Prije tačno dvadeset i dvije godine umro je Dario Džamonja, bosanskohercegovački pisac i novinar. Rođen je u Sarajevu 1955. godine. Bio je kolumnista Slobodne Bosne, Oslobođenja, Večernjih novina, Naših dana i drugih listova, te urednik u časopisu Lica.
Njegove priče objavljivane su u novinama i magazinima, kao i u knjigama “Priče iz moje ulice” (1980), “Zdravstvena knjižica” (1985), “Drugo izdanje” (1987), “Priručnik” (1988), “Oni dani” (1989), O Džamonji se najviše može saznati iz njegovih sjajnih priča koje su, osim u novinama i magazinima, objavljene i u knjigama "Priče iz moje ulice" (Oslobođenje, Sarajevo, 1980), "Zdravstvena knjižica" (Svjetlost, Sarajevo, 1985), "Drugo izdanje" (Veselin Masleša, Sarajevo, 1987), "Priručnik" (Svjetlost, Sarajevo, 1988), "Oni dani" (1989), "Prljavi veš" (1991), "Pisma iz ludnice" (2001). Posmrtno su mu izašli izbori iz djela: "Ptica na žici" (2002. i 2003) i "Priče" (2003), "Lutka na koncu" (2007) te opsežno izdanje sabranih priča "Ako ti jave da sam pao" (2013).
Dobitnik je nagrade "Veselin Masleša" za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te "Fund Free Expression Award" za 1993. godinu, "Writer's Club Madison" II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju "Madison" 1996. godine, prenosi historija.ba.
Pisao je i na engleskom jeziku. Kao prozaik i publicista usmjeren je na jednostavnu, a značenjski slojevitu humornost. Posmrtna ga kritička i čitateljska recepcija potvrđuje kao kanonskoga predstavnika kratke proze u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.
Tema svake priče i svakog zapisa Darija Džamonje bilo je Sarajevo, grad u kojem je rođen i u koji se vratio da u njemu vječno počiva.
