Dominantni tematski i problemski krug pjevanja Zilhada Ključanina jeste jezik i disanje unutar njega. Suština poetičkog ostat će zapisana u tom magičnom migu percepcije, da bi se dobila ona treptava svjetlost otkrića. Ipak, književno iskustvo upućuje na to da je poezija beskonačan poliedar i na svakoj njegovoj strani mogla bi se reflektirati zanosna i promjenjiva stvarnost. Imajući u vidu da čovjek ne posjeduje u sebi centar za gravitaciju, možemo reći da je pjesma njegovo središte, kompas koji ga usmjerava prema nepodmitljivom ognjištu snova.

Poezija je jedinstvena umjetnost koja može da dâ svjetlost i boju tom mračnom domu: svijetu. Ona, dakle, štiti jezik bolno poniženih. Poezija nije atribut pjesme, već skriven simbol poetičkog. Ona je sredstvo koje služi za prenošenje sadašnjosti, prikazujući nam njezinu skrivenu stranu, ono što je najnepredvidljivije i što je paradoksalno. To je avantura postojanja, tačnije snivanja. Ona pronalazi puls krvi “ispod pokožice uma”, predskazanje, svijest produbljenog, nesputanog djelovanja. Ona je više od stvarnosti koja se sama po sebi izražava i prenosi. Ona je izbor zanosâ koji nas izvlače iz onoga što nam je još uvijek nepoznato, a što, uglavnom intuitivno, slutimo.

Ključaninova poezija neka je vrsta univerzalnog rječnika čuda, a ujedno je i odraz individualne kozmogonije, vjetar postojanja, žaran živac, zvončić vrijesa, biseru u oku tečan. Oči ove poetike gledaju u nevidljivo i nemoguće-moguće. One traže svog čitaoca u prvom i posljednjem od ljudi, ali, također, i kod svih onih između. Ključaninova poetika posjeduje sopstveni kodeks, s kojim otvara šifrirana vrata svijeta, a ključ je autentičnost govora i nepatvorena nevinost duše bilo da je posmatramo kao besmrtni nebeski princip ili kao duhovni princip koji se javlja neovisno o svom psihičkom uporištu.

Posve je neobično, a u našim književnim prilikama iznimno dragocjeno, kakvim se širokim prostorom kreću poetske, imaginativne i simboličke slike Zilhada Ključanina. Pojava njegove prve knjige Sehara (1985) izazvala je izuzetnu pažnju i odmah je uočena “ta izrazito čulna, vitalistička doživljajnost”, koja je “našla svoj prirodni izraz u bogatom, razbokorenom jeziku koji nosi u sebi nešto od tvarne težine i raskoši zemaljskog pejzaža, u jeziku čiji su korijeni (kao i senzibilitet) duboko urasli u tradiciju folklornog etno-psihološkog miljea i zavičajno ikavsko-šćakavskog podneblja”. (Prof. dr. Enes Duraković)

U jednom izrazito modernom poetskom izrazu sadržana je jezička drevnost bosanskog ikavsko-šćakavskog govora, koji kroz magmu narodne muslimanske tradicije sublimira, kristalizira i oplemenjuje, ujedno bivajući dio najznačajnijih produkata svjetskih i evropskih poetskih dosegnuća u ovom stoljeću (od Ezre Pounda, T. S. Eliota do Josifa Brodskog i Juana Josea Padrona). Vertikalna i horizontalna struktura arhitektonike Ključaninove poetike kazuje da je u pitanju svojevrsni “sinkretizam islama i animizma”. (Rifet Hasković) U ovoj poeziji sve vrvi od narodne seljačke mistike, praznovjerja, mudrijaštva, ali i duboke religioznosti i naklonjenosti vjeri Muhammedovoj, a. s.

