Isprva su bile samo tri stranice. Tri stranice koje je pisac Stephen King, u to vrijeme redovni profesor književnosti, bacio u kantu za smeće. Protagonistica te tri stranice bila je naiuzgled dosadna djevojka koju su mučile njene kolege u srednjoj školi. Djevojka je bila neobično obučena. Njena je majka bila pretjerano opsjednuta religijom. Bila je opsjednuta borbom između dobra i zla. Zlom koje je sama činila gušeći vlastitu kćer ne mareći za nju ni najmanje.
“Činila se kao tipični žrtveni jarac, vječni predmet šala, djevojka sposobna progutati najnevjerojatnije priče, predmet svih loših trikova. I bila je.” Ovako je King opisuje u njenom prvom pojavljivanju pod tušem u ženskoj svlačionici srednje škole Ewen. To je Carrie. Carrie White, protagonistica romana koji je upravo navršio 50 godina. Romana koji nije ličio ničemu ranije napisanom onda kada se pojavio u prodaji.
King je imao 26 godina kada je objavio roman, a u „As I Write“, nekoj vrsti memoara koji je ujedno i prije svega priručnik za pisanje, kaže da mu je ideja pala na pamet dok je čistio hrđu na tuševima u svlačionici u srednjoj školi Brunswick, gdje je njegov brat Dave ljeti radio kao domar. King dotad nije primijetio posude s ulošcima i tamponima, kojih, naravno, nije bilo u svlačionicama dječaka, a nije znao ni da su na tuševima djevojčica “pink plastične zavjese obješene halkama”.
Zanimalo ga je zašto, a Harry, tip s kojim je čistio svlačionicu, rekao mu je da djevojke trebaju više privatnosti i objasnio da su te kante za smeće za “kad imaju dane”. U glavi mu se odmah stvorila ideja. I bila je to zastrašujuća ideja. Jedna od tih kanti za smeće istovarena je na nekoga ko je u tom trenutku imao "jedan od onih dana". Šta je bilo strašnije od napada na vlastitu privatnost? Šta ako uzvrati udarac? I kako je to namjeravala učiniti?
“Prije nekoliko godina pročitao sam članak u Lifeu u kojem se pretpostavlja da su određeni slučajevi poltergeista fenomeni telekineze. Neki dokazi, tvrdio je članak, upućuju na to da je vjerojatnije da će mladi ljudi imati takve moći, osobito djevojke u ranoj adolescenciji, kad dožive prvi... fuj! Dvije prethodno nepovezane ideje upravo su se spojile, adolescentska okrutnost i telekineza, i mislio sam da bi to mogla biti osnova za dobru priču," kazao je King, koji je, međutim, od početka bio opterećen likom Carrie White. "Nije mi se sviđao", napisao je.
Tabitha King, piščeva supruga, spasila je te stranice iz kante za smeće i rekla mu da će mu pomoći da shvati šta znači biti djevojčica. A to je, rekla bi, bio temeljni sastojak. Jer, iz nevinosti onih koji ne znaju, ali žele znati, razbijen je ne samo tabu ženske adolescencije — i njezine okrutnosti — nego i tabu menstruacije. Od tada se krv povezivala sa snagom ženskog.
Roman je objavljen 1974. godine, a samo dvije godine kasnije Brian De Palma zauvijek je pretvorio Sissy Spacek u nezaboravnu zvijezdu filma „Carrie“ priče koja uzbuđuje i straši jednakom snagom iako je napisana prije čak pola stoljeća.
