U posljednje se vrijeme u Bosni i Hercegovini sve češće govori o “bosanstvu” kao nacionalnoj kategoriji. Rasprava o ovoj ideji dodatno se komplicira time što se zagovornici “bosanstva” dijele na one koji smatraju da je odrednica “Bosanac” samo zamjena za odrednicu “Bošnjak”, one druge koji tvrde da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini etničke grupe a da je naziv Bosanac ispravna nacionalna odrednica te na one treće, kojima je bosanstvo svojevrsni nadomjestak za nekadašnje jugoslavenstvo.
Stoga smo se obratili većem broj intelektualaca, od kojih su neki aktivni u aktuelnim raspravama o bošnjačkom/bosanskom nacionalnom pitanju, i upitali ih kako gledaju na ideju bosanske nacije, koliko je ona utemeljena, koliko je realno da zaživi s obzirom na prevladavajuća negativna stajališta o tome među Srbima i Hrvatima, ali i Bošnjacima? Zanimalo nas je da li je rasprava o “bosanstvu” danas uopće potrebna, nije li riječ o još jednom obliku “nacionaliziranja muslimana” ili, pak, o revizionizmu te kakve koristi a kakve štete za Bosnu i Hercegovinu i njene narode u tome vide.
Danas donosimo stav germaniste, prof. dr Vahidina Preljevića.
***
Kakva god diskusija da se vodi o tom pitanju, bilo bi fatalno da dođe do neke vrste suprotstavljanja “bosanstva”, u smislu pripadnosti Bosni i Hercegovini, i bošnjaštva. Stvaranje takvog antagonizma bila bi najopasnija stvar koja može zadesiti i Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake.
Generalno govoreći, nisam protivnik da se javno raspravlja o bilo čemu, pa i o identitetskim pitanjima, ali neke stvari su se davno posložile i veoma mi je čudno da se uvijek iznova potežu. Bošnjaštvo jeste historijski, u prednacionalnom periodu, potencijalno obuhvaćalo sve stanovnike Bosne i Hercegovine, no ono se još početkom 20. stoljeća zbog većinske identifikacije katoličkog stanovništva s hrvatskom odnosno pravoslavnog sa srpskom narodnošću uglavnom svelo na bosanskomuslimanski element.
Ne znam odakle nekome ideja da bi bosanstvo kao neka etnička odrednica danas polučilo drugačije rezultate. Na stranu što je to potpuno nepotrebno a i kontraproduktivno. Nikome etnička pripadnost ne bi trebala smetati da se identificira s Bosnom i Hercegovinom kao državom. Štaviše, kad bi političke i intelektualne elite svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovinu realno sagledale svoje interese, uvidjele bi da je Bosna i Hercegovina jedino trajno i moguće rješenje, sve ostale opcije su neodržive. Nametanje identitetskih formula u ime navodnog bosanskohercegovačkog patriotizma bilo kome samo će stvoriti novi i pojačati stari otpor prema državi.
No, treba diferencirati između različitih zagovaranja bosanske nacije u javnosti, naprosto zbog toga što se tu koriste različite definicije nacije. Neki glasovi prave razliku između bošnjaštva kao etničke kategorije i transetničkog bosanstva kao nacije u smislu pripadnosti državi Bosni i Hercegovini. To je po meni ispravno, u skladu s naučnim rezultatima proučavanja nacije i etniciteta, i tu nema po sebi ništa sporno. Međutim, problemi počinju onda kad se forsira ideja da bosanstvo treba progutati ili zamijeniti etničke pripadnosti, uključujući bošnjaštvo, kao identitetsku kategoriju. To će samo stvoriti negodovanje i konfuziju, naročito među Bošnjacima, iako mislim da takve inicijative neće naići na veliku podršku. S druge strane, kulturno bosanstvo u smislu zalaganja za očuvanje heterogenosti kao historijske i trajne odrednice “bosanskog kulturnog sistema”, o kojem je govorio Dževad Karahasan, ne samo da zaslužuje podršku nego je, dugoročno gledano, jedini mogući okvir. Međutim, tako shvaćeno bosanstvo ne poništava etno-religijske razlike nego upravo izrasta iz njih.
Kako god okrenemo, ne treba nikada žaliti za onim što je u historiji propušteno kao neka moguća prilika, kako god se to nekome iz današnje perspektive činilo poželjnim rješenjem. Ne treba žaliti jer je takva retrostalgija naprosto uvijek neproduktivna, a i sprečava nas da se istinski suočimo s realnošću. Bosanci i Hercegovci sticajem okolnosti nisu postali višekonfesionalni narod kao Albanci i to vjerovatno nikad neće postati, barem ne u doglednoj budućnosti. Nisam siguran ni da bi to bila neka poželjna opcija.
Kako god, ta višenarodnost nas sama po sebi ne sprječava da Bosnu i Hercegovinu prihvatimo kao svoju jedinu državu. Štaviše, puno je lakše ljudima identificirati se sa zajednicom koja uključuje sve njihove identitete i pripadnosti, koja je inkluzivna a ne ekskluzivna. Unutar takve zemlje se svako treba mirno boriti za svoja prava i na taj način oblikovati njenu budućnost. To, dakako, vrijedi samo za one koji se s tom zemljom i tom zajednicom primarno identificiraju.
Oni kojima je iz kojih god razloga neka druga lojalnost bitnija – prema Srbiji, Hrvatskoj, Njemačkoj ili Švedskoj, oni su, koje god etničke ili nacionalne pripadnosti bili, zvali sami sebe Bosanci i Hercegovci ili ne, sami sebi uskratili pravo da ozbiljno sudjeluju u raspravi o njenoj budućnosti.