Šehid koji nosi svoju nevinu glavu tražeći nevinu zemlju na koju će je spustiti, priča o tri meleka slijepa, vilenjak koji obnoć u krila pušćenica skače, tica hadžiroda, riblja mater, vidarice, travari, slivači strahe, žene koje razgovaraju sa zmijama, pogan koja zlobu prede – sve su to okosnice i odrednice jednog od nivoa Ključaninovog pjevanja. Predano nadnošenje nad tajnu ljepote, tragike, začudnosti i neizvjesnosti života kroz vizuru naivnog dječaka, te veoma sugestivna i u krajnjoj liniji opsesivna nevinost u doživljavanju svijeta posredno je iskazivanje stanja svijesti svog okruženja, bilo da se radi o geografskom ili etničkom okruženju. Na tom nivou instinktivnog doživljavanja svijeta projicira se Ključaninova opsjednutost jezikom, kako onim segmentima zavičajnog jezičkog idioma, tako i onim segmentom koji možemo nazvati jezikom apsolutne poezije (poésie pure), dakle kad jezik ogoljen do surovosti postaje sušta poezija. U tom smislu pjesmu Bosanac možemo posmatrati gotovo kao programsku:

“Ima jedan jezik.

Jedno mlado i.

 

Kojeg vrime i.

Rič, po rič, po veznik.

 

Tanji se nepce, medenjak.

Dan, po misec, stoliće.

 

Mina se u mijenu mijenja.

Lipo u lijepo poliće.

 

Sreća presreće sriću.

U srcu njenom, sridi.

 

Je već tinja kroz sviću.

Zvijezda svijetli zvizdi

 

Puteljak kojim pade.

I vjera šapće viri:

 

Sijedi mlado ti i,

A jezik, jadničak, imade.”

 

Piščeva bliskost narodnim predajama i njegova upućenost na (usmeno lirsko i epsko) narodno stvaralaštvo rezultiralo je činjenicom da je njegov cjelokupni poetski opus protkan paramitološkim oblicima, mudrošću narodnom, životnim iskustvima koja su njegovi zemljaci i sunarodnjaci stjecali u ljutoj borbi za goli opstanak i sažimali ih u žanrovski različite oblike narodnog stvaralaštva. Ključanin njeguje posebnu vezu s bajalicom, uspavankom i gatalicom u sferi zvuka i onomatopeje. Toliko zvukova, uzvika, oponašanja šumova, muzikalnosti, raspjevanosti i simboličke punoće gotovo da nema ni kod jednog bošnjačkog pjesnika srednje generacije, a sve je to vrhunski dozirano i majstorski stilizirano.

Jedna od dominanti Ključaninove poetike jeste, svakako, erotika. Ta panerotska vizija svijeta uočena je i isticana kao posve neobična u našoj poeziji, zbog svoje osebujnosti, otvorenosti i jakog naboja uspaljene mlade krvi. Slike prvih doživljaja i poimanja erotskog koje uvode na vrata slućenog svijeta, obilje erotskog u kome se ne bježi od naturalnog, iskonskog, erotike biljnog i životinjskog svijeta, slike hangira i kobile u ljubavnoj igri, pjesma pušćenici (ženi koja je razvedena od muža), bračni odmor na Braču – poetski su nanosi kojima Ključanin varira erotske teme krcajući ih na momente snažnim i novim metaforama i nerabljenom, neobičnom, začudnom a omamljujućom leksikom zavičajnog jezičkog idioma.

Nema tu savremenih, betoniziranih, traumatiziranih i neurotičnih scena. U ovim pjesmama Ključanin je pitak i do jednostavnosti razumljiv. Njegove ljubavne pjesme djeluju kao neko sredstvo čijom se konzumacijom smiruje tijelo i razgali duša. One su kao akvareli, blago razvodnjeni. Doimlju se kao torza veće cjeline, a ipak imaju svoj lični organizam i sve organe koji organizmu pripadaju.

Poseban segment Ključaninovog poetičkog koncepta čine pjesme koje počivaju na islamskoj filozofiji i tradiciji. Ključanin je jedan od veoma rijetkih savremenih pjesnika koji se upustio u avanturu pisanja u maniru naše tzv. divanske književnosti, koja je stvarana na osnovama zajedničkog naslijeđa, nauka, tradicijskih i umjetničkih tekovina islamskog svijeta. Dakle, rijetki su savremeni pjesnici koji su se ogledali u formi gazela. Ključaninov pokušaj rezultirao je antologijskom pjesmom koja je uvrštena u gotovo sve značajnije izbore bošnjačke poezije. Gazel je pjesma od najmanje pet bejtova koja ima za temu ljubav, ljepotu, životnu radost ili bol.

