Za ratne zločine izvršene na području općine Čajniče za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu do sada je u tri presude osuđeno pet pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a i izrečena im je ukupna kazna od 46 godina zatvora. Sve presude donio je Sud BiH i sve su odavno pravosnažne. Suđeno je još trojici optuženih, ali su oni oslobođeni, dvojica na Sudu BiH, a jedan na Kantonalnom sudu u Sarajevu. Aktuelna je jedna optužnica, ona protiv Duška Kornjače, potvrđena na Sudu BiH još 8. juna 2015. godine. Duško Kornjača optužen je da je kao predsjednik Kriznog štaba, kasnije komandant Ratnog štaba te predsjednik Skupštine opštine Čajniče i ministar odbrane u vladi tzv. Srpske autonomne oblasti Hercegovine, kao svjestan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, planirao i naredio progon nesrpskog stanovništva općine Čajniče od sredine aprila do kraja juna 1992. Kornjača se krije u Srbiji. Nedavno je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio da ga nema namjeru izručiti.

Za kreiranje politike ratnih zločina na području općine Čajniče Haški tribunal oglasio je krivom predsjednicu RS-a Biljanu Plavšić i predsjedavajućeg Narodne skupštine RS-a Momčila Krajišnika. Plavšićka je priznala da je u okviru udruženog zločinačkog poduhvata planirala, podsticala, naredila, pomagala i podržavala progone Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 općina Bosne i Hercegovine, te je osuđena na 11 godina zatvora, dok je Momčilo Krajišnik osuđen na 20 godina za istrebljenje, ubistva, progone i deportacije na političkoj i vjerskoj osnovi u 34 bosanskohercegovačke općine.

POKOLJ U KONTEJNERU

Situacija u općini Čajniče prve godine okupacije najplastičnije je predstavljena u presudi Krajišniku. Tačka 615 presude kaže: “Prema popisu stanovništva BiH iz 1991, u nacionalnom sastavu stanovništvo opštine Čajniče bilo je 4.709 (53%) Srba, 4.024 (45%) Muslimana, 5 Hrvata, 77 Jugoslavena i 141 druge ili nepoznate nacionalnosti.”

Naredna tačka uvodi nas u okupaciju: “U martu 1992. vođa lokalnog SDS-a i predsjednik opštine Duško Kornjača preuzeo je kontrolu nad lokalnim vojnim snagama i funkciju predsjednika Kriznog štaba Čajniča, a postao je i ministar odbrane SAO Hercegovine. Tog mjeseca lokalni Srbi u toj opštini formirali su paravojnu brigadu. Srbi su počeli otvoreno nositi oružje. U aprilu lokalne srpske vlasti otpustile su policajce Muslimane i smijenile mnoge Muslimane s položaja u državnim ustanovama. Srpske snage su postavile barikade na izlaze iz Čajniča, čime je uvedena kontrola kretanja Muslimana u toj opštini. Da bi otišli iz Čajniča, Muslimani su morali imati dokumente sa Kornjačinim potpisom. Zbog tih događaja, mnogi Muslimani iz te opštine počeli su odlaziti u Goražde i Crnu Goru.”

Slijede masovna hapšenja, premlaćivanja, pokolj. Tačka 617 presude Momčilu Krajišniku kaže: “U aprilu 1992. Krizni štab Čajniče je naredio da se lokalni Muslimani razoružaju i da se poznati Muslimani uhapse. Srpske vlasti su 1992. civile pretežno hrvatske i muslimanske nacionalnosti držale zatočene u sljedeća tri zatočenička mjesta: u lovačkom domu 'Mostina', u gradskoj policijskoj stanici u Čajniču i u školi.” Tačka 618: “Sredinom aprila 1992. nekoliko civila Muslimana je uhapšeno i zatočeno u kontejner za skladištenje uz lovački dom 'Mostina', koji je bio srpski kontrolni punkt na putu iz Čajniča za Pljevlje u Crnoj Gori. Tim kontrolnim punktom, na kojem je bila paravojna grupa 'Plavi orlovi', rukovodio je brat Duška Kornjače Milun Kornjača. Pripadnici te paravojne grupe su povremeno izvodili zatočenike iz kontejnera i tukli ih. Zlostavljanje je postajalo sve gore. Dana 18. maja 1992. pripadnici 'Plavih orlova' izvršili su pokolj nad 30 zatočenika u kontejneru, navodno kao odmazdu za srpskog vojnika koji je poginuo negdje drugdje.”

