Fašisti koji su htjeli uništiti jednu naciju, državu i njenu zastavu postali su najednom dijelom iste, s ništa manjom zlobom i mržnjom koju nisu nikada prestali nositi. Na inicijativu Rs-a, u februaru 1998. godine ukinuta je međunarodno priznata zastava s ljiljanima. Nismo nikako mogli na zelenu granu sa zastavama kroz historiju. Dok su republike SFRJ imale svoje prepoznatljive trobojke, zastava tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bila je crvena s malom zastavom SFRJ u lijevom gornjem ćošku.
Zastavu Republike Bosne i Hercegovine krasio je štit prvog bosanskog kralja Tvrtka. Onog za kojeg danas srpsko političko nedonošče Draško Stanivuković kaže da je srpski kralj. Najslavnije pobjede od 1992. do 1995. godine izvojevali smo pod tom republičkom zastavom. Rekoše da je JNA evropska vojna velesila, uspjeli smo ih pobijediti s našim ljiljanima. Simbolično, posljednja pobjeda pod ljiljanima bila je također protiv evropske velesile, samo one košarkaške.
Nakon što smo izvukli grupu za kvalifikacije Eurobasketa 1999. godine u Francuskoj, skoro da se nismo imali čemu nadati. U grupi s velesilama Litvanijom i Hrvatskom plašili bi se i puno jači od nas. Ipak, uz motivaciju rezultata od prije 5 godina, kada smo iz ratom razrušene zemlje pod vodstvom Mirze Delibašića došli do osmog mjesta u Evropi, hrabro smo se postavili protivnicima.
U periodu igranja prvog kola kvalifikacija protiv moćne Litvanije bilo je jasno da je vrijeme da zastava s ljiljanima ode u historiju. Visoki predstavnik Carlos Westendorp izlazio je u javnost s nekoliko prijedloga. Nakon šokantne pobjede od tri razlike u Vilniusu protiv Litvanije (66-69), euforija je tresla Bosnu i Hercegovinu. Drugo kolo bilo je na rasporedu 29. novembra 1997. u Skenderiji protiv moćne Hrvatske.
Našu reprezentaciju s klupe predvodio je legendarni Sabit Hadžić, dok je na terenu predvodio Nenad Marković. Skenderija, ispunjena čak i više nego što nalaže njen službeni kapacitet, slutila je na dobar rezultat. Udarna igla Hrvata bio je NBA zvijezda Dino Rađa, dok je najviše zvižduka na zagrijavanju izmamio Damir Mulaomerović, rođeni Tuzlak koji je odlučio nastupati u dresu Hrvatske.
Skoro čitavu utakmicu držali smo blagu prednost iako su nam Hrvati puhali za vratom, Nenad Marković odigrao je partiju kakve se ne bi postidio ni Michael Jordan. U prvom poluvremenu, kada je rezultat bio 32-21 za naš tim, Nenad Marković već je bio ubacio 22 poena. U momentima kada nije mogao više sam, da ne ispustimo prednost, kao igrač broj dva u stilu Scottieja Pippena, pobrinuo se Gordan Firić. Publika je nosila ljiljane do spektakularne i šokantne pobjede rezultatom 74-67. Najefikasniji u našem timu bio je Nenad Marković s 30 poena, dok je Firić dodao 19. Ostaje i legendarna rečenica komentatora utakmice Sabahudina Topalbećirevića Bahe na minut prije kraja: „Nećemo im dozvoliti da pobjede ovdje.“
Slavilo se do kasno u noć na ulicama Sarajeva i širom Bosne i Hercegovine. Vjerovatno bi svi oni koji su bili te noći u Skenderiji, a i ispred malih ekrana, znali u detalj opisati poteze naših igrača.
U iduću utakmicu smo ušli s novom zastavom. Rekoše: „Ova nikoga ne vrijeđa.“ Naša reprezentacija pokazala je da pobjede protiv Hrvatske i Litvanije nisu bile slučajnost. Do kraja kvalifikacija smo po dva puta savladali Nizozemsku, Estoniju i Island, dok smo još jednom senzacionalno, ovaj put u Splitu, trojkom u posljednjoj sekundi savladali Hrvatsku. Jedini poraz našoj selekciji nanijela je Litvanija u Skenderiji.
Kvalifikacije smo završili na prvom mjestu i direktno smo se plasirali na Eurobasket u Francuskoj 1999. Koliko je to iznenađenje, dovoljno govori da je drugoplasirana u našoj grupi Litvanija na Olimpijskim igrama 1992. završila treća, dok je trećeplasirana u našoj grupi Hrvatska na tim istim igrama završila na drugom mjestu. Od tih odličja do kvalifikacija u kojim smo ih nadigrali Litvanija je osvojila još jednu olimpijsku i jednu evropsku medalju, dok je Hrvatska dodala još jedno svjetsko i dva evropska odličja.
Na Eurobasketu Bosna i Hercegovina nije uspjela ponoviti rezultate iz kvalifikacija. Ispali smo u grupnoj fazi nakon tri poraza iz tri utakmice. Nismo ni morali, momci koji su branili boje naše zemlje zaradili su dovoljan kredit kroz kvalifikacije da im se nema šta prigovoriti.
Utakmicom u Skenderiji, koja danas nosi ime Dvorana „Mirza Delibašić“, zastava s ljiljanima ušla je u sportsku legendu, dva mjeseca prije nego je ušla u historiju. Hrvatska taj dan nije bila dostojan protivnik bosanskom inatu. Krajem ovog mjeseca bit će tačno 26 godina od pobjede.
Za našu reprezentaciju te noći igrali su: Samir Lerić, Haris Mujezinović, Samir Avdić, Dževad Alihodžić, Gordan Firić, Damir Mirković, Adis Bećiragić, Azur Korlatović, Abdurahman Kahrimanović i Nenad Marković. Selektor je bio Sabit Hadžić.