Jedna od osnovnih karakteristika ove poetske forme jeste što svaki distih predstavlja cjelovitu misao i tu nije dozvoljeno nikakav anžàmbmān (opkoračenje). Osim toga, Ključanin je veoma uspješan, iznimno zanimljiv i originalan (onoliko koliko to dopušta strogo ustrojstvo forme) u pisanju ilahija. Njegova Ilahija puna je višeznačnosti, izbrušenih filozofskih i egzistencijalnih spoznaja, vjere i poziva na sabur. Istim ravnima kreću se i ostale pjesme koje proističu iz islamske vizure svijeta i odnosa u njemu. Pjesma Derviš počiva na misaonosti koja ne priznaje prevrtanje starih grobnih kamenova, nego insistira na skidanju mahovine i raznoraznog taloga vremena, s kamena odozgo, odozdo, sa strana, da bi se došlo do onih uklesanih u nj jedva čitljivih slova strukturnih naših gena koje crvi ne jedu, pa ni vrijeme ne umije da svari.

“Ne znam zrelije vrijeme od ovog skupljenog

u mojoj vlasi. Nekada sam, u bašči,

za tekijinim zidom, znao satima slušati

kako mi niče brada. Trpnju učih tako

da tijelu skraćivah svijet, granak po granak,

lice po lik, da sebi zrcalo bude, i psiha.

Za dušu ostavljah zrnast jedan trak,

odašiljan dječijom rukom. Znadoh: grijeh moj

preda mnom jest neprekidno. Mišljah: strah

i trepet otrgnuće me od grijehova mojih.

Molitve stoga skupne smatrah buketom Njemu,

od najčišćeg glasa što može polučit srce.

I dadoh krin svoj, rad! Sam, u bašči,

dok vlas je hitila niz vrat, taban ispred mrava

sklanjah, većeg od sebe, znah. A 1942. je

sada ljeto, zlo. Ruka je lomna, od plama

lomnija voska. Padne li – a skoro će i to

se zgodit – molim prste da štedri budu,

bijeli, prema ručici onoj; da smognu snage

zapisat:

Griješni Ilhamija

Ilhamija zemlja.

Ilhamija trava.

Ilhamija zlatravnik.

Legnuvši na tabut,

pomeni svoj mezar,

misli na to.

Bože, prosti

griješnoga Ilhamije

dušicu.”

Svi mi dobro znamo da našom smrću neće skončati svijet, ali prihvatiti svoje nepostojanje s dostojanstvenim mirom i povjerenjem u ravnotežu zemaljskih i nebeskih ciklusa koja ne samo da neće biti narušena nego će postati tačnija – to je duhovno iskustvo uzvišene vrste. To je ona superiornost nad smrću kojom se odlikuju islamski mudraci i evlije (dobri). I opet, to je spokoj moguć samo u duhu koji zna da je svoje učinio i da je učinio dobro, duhu koji zna da je ostavio tragove i ponudio ozbiljno nasljedstvo koje bi jednom neko mogao da prihvati kao svoje. U duhu se, dakle, kraj obistinio; svako jednom ostaje predak, baš kao što je bio nečiji potomak. Sličan misaoni sklop leži u pozadini Ključaninovog poetičkog zavjeta iz pjesme Pjesma nevinosti:

 

“Iz zla ispiljen, dobrote glasnik postah

na dugom putu, kroz ovaj život sjena.

Nije mi dano da znam, zaboravih dosta

toga što mi je ljudski krasilo lik,

no, pamtim bljesak oštrice, krst iz zjena,

talasno čelo onog na kom zjapi: krvnik.

Dano mi nije da znam, jer s ramena

mi skidoše glavu, jedini moj svjetionik.”