Tačka 619 presude Krajišniku: “Nakon tog događaja većina Muslimana je bila prisiljena da ode iz Čajniča. Lokalni ogranak SDS-a je organizovao autobuse kako bi im omogućio da smjesta odu iz opštine, dok su drugi otišli u svojoj organizaciji. Kornjača je kasnije opravdavao tu operaciju tvrdeći da je ona bila u interesu Muslimana. (...) Domovi Muslimana su opljačkani i spaljeni u više dijelova grada u zapadnom i centralnom Čajniču.”

Po uhodanom scenariju koji je primjenjivan širom Bosne i Hercegovine, nakon protjerivanja stanovništva slijedi rušenje vjerskih objekata. To opisuje tačka 620 presude Krajišniku: “U junu 1992. srpske snage su artiljerijom i eksplozivom srušile džamije u gradu Čajniču. Predsjednik Kriznog štaba Kornjača je navodno u javnosti iskazao oduševljenje tom akcijom. On je kasnije u toku 1992. naredio da se poruše i svi ostali muslimanski vjerski lokaliteti kako bi se uništili tragovi prisustva Muslimana u Čajniču...”

O razmjerama etničkog čišćenja najbolje govori popis stanovništva iz 2013. godine. Broj stanovnika prepolovljen je u odnosu na 1991. – s 8.956 pao je na 4.895. Od 4.024 Bošnjaka ili 45 posto ostalo ih je 884 ili 18 %. Članovi udruženog zločinačkog poduhvata nanijeli su zlo i svome narodu – s 4.709 broj Srba je pao na 3.972, ali se zato procentualno s prijeratnih 53 posto popeo na 81 posto.

STRIJELJANJA I PREMLAĆIVANJA

Desetak godina nakon zločina u Čajniču na optuženičku klupu Kantonalnog suda u Sarajevu posjednut je Duško Tadić zvani Rus, ali biva oslobođen. Šest godina poslije Duško Tadić će se naći na optužnici Tužilaštva BiH s Miloradom Živkovićem i Milunom Kornjačom. Suđenje počinje 2011. godine.  Uskoro se postupak razdvaja, te se posebno sudi Milunu Kornjači, a odbija se optužnica protiv Tadića jer je za isti zločin oslobođen na Kantonalnom sudu u Sarajevu.

Milorad Živković osuđen je na 6 godina. Kao načelnik SJB Čajniče i član Kriznog štaba, bio je svjesni učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, koji su činili Duško Kornjača, kao predsjednik Kriznog štaba, i Goran Karadžić, Duško Pejović i Miodrag Pejović kao članovi. U okviru širokog i sistematičnog napada pripadnika paravojne jedinice “Plavi orlovi”, policije SJB Čajniče, pripadnika TO opštine Čajniče i paravojnih formacija iz Srbije i Crne Gore, usmjerenog protiv nesrpskog stanovništva opštine Čajniče, a sprovedenog od polovine aprila do kraja maja 1992, Živković je naređivao potčinjenim policajcima da hapse civile bez ikakvog osnova i predaju ih u logore gdje su premlaćivani. Tako je od 16. aprila do kraja maja 1992. naredio pripadnicima SJB Čajniče da liše slobode civile M-1, Hamzaliju Bavčića, Saliha Čolaka, Muharema Cicvaru zvanog Prle, Mirzeta Čolaka, Sulejmana Homoraša, Derviša Bajrovića, Hamšu, Ibru, Muju i Ismeta Kešana, a lično je učestvovao u hapšenju civila Mehmeda i Hajrudina Trge i Envera Gluščića. Ove civile policajci i pripadnici “Plavih orlova”, u prisustvu vojnika iz Crne Gore, Rađe, Čaruge i drugih, sproveli su na Mostinu i zatvorili u limeni kontejner dimenzija 2,5 x 3,5 metara, bez dovoljno zraka, svjetlosti, hrane i vode. Kontejner su čuvali pripadnici “Plavih orlova”, a u blizini se nalazio punkt na kojem su bili rezervni policajci SJB Čajniče. Premlaćivani su Salih i Mirzet Čolak te Mehmed i Hajrudin Trgo. Presuda Živkoviću pravosnažna je od 25. marta 2014.

