, ljudi su mogli slaviti oba događaja prema crkvenom zakonu bez straha od odmazde.

Vjeruje se da se u Valpurgijskoj noći – uoči 1. maja, dana kada su mošti svete Walburge odnesene u Eichstätt – vještice sastaju u planinama Harz.”