 

Doživljavati sebe kao beočug u dugom i trajnom lancu predaje i preuzimanja, nuđenja i biranja, taj tip povijesne svijesti, vjerovatno nije moguć u svakom vremenu i vjerovatno za svoje ostvarenje iziskuje čitav niz kulturnih preduvjeta. Oni koji za sebe vjeruju da stoje na samom (novom) početku vjerovatno ne ispunjavaju te uvjete; za njih je prošlost manje važna dimenzija vremena, ali Zilhad Ključanin nije od te vrste. Za njegov opći poetički i misaoni stav karakteristično je iskustvo o kome direktno pjeva u pjesmi Potomak, još jednom od vrednijih svjedočanstava djelovanja povijesne svijesti u Ključaninovom poetičkom opusu. Ključanin ovom pjesmom još jednom uspostavlja osjećanje pripadnosti vrijednostima prethodnika, to je još jedan vid odnosa i uzajamnog promatranja prethodnika i potomaka.

“Tu sam, naslonjen na rub šume. Odavde,

ako ne sklizne u ponor koji puči tišinom,

moj svijet je vršak trepavice, jasena moga.

 

I kula koja raste koliko iza nje mjesec.

Tamo je iščez’o, za punoga jednoga mjeseca,

naš posljednji herceg, njegov zlatni štap.

 

Trpak je pogled. Lisnat je dah: uz pršljen

dišu četkice nevidljivih kuna. Ipak, domaja

ovo je moja, grb i štit, pečatni znak. Imela

 

koja me je nekad imala. Tu sam, stoga, davan,

o panjić tarem buđ. Kad danica izjednači zelen

zjenica i mlade šume, rikne rasanjen jelen.

 

Treba uzeti štap, staviti krunu, i poći.”

 

Najbitnije u ovoj pjesmi jeste Ključaninovo samorazjašnjenje, eksplikacija svog poetskog kreda, prikaz svog poetičkog iskustva. Pojednostavljeno rečeno, pjesnik, nasuprot neumoljivom radu vremena, njegovom ubrzanju, hoće da prikaže mogućnost sagledavanja tog proticanja. Da bi zadobio uvid u vremenski tok, u pjesmi predstavljen prizorom mjesta s koga promatra negdašnje obitavalište, pjesnik se mora isključiti iz toka, izdvojiti, odlučiti se za distancu jer “Odavde,/ ako ne sklizne u ponor koji puči tišinom,/ moj svijet je vršak trepavice, jasena moga.” Tok vremena razgrađuje raspored voljenih slika. Pjesnik je nevidljiv među sjenama, on iznova preživljava ono što se već jednom zaista dogodilo, a sada mu prisustvuje, motreći iz prikrajka.

 Posmatra Ključanin na isti način i Bosnu. On čita njezine tragove, uživljava se u njezine simbole, slavi je kao učiteljicu, kao odredište i ishodište. Ne daje samo prošlost smjernice za razvoj svoje budućnosti, već isto tako sebe svjesna sadašnjica određuje lik svoje prošlosti.

Takvo jedno polazište i ishodište dovelo je do izbijanja na površinu, u okvirima Ključaninovog poetičkog koncepta, tzv. angažiranih pjesama. Poetski tretirajući pitanje bosanskog jezika, nacionalnog pitanja Bošnjaka, pitanja tradicije, kulture, etnologije, historije, Ključanin je i nesvjesno došao u poziciju da njegove pjesme preduhitre historijsko vrijeme, odnosno da ga nagovijeste, predosjete. U međuvremenu je izbio rat, dogodilo se što se dogodilo, pjesnik se okrenuo proznom radu, napisao roman Šehid, koji je ocijenjen kao pravo literarno osvježenje. Ovdje moramo naglasiti da roman Šehid, za koji je kritika izrekla niz pozitivnih sudova u nekoliko svojih bitnih slojeva počiva na poetici koju nam je Ključanin prezentirao u knjigama: Sehara, Mlade pjesme, San urednog čovjeka i Pjesme nevinosti.