Za progon nesrpskog stanovništva i zatočenje i premlaćivanje u kontejneru oglašen je krivim i Milun Kornjača. Osuđen je na 7 godina zatvora. Bio je komandir “Plavih orlova”. On je uhapsio civile bošnjačke nacionalnosti Sulju Palduma, Dževada Šeku, Safeta Omeragića, Safeta Tanju, Rasima Korora i Hamdu Hurlova, te ih zatvorio u limeni kontejner. Sud je ustanovio da je u kontejneru surovo pretukao Rasima Korora, Mehmeda Agovića, Dževada Šeku, Safeta Tenju, Zlatka Bukvu i Safeta Omeragića, a Sulju Palduma je tukao s ostalim pripadnicima “Plavih orlova”. Više je puta premlaćivao Mehmeda Trgu, tukući ga pesnicama i drškom bajonete po glavi, uslijed čega je Trgo izgubio svijest. Dedu Šehovića, Jusufa Čauševića i Hamdu Hurlova tjerao je da trče za ladom od Mostine do Metaljke i nazad, te je Hurlova udario nogom u bubrege, a kada su se vratili na Mostinu, naredio im je da legnu u potok. Sud je utvrdio i da je 27. maja 1992., ili približno tog datuma, pred hotelom “Čajniče” Milun Kornjača naredio pripadnicima “Plavih orlova” da civile na kamionskoj karoseriji, koje su nezakonito pohapsili u selu Brdo i dovezli ih u Čajniče, odvezu na Mostinu i zatvore u metalni kontejner, iz kojeg su nepoznate osobe narednog dana izvele Mirsada Bakala, Šefku Drakovca, Dževada, Suada, Fuada, Izeta, Džemala i Envera Džambegovića, Sabahudina Hurlova, Safeta Hurlova i Džemala Šišića, odveli ih na obližnju livadu i pobili hicima iz automatskih pušaka, a onda su ih zakopali. Tijela su ekshumirana u oktobru 2002. i junu 2006. te identifikovana u prostorijama JP “Azot” u Vitkovićima kod Goražda. Presuda Milunu Kornjači pravosnažna je od 6. augusta 2015. Oslobođen je optužbe da je propustio kazniti Velju Tadića, koji je u međuvremenu preminuo, a za kojeg je sud ustanovio da je 19. maja 1992. ubio civile zatvorene u Lovačkom domu na Mostini. Oslobođen je ove tačke optužnice jer van razumne sumnje nije dokazano da je Tadić tog dana bio pripadnik “Plavih orlova”.

DJECOUBICE

Miroslav Jovanović, Marijan Jovanović i Slavko Jovanović osuđeni su na po 11 godina zatvora. Kao pripadnici 3. lake pješadijske brigade VRS-a iz Čajniča, u prvoj polovici juna 1992. u selu Medoševići, zajedno s kasnije umrlim Mladenom Jovanovićem i Goranom Jovanovićem, naoružani poluautomatskim puškama, opkolili su štalu u kojoj su se nalazili supružnici Ahmet Medošević (1928) i Džehva Medošević (1929), njihova kćerka Kimeta Medošević (1961) i sin Mevludin Medošević (1967) i srodnici, djeca Mevlida Bavčić (1981) i Muris Bavčić (1983). Istjerali su ih iz štale i odmah počeli tući, a onda su djecu Mevlidu i Murisa odvojili i zaključali ih u obližnju kuću Ahmeta Medoševića. Ostale su postrojili u kolonu i odveli ih prvo na brdo iznad kuće, a onda ih vratili nazad pred kuću i nastavili prema Omerovoj njivi, koja se nalazi oko 200 metara od kuće. Sve vrijeme su ih udarali kundacima i nogama, a kada ih je Mevludin zamolio da ne tuku njegova oca Ahmeta jer ima slabo srce, Mladen Jovanović je udario Mevludina kundakom u glavu i, kada je vidio da je potekla krv, prokomentarisao je: “Što smrdi ova ustaška krv.” Dok su tražili krpu da mu zapuše usta jer se derao iz sveg grla, Mevludin je iskoristio priliku i pobjegao. Pucali su za njim, ali ga nisu uspjeli pogoditi. Džehvu i Kimetu ubili su na Omerovoj njivi, a Ahmet je umro od silovitog udarca kundakom u grudi. Nakon toga vratili su se do Ahmetove kuće i ubili djecu Mevlidu i Murisa, a kuću s njihovim tijelima spalili. Skupa sa Stevom Jovanovićem, koji je bio optužen samo po toj tački optužnice, Miroslav Jovanović, Marijan Jovanović i Slavko Jovanović oslobođeni su optužbe da su 4. juna 1992. u selu Bučkovići u općini Čajniče ubili Aišu Popović i spalili njeno tijelo u kući. Presuda Jovanovićima pravosnažna je od 16. juna 2017.

Na “haškoj listi”, prije 18 godina proslijeđenoj Tužilaštvu BiH, u kategoriji A, gdje se nalaze imena onih osumnjičenika za ratne zločine za koje, po mišljenju haških istražitelja, ima dovoljno dokaza za podizanje optužnice, a koju su mediji nedavno objavili, nalaze se i dvojica iz Čajniča.